Izjaviti tako nešto s visoka zvuči potpuno bahato, užasno samodopadno i domaćini su reagirali uvrijeđeno. Pošto su autsajderi, mogli su sebi dozvoliti napraviti oštar odgovor Mülleru, bez da im javnost to zamjeri kao veliki PR gaf. Nabrojili su 10 razloga zašto susret između San Marina i Njemačke ima smisla i tako spustili Müllera na zemlju, od čega je najurnebesniji bio onaj posljednji: „Na kraju, ovaj susret je poslužio da se podsjetimo kako ćeš ispod svih tih Adidas trenirki koje nosiš uvijek ostati onaj tip koji nosi bijele čarape na sandale.“

Samo što su u svemu promašili poantu, jer Müller nije kritizirao suparnika, koji sam zna svoje limite i kojemu je sasvim jasno koliko je kvalitetom daleko čak i od njemačke juniorske reprezentacije. Müller je kritizirao sustav i tu je bio sasvim u pravu.

Problem s reprezentativnim nogometom danas nije u tome što je loš ili negledljiv, problem nisu infrastruktura ili navijači, problem nisu ni suci ili manjak truda igrača. Reprezentativni nogomet je jednostavno postao dosadan. Okej, Hrvatska ima neke svoje specifične probleme zbog kojih pada zanimanje za reprezentaciju, ali univerzalna je činjenica da većina nogometnih navijača mrzi reprezentativnu stanku. Ne zbog toga što nema njihovih omiljenih klubova, nego zbog toga što ta pauza znači reprezentativnu dosadu.

Iživljavanje nad liliputancima

Potopljeni Maksimir i prekinuta utakmica između Hrvatske i Kosova omogućili su svim ljubiteljima nogometa da pronađu zanimljivu zamjenu u ponudi koju je za tu večer složila UEFA.

Reprezentativni nogomet oduvijek je nosio neku mistiku, barem iluziju da igraju najbolji protiv najboljih. Kao logičan izbor za zamjenu utakmici u Maksimiru nametalo se gostovanje Italije u Španjolskoj, jedan od rijetkih velikih duela u ovim kvalifikacijama. Nije relevantan uzorak, ali iz 10-ak poruka koje sam razmijenio sa svojim prijateljima, došao sam do zaključka da je iznimno mal broj ljudi prebacilo na utakmicu iz Madrid. Pričamo o ljudima koji aktivno prate nogomet i nije im strano pogledati gostovanje Swanseaja kod West Hama ili domaću utakmicu lokalnog trećeligaša, ali utakmica između Španjolske i Italije nije ih privukla kao nešto što potencijalno vrijedi pogledati. Ljudi su propustili priliku vidjeti kako Isco dominira igrajući se nogometa, samo zato što su definitivno uvjereni kako je reprezentativni nogomet dosadan i predvidljiv toliko da niti ne provjere što se može pogledati.

I tko uopće ima argumente uvjeriti ih da su u krivu?

Od svih devet kvalifikacijskih skupina, Grupa I u kojoj igra Hrvatska ispada daleko najzanimljivija. Računica je jednostavna, u grupi postoji najviše solidnih reprezentacija bez ijedne istinski dominantne, tako da zaista postoji šansa da četiri reprezentacije igraju bez pravog favorita, tako da svi mogu dobiti sve. Ostale grupe na vrhu imaju dominantnog europskog diva, na dnu je neki nogometni liliputanac na kojem ostali nabijaju gol-razliku, a između su reprezentacije upitnog dometa koje u solidnom postotku geografski niti ne spadaju u Europu. Krajnji produkt je da su utakmice između Španjolske i Italije nevjerojatna rijetkost, toliko neobična da ih se ljudi niti ne sjete pogledati jer ih ne uzimaju kao ozbiljnu mogućnost u ovoj fazi kvalifikacija.

UEFA mora riješiti problem kvalifikacija za Europska i Svjetska prvenstva. Ako treba ubiti i dio mistike i tradicije, sve kako bismo dobili proizvod koji će nekoga zanimati

Recimo, uzmite bilo koji drugi dan ove reprezentativne pauze. Današnja utakmica dana je Mađarska-Portugal, u petak Danska-Poljska, u ponedjeljak će poslastica biti Engleska-Slovačka, a u utorak bi – da se slučajno ne igra naša skupina – hit dana bila Irska-Srbija. Ostatak utakmica donosi sudar Makedonije i Albanije, iživljavanje Španjolske nad Lihtenštajnom ili današnji susret između Farskih Otoka i Andore. Ukratko, izostanak ikakvog uzbuđenja i atrakcije. Reprezentativna dosada.

Bosman i vrijeme ubijaju reprezentacije

Dio razloga za ovoliku nezainteresiranost je u izgubljenoj mističnosti.

Još otkako je Charles William Alcock organizirao prvu međunarodnu reprezentativnu nogometnu utakmica 30. studenog 1872. godine na Hampden Parku u kojoj je Škotska ugostila Englesku, reprezentativni nogomet je nositelj kvalitete. Sama logika reprezentativnog nogometa je okupiti zaista one koji su najbolji i na toj fami izvrsnosti reprezentacije su izgradile nenadoknadiv značaj.

Bosmanovo pravilo je promijenilo mnogo toga i pravi pad značenja reprezentacija počinje s tom jednostavnom sudskom presudom. Veliki klubovi su sve lakše dolazili do elitnog talenta, gomilajući klasne igrače, mali klubovi više nisu mogli zadržati svoje igrače, a ukidanje granica i odluke o tri stranca po ekipi je značilo sve više i više transfera. Veliki klubovi su se punili vrhunskim igračima. Toliko da su brzo dostigli, a onda i prestigli reprezentacije po koncentraciji vrhunskih nogometaša. Trenutno bi se malo koja reprezentacija mogla nositi s Real Madridom, PSG-om ili Barcelonom, tako da se mističnost najboljih od najboljih prebacila na ovih nekoliko top klubova koji zaista dovode samo najbolje od najboljih.

Druga je stvar vrijeme.

Dugo vremena su reprezentacije bile nositelji ne samo individualne kvalitete, nego i taktičke raznovrsnosti. Od samih početaka kada je britanski imperij obuhvaćao otprilike četvrtinu svijeta, sport je – pa tako i nogomet – imao društvenu ulogu u odgoju budućih vojnika. Streličarstvo, hrvanje i konjički sportovi su imali jasne benefite, a kroz nogomet je dobiven način da se drila izdržljivost i gradi karakter i liderske crte ličnosti.

U tom se kontekstu nogomet u početku smatrao sredstvom dokazivanja individualne vrijednosti u kolektivu; mladić se etablirao kao vođa kojem su se ostali podređivali, baš kao u vodu ili satniji crvenih kaputa. Za razumijevanje pojave potrebno je razumijevanje konteksta, a kontekst militariziranog društva je utjecao na to da je dodavanje lopte bilo kukavički, gotovo pa sramotno. Taktika se svodila na juriše najboljeg ( ili barem onoga koji se tako postavljao i preuzeo primat u momčadi) i ostatka momčadi koji mu je pazio leđa i čekao kad će se osloboditi lopta da i oni probaju nešto slično.

U Škotskoj se vojničko zanimanje cijenilo nešto manje jer su i šanse za škotske časnike u Gardi bile manje, stoga se za razliku od Engleske i nogomet shvaćao malo drugačije. Škoti su nogomet vidjeli kao igru, a u svakoj igri do pobjede se dolazi kroz suradnju. Kretanjem bez lopte i igrom dodavanja njihova je reprezentacija od samih početaka udarila temelj taktike u nogometu kakvu danas poznajemo. Njihova taktička superiornost za rezultat je imala da su u prvih 13 međusobnih utakmica s Englezima upisali devet pobjeda, dok su Englezi skupili tek dvije.

Izbornici nemaju vremena

Otad – preko mađarske ‘Lake konjice’, Il Metoda Vittorija Pozza ili Wunderteama Huga Meisla – pa sve donedavno, upravo se kroz reprezentativni nogomet postavljalo taktičke trendove koje su pratili klubovi i koji su kasnije oblikovali nogomet kakvim ga danas znamo. Logika je jasna – vrhunskim igračima treba dosta manje vremena da shvate i prihvate komplicirane ili nekonvencionalne taktičke ideje, a u reprezentacijama su igrali najbolji koji su na čestim turnejama imali vremena prihvatiti nove setove ideja.

Kad su najbolji počeli prelaziti u svega desetak najboljih klubova, u prvo vrijeme nije bilo potrebe razvijati velike taktičke modele, jer imali su golu kvalitetu. Zato sve do Japana i Koreje 2002. ili Portugala 2004. nije bilo velike razlike u taktičkoj potkovanosti i pripremljenosti klubova i reprezentacija. Onda je taktika u klubovima doživjela kvantni skok, a taktika u reprezentativnom nogometu je ostala praktički na istoj razini kao prije 15-ak godina.

Najbolje reprezentacije mogu vući osnovu ekipe iz vrhunskih momčadi, tako će Njemačka preuzeti Bayernovu kralježnicu ekipe i po tome posložiti taktičke zamisli, Italija će isto napraviti s Juventusom, a Španjolska s Real Madridom ili Barcelonom. Drugi izbornici u pravilu nemaju tako dominantan klub koji im daje pet ili šest prvotimaca, tako da nemaju luksuz kopiranja ustaljenih automatizama iz klubova. Moraju razviti svoje modele i automatizme, a za to jednostavno nemaju vremena. Izuzev vremena neposredno prije velikih natjecanja, reprezentacije imaju svega nekoliko treninga prije svake utakmice i zato je teško pratiti tempo koji zadaje vrhunski klupski nogomet, tako da nam taktika u reprezentacijama često izgleda potpuno rudimentarno.

Ako izbornici i imaju ideju, u većini je slučajeva nemaju kad provesti.

Kad je UEFA 1992. osnovala Ligu prvaka na ruševina Kupa prvaka, napravila je revoluciju koja je dovela do toga da danas Liga prvaka zarađuje enormne sume novca. Izgubio se onaj stari smisao da to bude ekskluzivno natjecanje koje okuplja prvake država, tu su se uvalili i drugi i treći, pa i četvrti klubovi u najboljim ligama, ali to je natjecanje koje privlači pažnju. Doduše, stratifikacija u financijskoj moći je dovela da i Liga prvaka postaje predvidljiva sve do četvrtine finala, ali zbog količine novca koje UEFA zaradi od nje sigurno nije požalila što je reformirala Kup prvaka i izgubila mistiku natjecanja u kojem igraju samo prvaci.

Više love, manje neizvjesnosti

Thomas Müller je kritizirao sustav i tu je bio sasvim u pravu.

UEFA mora riješiti problem kvalifikacija za Europska i Svjetska prvenstva. Ako treba ubiti i dio mistike i tradicije, sve kako bismo dobili kvalitetniji proizvod koji će nekoga zanimati. Uostalom, CONCACAF i AFC već imaju zanimljivije formate kvalifikacija od onoga što nudi UEFA. Dok se u Nyonu bave dizajnom novog sustava, FIFA mora riješiti problem vremena, presložiti kalendar tako da svake godine umjesto četiri odvojene pauze po tjedan dana reprezentacije dobiju 30 ili 40 dana u kojima će moći ostvariti kontinuitet rada i uhvatiti korak s klupskim nogometom. Barem donekle, koliko mogu.

Uostalom, s obzirom da se klubovi sve više bune jer im igrači s reprezentativnih pauza dolaze načeti i ozlijeđeni, to bi bilo rješenje s kojim bi bili svi sretniji. Tek će onda ideje novih natjecanja, Svjetskih liga, Kupova nacija i sličnih eksperimenata donijeti dobre rezultate.

Međutim, trendovi idu u sasvim suprotnom smjeru. Planiraju se dodatna proširenja velikih natjecanja.

To znači i više love od više sudionika, ali i izostanak ikakve natjecateljske neizvjesnosti. Lakše se kvalificirati, lakše je proći grupu, nema napetosti ni tolike drame, a više je dosadnih utakmica koje ne zanimaju nikoga osim država koje sudjeluju ili onih čiji je ishod jako izvjestan. A zanimljivost sporta je u nepredvidljivosti – u onome što nam ni sadašnji model ne pruža, a pogotovo neće neki budući koji će uključivati Euro na kojem će biti pola Europe i solidan dio Azije.

Što znači, da smo osuđeni na dosadu svaki put kad je reprezentativna pauza.