Dakle, Slavena ne brine što mu je krenuo rok od 30 dana da se prijavi na HZZO. Međutim, itekako je svjestan da su treneri kvarljiva roba, stalno na nekom kolu sreće gdje tek oni najbolji imaju tu sreću da si mogu uzeti luksuz nekog odmora da ih i dalje čekaju elitni poslovi. A Bilić je iznimno inteligentan lik, lišen nerealne bahatosti i jako dobro zna kako on ne spada u red onih istinski najboljih koji svoju relevantnost neće izgubiti ni nakon dvogodišnjeg sunčanja na tropskom otoku s isključenim mobitelom.

West Ham United je, barem po zadnjem Deloitteovom izvješću, klub srednje klase u Premier ligi. Po visini prihoda je sedmi, a po budžetu za plaće deveti klub u ligi. Financijski uvjeti su bitni zbog toga što je vrlo teško zaobići ekonomske zakonitosti modernog nogometa, pogotovo na najvišoj razini. Jedno od glavnih pravila je to da budžet za plaće u modernom nogometu na duži period obično određuje rezultatsku uspješnost. Tu je West Ham dovoljno visoko na tablici da se ne mora previše brinuti, u gornjoj polovici je, iako su na manjem uzorku uvijek mogući ekstremni slučajevi odstupanja od zakonitosti.

Problem je samo to što pričamo o Premier ligi.

Visoko postavljena ljestvica

Sa svojih 85 milijuna funti za plaće West Ham je mnogo bliži Watfordu na 20. mjestu koji ima 58 milijuna nego petom Liverpoolu koji na plaće troši 209 milijuna funti godišnje. Razlike u engleskoj srednjoj i nižoj klasi su toliko sitne da je West Hamu neusporedivo lakše ispasti iz lige nego uhvatiti peto mjesto.

I upravo u tome jest problem.

Slaven Bilić je kao West Hamov trener prosječno osvajao najviše bodova po utakmici od svih stalnih trenera koji su klub vodili u Premier ligi. Vodio je 87 utakmica, ostvario 116 bodova, skupio 30 pobjeda i 26 remija. Istovremeno, osim što je najuspješniji, Bilić je i najefikasniji trener s 1,41 golom po utakmici. Navijači su ga uglavnom voljeli – dijelom zbog igračke karijere, dijelom zbog neosporne karizme koju je pokazao i u televizijskom studiju. U trenutku otkaza bio je svega šest bodova od osmog mjesta, a ni u jednom trenutku nije izgledalo da je izgubio svlačionicu i da su se igrači okrenuli protiv njega. Selio se na drugi stadion i imao je puno nesreće s kontaktnim ozljedama koje nisu indikator rada na treninzima nego se radilo o nesretnim mehaničkim ozljede. To su alibiji, ali i pokazatelji da je svoj kredit zaslužio. West Ham jest u teškoj poziciji, ali daleko od ikakve bezizlazne situacije.

Ne volim se vraćat. Ne vjerujem u povratke. Nije to strah od neuspjeha, nego jednostavno osjećaj da je neki ciklus završio

I možda bi u drugim uvjetima Bilić dobio šansu iščupati se. Međutim, u prvoj Bilićevoj sezoni West Ham je završio sedmi. Magičnom četvrtom mjestu došao je na samo četiri boda zaostatka i veći dio sezone Čekićari su izgledali kao netko tko ima ozbiljne šanse ući u Ligu prvaka. U neozbiljnoj godini potpunog ludila, West Ham je izgledao dovoljno ozbiljno da vlasnici pomisle kako je to pravo stanje stvari, kako je objektivno tražiti sličan plasman i iduće godine.

Naravno, nije bilo. U natrpanoj sredini ljestvice završili su kao 11., svega jedan bod ispod osmog mjesta i prilično sigurnih 11 bodova od zone ispadanja. I nekako se cijelo vrijeme provlačilo nezadovoljstvo jer je prethodna sezona postavila standarde nerealno previsoko. Logično je da onda, u skladu s tim nerealnim očekivanjima, sadašnje stanje na ljestvici znači katastrofu.

Luđački fokus ili štreberska priprema

West Ham će dalje svojim putem. Vjerojatno s Davidom Moyesom, trenerskom antizvijezdom, koja je doživjela strmoglav pad. ‘Spas’ je udaljen doslovno svega jednu pobjedu, momčad je u dobrom stanju i stvarno ne bi trebalo biti panike ako je Moyes ne stvori sam.

Slaven Bilić će svojim putem, bez da itko zna koji će to put biti.

Njegova široka sfera interesa i emotivnost, uz visoku inteligenciju i sposobnost da jednostavno pojasni komplicirane stvari čine ga savršenim stručnim komentatorom. Iskren je, direktan, duhovit i karizmatičan. To je dokazao u engleskim studijima za vrijeme Eura kad je publika poludjela za njim.

Ironično, ali u nogometnom svijetu njegov problem možda leži baš u tome kakav jest. U njemu se susreću stvari koje su inače nespojive: on je intelektualac i boem; diplomirani pravnik i uspješni nogometaš; rocker s naušnicom u uhu i trener; elokventni stručni komentator s govornom manom; socijalist s drvenom marijanskom narukvicom na zapešću. Kompletna je i kompleksna ličnost koja teži širini i inkluzivnosti, a to u nogometu nije uvijek skroz dobro.

Kad igrate protiv najvećih umova nogometne igre, okruženje je to koje često traži luđački fokus na jedan specifični detalj koji se dovodi do savršenosti. Za taktičku genijalnost trebate dozu fundamentalizma i tiranije, a ja nekako ne mogu zamisliti Slavena Bilića u histeričnoj dernjavi jer je igrač odlutao pet metara od mjesta na kojem je trebao primiti loptu. Jednostavno, niti mu karakter dozvoljava takvu sitničavost, niti ima naviku ulaženja u sukobe. On je trener koji će suparnika pogledati toliko puta da će o njemu znati sve; on je trener štreberski detaljne pripreme; on je trener koji će razgovarati s igračima i uvjeriti ih da su spremni za utakmicu; on je trener kojem kohezija u nijednom trenutku neće pasti ispod idealnog, ali nije trener koji će psovati jer igrač ne zauzima savršenu zonu što je često potrebno na toj razini natjecanja.

Ukratko, on je trener za reprezentacije.

Ne vjeruje u povratke

Stilski, Bilić je to što jest i nema smisla pridavati mu neke nadnaravne taktičke ideje koje su mu se lijepile za vrijeme prvog mandata u West Hamu zbog nekoliko skalpova velikih momčadi. Kad je riječ o taktici, Bilić se dogmatski drži dvaju načela – defenzivna kompaktnost i kontranapad. Drugim riječima, Bilić snimi protivnika, otkrije njegove nedostatke i prvo postavlja čvrsti blok u kojem će sudjelovati kompletna momčad. Daleko je to od pasivnog bunkera, što svjedoči broj zabijenih golova u West Hamu, ali to je baza njegove igre. Kad je postavljena baza, na nju dolazi nadgradnja u vidu napadačke igre. Tu ima mnogo manje strog pristup i priprema mu služi kako bi ispunio cilj – igračima omogućiti da samostalno izraze svoj talent i kreaciju. Njegovi su mehanizmi bazični i prilično jednostavni u svojoj usmjerenosti k tranzicijskom napadu, ali on svoju snagu niti ne pokušava crpiti iz toga. Metodičan je u pripremi, drži momčad u dobrom psihološkom stanju i inkluzivan je u izvršenju plana. Nije krut, mijenja stvari i prilagođava se. Svjestan je da igra ne ovisi o poziciji igrača nego o promjenjivoj ulozi, ne boji se eksperimentirati, a ima nevjerojatno visoku socijalnu inteligenciju da to sve može prenijeti igračima.

Reprezentativni nogomet nudi nešto što je Slavenu Biliću apsolutna nužnost – vrijeme za štreberski detaljnu pripremu koje mu luđački tempo Premier ligenije pružao. Isto tako, treneri reprezentacija imaju momčadi na raspolaganju neusporedivo manje vremena od klupskih, tako da nemaju vremena niti uigrati sve komplicirane shematike otvaranja i zatvaranja prostora zbog kojih treba biti sitničava fundamentalistička duša na treningu. Igra se nogomet koji je bazičan, a onda mnogo više znači imati trenera koji je psiholog i koji dobro balansira ega u svlačionici. Trenera koji je s igračima prijatelj, ali koji zna postaviti granice i po potrebi izbaciti Ivicu Olića i Darija Srnu prije ključne utakmice jer su prekršili disciplinu, ali na takav način da oni bez sukoba shvate zašto su osramoćeni i da se idući put vrate u reprezentaciju spremni dati svoj maksimum.

A to je brutalno teško, traži maksimum socijalne inteligencije da se igrača kazni i postavi primjer, a da mu se ne ošteti ego. U klubu takav igrač ide na transfer listu i oduzima mu se dio plaće, ali u reprezentaciji su stvari nešto drugačije i nema tih objektivnih načina kažnjavanja. Stoga, Bilić je zaista idealni kandidat za poziciju izbornika.

Pitanje je, međutim, zadovoljava li se Bilić u ovoj fazi svoje karijere takvim poslom. Navikao se na frenetični ritam koji je zarazan i koji te ispunja životom i osjećajem produktivnosti, ali za kojeg nisam siguran da je stvoren za trenere kakav je on. Posebno jer uspješnu momčad trener neće ostaviti u pola sezone i koga god sada preuzme dobit će momčad s velikim problemima. S druge strane, Svjetsko prvenstvu u Rusiji je pred vratima i nakon toga će biti dovoljno atraktivnih slobodnih mjesta koja može popuniti. Mjesta koja su kao stvorena za njega. A on je još mlad s mnogo iskustva, u sebi ima dovoljno strasti i svježine uma, ali i naučenih lekcija potrebnih da napravi velike stvari.

„Ne volim se vraćat. Ne vjerujem u povratke. Nije to strah od neuspjeha, nego jednostavno osjećaj da je neki ciklus završio“ , rekao je Telesportu. To znači da vjerojatno nikad više neće voditi Hrvatsku reprezentaciju, ni prije ni poslije Rusije neovisno kako Zlatko Dalić prođe s Grcima. Šteta, jer u ovoj fazi karijere Slaven Bilić je idealan izbornik.