Saška, hrvatska tenisačica

S obitelji je izbjegla iz Ukrajine i ovdje dobila politički azil. Želi predstavljati svoju novu zemlju

Zadnja izmjena: 10. veljače 2018. Foto: Borko Vukosav

Na svojem pomalo nezgrapnom hrvatskom, pričajući prilično brzo, Denis mi je pokušavao objasniti kako bi oni zapravo željeli biti poput svih drugih. Bilo je to dok smo telefonski dogovarali susret s njime i njegovom kćeri, 17-godišnjom tenisačicom Oleksandrom Olijnikovom.

Denis i Saška su politički azilanti iz Ukrajine. No, iako zasićeni medijskim istupima, doduše na marginama stranih teniskih portala, zahvaljujući jednom od naših čitatelja kojemu je Saška zapela za oko putem Twittera, i sami smo se naposljetku uvjerili kako je njezin ‘teniski’ put išao ponešto krivudavim i alternativnim pravcima.

Prošlo je već dobrih sat vremena razgovora kad smo se konačno odvažili dotaknuti te njezine „avanture“, kako je sama ponekad naziva.

„Kad smo izašli u tu noć, ja nisam znala što se događa. Razmišljala sam šta ću sada. Trebam sutra trenirati, trebam sutra u školu“, vrlo živo s nepogrešivim sjećanjem priča Saška. „Nisam znala gdje idemo, šta se događa“, sa smijehom i nevjericom dodaje te odaje dojam kako je njoj o tome lakše pričati nego ocu.

Tu večer, u rujnu 2011., Saškina je obitelj pobjegla iz Kijeva i Ukrajine. Njezin otac, koji je javno često kritizirao tadašnjeg ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča, mogao je svakog časa biti uhićen.

Neki satirički majice“, kako izgovara te mi pojašnjava da je njegova tvrtka, između ostalog, tiskala natpise na majice za oporbu. „Dolaze ti ljudi u crnom s nekim dokumentom i kažu ti – moraš zatvoriti ovo i ovo, ne smiješ prodavati to i to.“

Noć će naposljetku obitelj provesti u hotelu u Kišinjevu, glavnom gradu Moldavije, a država će konfiscirati Denisovu poslovnu imovinu. Kako sam ranije pročitao, Saška i Denis mi uz smijeh potvrđuju kako je o dolasku u Hrvatsku zaista odlučilo bacanje novčića. Naime, osim oca, nitko u obitelji nije imao vize za Schengen, a jedine države s teniskom tradicijom na zapadnoj su ruti bile Srbija i Hrvatska.

Čudo u vidu olimpijske stipendije

Od tog dolaska u Hrvatsku desetak dana nakon bijega pa do danas, Denis i njegova kćer uložit će sav svoj napor u njezino „tenisko obrazovanje“, kako sama kaže Saška, koja je tenis zaigrala s pet godina života. U jednom će trenutku ovaj izuzetno skupi sport pokušati financirati i crowfundingom, što je jedinstveni primjer u svijetu tenisa.

„Nama se dosta brzo iskvario auto“, priča mi Saška zašto su krajem prošle godine prekinuli tzv. Big Tennis Trip, drugu crowdfunding kampanju. „Pošto je to bila neka nova ideja, nadali smo se da će nam se barem nešto brzo vratiti. Čak ne toliko u financijskom smislu… Jednostavno nismo dobivali dovoljno pažnje.“

Plan je bio u dva mjeseca obići 50 gradova diljem Zapadne Europe te u večernjim satima na malom improviziranom terenu na gradskim trgovima zaigrati tenis. Pritom bi, dakako, ljude upoznavali sa Saškinom pričom, ali i s njezinom željom da postane profesionalna tenisačica. Nakon samo dva dana odlučili su prekinuti putovanje, ali i medijsko izvještavanje o Saški – prestale su objave na društvenim mrežama i njenoj web stranici.

Ja sam Hrvatica i želim predstavljati tu državu, a oni se ponašaju kao da ne postojim

„Počeli smo dobivati sve više nekakve komentare“, priča Denis. „Rečemo“, kako nerijetko kaže umjesto „recimo“ – „Ponekad na Twitteru ili nešto pročitaš da je ta cura ništa i da je to samo medijska priča“, kaže otac, koji će s vremenom u potpunosti preuzeti ulogu njezina trenera. „Mi smo te priče htjeli gurnuti u stranu i koncentrirati se na nju kao samo tenisačicu.“

U tome će im svakako pomoći olimpijska stipendija od mjesečnih 1.500 dolara, koju Međunarodni olimpijski odbor putem Hrvatskog olimpijskog odbora od kraja prošle godine dodjeljuje Saški kao vrhunskoj sportašici-izbjeglici. Već je nekoliko puta njezina karijera bila na samom izdahu, pa se ova potpora pojavila kao pravo malo čudo, kažu. Kraj 2016. godine bio je možda „najtešći“ trenutak u njihovu teniskom, ali i obiteljskom životu, ističe Denis.

„Da nam nije došla ta pomoć, možda bi prekinula igrati“, priča Saška te upozorava oca da ne pretjeruje, naglašavajući kako je tada imala dva reketa, a ne jedan. Tada im je rekete, torbu i puno sportske robe poslala finalistica Roland Garrosa iz 2012. te svojevremeno peta igračica svijeta, Talijanka Sara Errani. „To je bilo jako drago“, raznježila se Saška, koja je s ocem, majkom i mlađim bratom tada živjela u Poreču, gdje im je od pomoći bio hrvatski trener Juraj Dusparić.

„To je kao neko pleme…“

Početkom te 2016. Denisov je startup projekt propao, ušteđevine više nije bilo, a prva crowdfounding kampanja polučila je 2.000 od planiranih 60.000 dolara. Niti potom pokrenuti sushi bar nije bio ništa drugo doli kratkoročna, ljetna investicija. Danas žive u Zagrebu, a nedaleko od zagrebačke špice, u Teslinoj ulici gdje pijemo kavu, Saška se čini puno sretnija i manje usamljena.

Ipak, njezin otac ističe: „Mi smo, nažalost, potpuno van sistema.“ Ponajviše misli na neopravdano izostavljanje Saške iz hrvatske reprezentacije, ali i na nemogućnost pronalaska lokalnih sponzora. Saška je državno prvenstvo – koje, doduše, one najbolje ne igraju – osvajala u pojedinačnoj konkurenciji i u parovima, a u svojem je godištu među juniorkama najčešće bila najbolje plasirana na ITF listi.

„Već neko vrijeme me nisu uzeli, a imam bolje rezultate od drugih“, pomalo je frustrirana Saška. „To je kao neko pleme. Ti znaš trenera, ovaj zna ovog…“, priča Denis o kroničnom, gotovo institucionaliziranom modusu operandi, usudimo se reći, same države. „Ja sam Hrvatica i želim predstavljati tu državu, a oni se ponašaju kao da ne postojim“, skroz u nevjerici priča Saška, čiji otac za vrijeme našeg razgovora povremeno intervenira te suzbija njezine temperamentne i buntovničke ‘ispade’, ali bez nekakvog neumjesnog patroniziranja. „Ja dolazim na turnir i ne mogu sebi kupiti večeru. Zašto o tome ne pričaš?“, podiže glas Saška te ističe ono najvažnije, a to je da Hrvatski tenis savez onima koji igraju za reprezentaciju financira dio turnira.

Ipak, oboje ističu kako su jako zadovoljni administrativnim odjelom Saveza, koji im je puno pomogao oko birokratskih prepreka. O povratku u Ukrajinu ne razmišljaju ponajprije zato što su se dobro integrirali u samo društvo, kako kažu. Saška je početkom ove godine definitivno odlučila kročiti u seniorski tenis.

Ova all-court igračica, koja puno voli miksati igru koristeći spinove, sliceove, drop-shotove te izlascima na mrežu nastoji kratiti poene, trenutno se nalazi na 1130. poziciji WTA liste, a iz nje više ne progovara dijete koje je donedavno snivalo o osvajanju Wimbledona.

„Znači, ja sam sada već kao odrasla osoba“, kaže. „Kao što ljudi idu svaki dan na posao, ja moram svaki dan dolaziti na trening.“

Alternativni način treniranja

U jednom trenutku sa smijehom priča kako je u Zagrebu pronašla puno prijatelja te sada konačno može izlaziti van kao i svi drugi. Cilj je ove sezone ući u top 600, a na siječanjskoj turneji po Turskoj triput je zaredom ispadala u prvom kolu od nositeljica. Bili su to, međutim, gusti mečevi, a razlog za optimizam pruža već upisanih pet pobjeda u glavnom ždrijebu na seniorskoj razini, koje je Saška ostvarila prošle godine.

Koji je nekakav krajnji cilj?

Pomalo teško uzdiše, zbraja misli pa odgovara: „Najviše bih se voljela realizirati na WTA razini. Da mogu igrati Grand Slamove i da mogu time zarađivati.“ Za Sašku gotovo ništa drugo nikada nije dolazilo u obzir, a sa školom nakon dolaska iz Ukrajine nije nastavila jer se u potpunosti htjela posvetiti nečemu bez čega ne može. Jezik je naučila pričajući s drugom djecom na treninzima te je njezin hrvatski tečan i čist.

Vjeruje da su ona i otac dobitna kombinacija.

„Mi imamo posebnu koncepciju treninga“, kaže Saška. Njihova bliskost i dobar odnos povremeno začinjeni klasičnim čarkama na relaciji roditelja i djeteta, ali i duhovitim primjedbama, očigledni su tijekom cijelog razgovora. „Nas su prvo vrijeme gledali kao da smo ludi“, smije se Saška. „Ja želim pokazati da postoji alternativni način treniranja i da tom ima mjesta u tenisu“, dodaje, a nato se nadovezuje otac, sada u ulozi trenera. „Želim maksimalno približiti strukturu treninga samoj stvarnosti, samoj strukturi igre“, ističe Denis, koji dnevno uz četiri sata treninga sa Saškom, još toliko posvećuje analizi. „70 posto poena u tenisu završava unutar četiri udarca“, kaže te dodaje da većina trenera veći dio treninga bazira na dugim izmjenama dijagonalama ili paralelama, a on želi staviti naglasak na servis i retern.

Denis vjeruje kako Saška ima potencijala dostići top 150, ali itekako je svjestan da su zakoračili u tenisku džunglu. Već nakon što smo ugasili diktafon, uspjeh u tenisu uspoređuje s dobitkom na lutriji – potrebno je svakodnevno uplaćivanje listića ili ogromno strpljenje. Saška, pak, ponukana brojnim iskustvima, ne strahuje od novih avantura pa zaključuje: „Baš nas briga… Snaći ćemo se.“

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.