Izazov kojeg se prihvatila Steffi Jones.

Nazvati Njemačku nogometnom supersilom u ženskoj konkurenciji bilo bi karikiranje i umanjivanje njenog uspjeha i nasljeđa kojeg je ostavila nogometu u posljednjih 30-ak godina. Njemačka je bez premca najbolja reprezentacija u povijesti europskog ženskog nogometa, a za to je vjerojatno najzaslužnija upravo Silvia Neid. Odlična veznjakinja nekoliko bundesligaških klubova kao igračica je skupila 111 kapica za nacionalni tim i osvojila tri titule prvakinje Europe (1989., 1991. i 1995.), a nakon što je završila igračku karijeru posvetila se trenerskoj. Radila je prvo s mladim selekcijama, 2004. bila i pobjednica na Europskom prvenstvu do 19 godina, a onda kao izbornica A tima naslijedila Tinu Theune, još jednu legendu ženskog nogometa.

I dotad je Njemačka bila vrhunska ekipa koja je uvijek bila u vrhu i koja je osvojila četiri titule prvakinja Europe zaredom, ali Neid je od nje napravila pravi stroj. Ne samo što je to bio u europskim okvirima nezaustavljiv tim krcat vrhunskim igračicama – koji je osvojio i iduće dvije titule europskog, ali i svjetskog prvaka 2007. te zlatnu olimpijsku medalju 2016. – nego je to bila i ekipa koja je uvijek impresionirala samouvjerenošću, pozitivnom arogancijom i savršenom disciplinom.

Igračica, organizatorica, izbornica

Kada je Neid lani, nakon trijumfa nad Šveđankama u finalu Olimpijade na kultnoj Maracani, odlučila prepustiti izborničku stolicu, Jones je znala da je čeka u sportskom smislu najteži zadatak u životu.

Ipak, iako nema apsolutno nikakvog samostalnog trenerskog iskustva, Jones nije izabrana slučajno. I ona je za Njemačku odigrala 111 utakmica i osvojila svjetski i europske naslove. Kći Njemice i Amerikanca, vojnika na službi u Zapadnoj Njemačkoj koji je obitelj napustio nakon njenog rođenja, odrasla je u frankfurtskom žestokom predgrađu Bonamesu. Dva polubrata krenula su drugačijim putem; jedan je postao heroinski ovisnik, a drugi nakon slične životne drame izgubio obje noge kao američki dobrovoljac u Iraku.

Steffi je samo željela igrati nogomet, ali to za mladu mulatkinju krajem 1970-ih i početkom 1980-ih nikako nije bilo lako.

Kad joj je bilo 10 godina, majci je “zaprijetila” da će se ubiti ako je ne ošiša na kratko, jer je mislila da će je dječaci tako lakše prihvatiti kao dio tima. S 12 su joj zabranili da se natječe s dečkima, a onda je od tada često mijenjala klubove i pokušavala se izboriti za profesionalni status. Iako je već bila reprezentativka, tek s 28 je prvi put ostala u jednom klubu više od jedne sezone – s FFC Frankfurtom je kao odlična obrambena igračica osvojila šest naslova njemačke prvakinje.

Nakon povlačenja iz aktivnog nogometa u DFB-u su joj povjerili izuzetno važan zadatak. Povjereno joj je vođenje Organizacijskog odbora Svjetskog prvenstva 2011. Bilo je to natjecanje u kojemu su Njemice razočarale ne dohvativši ni polufinale, ali je u isto vrijeme bilo i prvenstvo koje je upravo zahvaljujući njenim idejama revolucionariziralo sliku ženskog nogometa u Europi. Jones je godinama putovala svijetom i upijala savjete sa svih strana, promijenivši pristup marketingu i načinu privlačenja navijača. Utakmice u devet njemačkih gradova gledalo je tada 26.430 gledatelja po utakmici; 16 godina ranije na posljednjem prvenstvu održanom u Europi (Švedska) prosjek je bio 4.316.

Kao nova izbornica Jones je stavljena pred sličan problem. S Neid su se oprostile i neke od najvažnijih igračica u povijesti reprezentacije; Melanie Behringer, Saskia Bartusiak i Annike Krahn su rekle zbogom nakon Olimpijade, a u odnosu na prošlo Europsko prvenstvo u Švedskoj prije četiri godine nema ni Nadine Angerer, Nadine Keßler, Célije Šašić i Fatmire Alushi, mahom standardnih igračica u ovoj selekciji. U pripremama za Europsko prvenstvo, koje se ovih dana igra u Nizozemskoj, Jones je zbog ozljeda ostala i bez Simone Laudehr, Melanie Leupolz i Alexandre Popp i bila prisiljena na – revoluciju.

Karijera na kocki

Situacija u ženskom nogometu drastično se promijenila u posljednjih desetak godina. Profesionalizacija klubova i stvaranje jakih liga, između ostalog u Engleskoj i Francuskoj, pored već snažnog njemačkog i solidnog švedskog prvenstva, igračicama je dala priliku za brzi napredak. Kao posljedica toga i na međunarodnom planu se stvaraju super ekipe – poput Francuske, koja je u ovom trenutku možda i najsposobnija srušiti Njemice s trona, odnosno Engleske koja je na prošlom SP bila najuspješnija europska nacija, te Švedske koja je desetljećima među najboljima.

Usto se smanjuje i razlika u kvaliteti između onih na vrhu i ostalih; Europsko prvenstvo prošireno je na 16 ekipa, a dosadašnji nastupi selekcija poput domaćina Nizozemske, Rusije i Austrije potvrđuju da je konkurencija kvalitetnija nego ikad prije.

Jones je prvu utakmicu Europskog prvenstva – reprizu brazilskog finala protiv Švedske – započela sa samo četiri igračice koje su nastupile u tom finalu prošle godine. Nova izbornica promijenila je i sustav igre (s 4-2-3-1 na 4-4-2), ali i kompletni pristup. Neid je u 11 godina svoje vladavine igračice držala podalje od medija i sama ih izbjegavala, pokušavajući u javnosti ostaviti sliku hladne ekipe isključivo fokusirane na rezultat. S Jones stvari su potpuno drugačije; stalno je nasmiješena, komunicira s novinarima i navijačima, igračice su dobile nadimke iz stripova i crtanih filmova, a čitava ekipa djeluje opuštenije.

Izbornica Jones igračicama je poručila da želi potpunu promjenu, ali kada je to promjena s najbolje ekipe u europskoj povijesti, onda stvari ne mogu ići lako. Protiv Švedske je Njemačka izgledala sterilno i prvenstvo je započela mršavim bodom bez golova. U petak se očekivao rutinski posao protiv autsajdera Italije, ali ostvareno je jedva 2-1 s igračicom više, s pobjedonosnim golom iz penala.

Najveće kontinentalno natjecanje je za Jones, priznala je to i sama, došlo prerano. No, upravo će zato za nju biti najveći izazov. Jer puno je toga što može izgubiti. Čitava trenerska karijera koja tek treba početi je na kocki.