„Na Schumachera sam igrao da će bit prvi, a na Alonsa da će bit među prva tri. I bilo je sve ok…“ Schumacher je imao ogromnu prednost, a Alonso je bio drugi s nekih 30-ak sekundi prednosti ispred prvog pratitelja: „Samo, odjednom je počela pljuštat kiša i svi su otišli u boks… Normalno, Schumacher je završio prvi, a ovom je riknuo bolid dva kruga prije kraja… Jednostavno nemreš vjerovat da se nekaj takvo može desit. Toliko prednosti i takav bolid…“.

Tugu, bijes, razočaranje i tko zna kakve još sve osjećaje Ivica je odlučio utopiti u alkoholu, ali njegovim ulozima tu nije bio kraj. Kladioničarskim žargonom rečeno, trebalo se vaditi. Netom poslije uložio je 5.000 kuna ne bi li povratio izgubljeno, ali i to je brzo otišlo u vjetar. Bilo je to u razdoblju od 2006. do 2009., kada je ovaj danas 44-godišnjak radio kao armirač na građevini.

Nakon što se prvi kredit istopio, Ivica je ubrzo podignuo drugi od 5.000 eura. Polovicu je uložio za neke radove na majčinoj kući, a ostalo je manje-više spiskao na klađenje. Te 2009., nezadovoljan satnicom, dao je otkaz te kredite danas ne vraća. Dug se s kamatama popeo do gotovo 300.000 kuna.

Hrvatska u svjetskom vrhu po broju uplatnih mjesta

Teško je procijeniti broj ljudi koji se danas u Hrvatskoj kladi. Možda ilustrativan podatak koliko se klađenje brzo proširilo hrvatskim društvenim carstvom jest onaj o broju uplata na godišnjoj razini koji donosi Global Betting and Gaming Consultants, agencija za istraživanje svjetskog kockarskog tržišta. Sportsko klađenje u Hrvatskoj legalizirano je 2000., kada je s radom započelo šest trgovačkih društava. Godinu poslije Hrvati su uplatili 876 milijuna kuna za klađenje. Sedam godina kasnije ta je brojka iznosila 4,68 milijarde, da bi se 2014. popela na rekordnih 5,76 milijardi kuna uplata.

Te iste godine, nakon što su isplatili igrače, sedam trgovačkih društava koja imaju licencu za priređivanje klađenja te državna Hrvatska Lutrija našlo se u plusu od 1,18 milijardi kuna (dakle, izuzev troškova poslovanja i poreza).

Otkako je 2015. uveden novi porez na dobitke, gotovo su udvostručeni prihodi od klađenja u državnom proračunu, popevši se na oko 500-600 milijuna kuna. Ukupni broj uplata doduše, prema GBGC-u, smanjio se iste godine na 4,86 milijarde kuna, ali to ne znači da se manji broj ljudi kladi. Velik dio ‘jačih’ igrača ili tzv. profesionalnih kladioničara samo se prebacio na strane online kladionice, koje nude bolje uvjete bez plaćanja tzv. manipulativnog troška te poreza.

Ono što zabrinjava jest manjak istraživanja te znanstvenih studija koji bi razotkrili raširenost ove pojave, ali početni su koraci učinjeni 2012., kada je Vlada konačno odlučila poduprijeti istraživački projekt „Igranje igara na sreću u općoj populaciji Republike Hrvatske“ autora Renate Glavak Tkalić i Marka Miletića. Rezultati na uzorku od 4.800 ispitanika starosne dobi od 15 do 64 godine ukazali su kako se 10 posto ispitanika okladilo u posljednjih devet dana, dok se u posljednjih mjesec dana okladilo njih 14 posto. Prenijevši to na populaciju Hrvatske starosne dobi od 15 do 64 godine, dolazimo do zaključka kako se u posljednjih devet dana, te 2011. godine kada je rađena anketa, okladilo oko 290.000 ljudi, dok je u posljednjih mjesec dana to učinilo njih oko 400.000.

Kako sami autori istraživanja navode, zbog nekih nedostataka u metodologiji ta bi brojka vrlo vjerojatno trebala biti veća, a ona to danas zasigurno i jest. Prema već spomenutom izvješću GBGC-a, Hrvatska je pak u odnosu na broj stanovnika u samom svjetskom vrhu prema broju uplatnih mjesta (uključujući aparate za klađenje koji se nalaze u kafićima), a njih je 2015. godine bilo 2.436.

Jedan kredit, drugi kredit

Na temelju iznesenog čini se da nije krivo zaključiti kako je sportsko klađenje postalo dio svakodnevice značajnog dijela hrvatskih građana, kao i potez kladionica-kafić.

Upravo u jednom kvartovskom kafiću u kojem gotovo svi vise na kladari razgovaram s 26-godišnjim Markom, hotelijerskim tehničarom koji je ogrezao u patološko kockanje. Radeći i dobro zarađujući kao konobar, Marko je prije nekoliko godina podignuo kredit od 25.000 eura. Gotovo isto kao i Ivica, nije imao osobiti plan što će učiniti s novcem, ali sama ideja da ga ima toliko bila je dovoljna.

Igrao sam samo da igram. Čisti adrenalin. Dok pratiš to jednostavno se osjećaš dobro. I što je veća lova, to mi je napetije bilo

„A mislio sam, naći će se nešto, uložit ću u nešto. Iako sam podsvjesno znao da bi to mogla bit kladionica“, kaže. Počelo je s ulozima od nekoliko tisuća kuna na manji broj parova, ali u roku od nešto više od mjesec dana potrošio je više od 100.000 kuna.

„Jednostavno nikad nisam imao razrađen plan – što ako dobijem, što ako izgubim… Čisto sam išao ulagat, pa što bude. Tipa, odigram ujutro prvi listić i budem nekih 4-5.000 kuna u plusu. Ja ne stanem, pa da odem sutra ispočetka ili nešto, nego guram dalje. Igrao sam samo da igram. Čisti adrenalin. Dok pratiš to jednostavno se osjećaš dobro. I što je veća lova, to mi je napetije bilo“.

Pomalo u nevjerici slušam kako mi govori da je podignuo i drugi kredit. Od 40.000 eura koliko je iznosio, 10.000 je dao vezi koja mu ga je u banci osigurala. Nekakav malo konkretniji plan bio je pokrenuti posao od kafića te pokušati vratiti prethodne dugove.

„Međutim, vidio sam da tu nema baš nekakve računice“, kaže mi. „Opet, kad danas pogledam, bilo bi mi draže da sam s tim probao…“. Slično kao i Ivica, i Marko svoju priču priča gotovo pa ravnodušno i bez ikakva sustezanja.

Njegov dug danas iznosi nešto više od milijun kuna, a to uključuje i neplaćene pretplate za mobitel, neplaćene kazne policiji, a nešto je dužan i osiguranju. Sve skriva od bake s kojom živi, slično kao i Ivica, koji svoje dugove krije od majke. Novac je krao i baki i ocu s računa te je prodavao obiteljsku zlatninu kako bi skupio novac za klađenje. Danas se kladi povremeno za par stotina kuna, a trećinu svega što zaradi uzima mu Fina u svrhu otplate duga. Na pitanje je li ikada razmatrao potražiti stručnu pomoć rezolutno odgovara kako mu to nikada nije palo na pamet.

Održavanje nade o zaradi

A stručnu je pomoć u Hrvatskoj moguće potražiti kroz terapijsku grupu Klub ovisnika o kockanju (KLOK) koja u djeluje u Zagrebu na tri lokacije. Terapijske grupe postoje i u Rijeci i u Splitu, no velika većina patoloških kockara nikada neće zatražiti pomoć. Najviše patoloških slučajeva pak proizlazi iz prekomjernog klađenja. Doktori Robert Torre i Zoran Zoričić, voditelji terapijskih grupa u Zagrebu, u svojoj knjizi Kockanje i klađenje: Od zabave do ovisnosti, ističu kako broj patoloških kockara obično dostiže brojku od 1 posto populacije, što bi značilo da patološki kocka nešto više od 40.000 Hrvata.

Također, pretpostavljaju kako u Hrvatskoj rizično i problematično kocka još nekih 100.000 osoba, a slične rezultate pokazala je i studija koju je izradio odjel za ovisnosti Psihijatrijske bolnice Vrapče. Kako ističe spomenuti dvojac doktora, treba napomenuti kako tri četvrtine kockara obično čine socijalno funkcionalni tipovi, koje okolina percipira naprosto kao osobe koje se vole kladiti. Oni se rijetko ekscesno klade te obično nemaju većih problema i ispada na poslovnom, obiteljskom i društvenom planu, stoga i same sebe ne smatraju ovisnima.

Ipak, u slučaju patoloških kockara naići ćete na gotovo stereotipne primjere takozvanih ‘tranzicijskih gubitnika’. Ivica je jedan od njih.

Kao 18-godišnjak je otišao u vojsku i prošao strahote rata, nakon čega se nije htio prijaviti za braniteljsku mirovinu jer je bio radno sposoban te se nadao brzom zaposlenju, iako je neko vrijeme muku mučio s alkoholom. To se nije dogodilo te je preživljavao radeći ‘na crno’ sve do 2006., kada je našao posao koji ga, međutim, financijski nije zadovoljavao. Rok za mirovinu u međuvremenu je prošao te Ivica danas zarađuje od fuša, socijalne pomoći te jednokratnih pomoći od vojske.

Kladionica je ono što ga „drži“, kako sam kaže, te mu predstavlja bijeg od svakodnevnih problema, ali i održava nadu o zaradi.

Marko se, pak, počeo kladiti još kao maloljetan, a upravo je kod mladih najveća opasnost od razvijanja rizične ili patološke sklonosti prema kockanju. Kad danas pričam s njim, njegov povremeni podsmijeh otkriva da je tom čovjeku u jednu ruku više sasvim svejedno te da zaista nema više puno toga za izgubiti.

„Nakon što sam vidio da se u kladari više ne mogu iščupat, otišao sam u kasino. To nikad neću zaboravit“, priča i objašnjava kako je onamo otišao na svoj rođendan, s posljednjih 10.000 eura.

„Kad ulaziš i izlaziš u Westin, moraš onoj portirki pokazat osobnu. Uglavnom, na izlazu ti ona skuži da mi je rođendan i kaže – sretan rođendan! Ja sav u šoku, blijed gledam… I kažem joj – hvala, također. Nisam imao lipe u džepu.“