Ako tajming i nije savršeno pogođen, jer 12 bodova zaostatka zvuči previše, Jose Mourinho ponovno je u psihološkom lovu. Veljača je u ovom čudnom i nikada dovoljno istraženom svijetu oduvijek bila sezona lova, ali prije svega zbog činjenice da bi u to vrijeme prvenstvena utrka ulazila u završnu fazu. Sada je Jose u malo drugačijoj situaciji – daleko od samog vrha, ali i dalje dovoljno blizu – pa je ove sezone natjeran na lov u mutnom. Udicu je bacio; ovog je tjedna pecnuo strane trenere zbog FA kupa, vjerojatno ciljajući na Jürgena Kloppa, a nedavno je njegova otrovna strelica odletjela pod most ispod kojeg je i sam donedavno bio.
“Ne, neću dopustiti da se uvučem u takve rasprave”, odgovorio je na konferenciji za novinare Antonio Conte. “Dovoljno sam iskusan da znam što Jose radi. On se igra”.
Povijest takvih igara u engleskom nogometu ne počinje s Posebnim. Brian Clough, legendarni menadžer Derby Countya i Nottingham Foresta, u svom je posljednjem intervjuu prije smrti priznao da ga Mourinho i previše podsjeća na njega samoga. Clough je bio veliki psihološki ratnik, menadžer koji se svojim komentarima pokušavao uvući pod kožu suparniku i, ako treba, udarcima ispod pojasa navući vodu na svoj mlin.
No, Clough je živio i radio u drugom vremenu. Fleet Street, sjedište industrije tiskanih medija, tada je bilo moćno, ali ne u toj mjeri da je od nogometnog trenera moglo napraviti psihološkog maga, barem ne u prezentu.
Nisu to nikakve psihološke igre. To je nogomet. A nogomet je emocija, ništa drugo
Zato je u ranim danima Premier lige i njenog medijskog buma takav status sebi osigurao Sir Alex Ferguson. On je u sezoni 1995./96. usputno prokomentirao učinak tadašnjeg rivala Newcastlea i menadžera Kevina Keegena navukao na tanak led. Ovaj je eksplodirao u živom TV prijenosu, doživjevši gotovo živčani slom. A to je onda odvelo i prema potpunom slomu njegove momčadi u ostatku sezone, na kraju koje je United bio prvak s četiri boda prednosti.
United i Ferguson ligom su dominirali 1990-ih, prije nego što se pojavio Arsene Wenger i postao jedan od rijetkih menadžera koji je prihvatio Sir Alexovu igru na njegovom terenu. Wenger je u javnosti predstavljen kao sofisticirani profesor koji mijenja način na koji klubovi u Engleskoj funkcioniraju, a Fergusonu se to nikako nije svidjelo, pa je jedan od prvih komentara na njegov račun bio taj da “može samo govoriti o japanskom nogometu”. S vremenom se odnos dvojice trenera pretvorio u rivalstvo, u kojem je emocionalniji i naivniji Wenger sve teže podnosio Škotove udarce; i danas ga smatraju jednim od najranjivijih trenera kada je u pitanju psihološka priprema.
Osvajač osobne Lige prvaka
Rafael Benitez je 2009. napravio grešku u koracima kada se uhvatio na Fergusonovu udicu i, također u TV prijenosu uživo, izgubio kontrolu. Bio je to trenutak u kojem je Liverpool bio na vrhu ljestvice i nakon kojeg je uslijedila serija loših rezultata. Ferguson, naime, uopće nije reagirao na Benitezov napad; ignorirao ga je i to je još više razbjesnilo Španjolca. Postao je frustriran i potpuno izgubio fokus. Je li to utjecalo na raspad sistema u Liverpoolu? Tko zna – Steven Gerrard je kasnije u svojoj autobiografiji kazao kako nije mogao vjerovati da se Benitez upustio u takvu glupost.
“Bila je to katastrofa. Zvučao je paranoično, sramotio se. Nisam mogao vjerovati da Rafa ulazi u psihološki rat s majstorom kakav je Ferguson. U reprezentaciji su mi suigrači iz Uniteda govorili da se Sir Alex samo smijao i ponavljao kako ga ‘ima’“.
No, kada je 2004. Porto svladao United u Ligi prvaka, s druge strane je stajao mladi, neiskusni i prilično arogantni Jose Mourinho. On je već tada pokazao da se ne boji suprotstaviti Sir Alexu, a dolazak u Premier ligu to je i potvrdio; štoviše, dvojac je rijetko i dolazio u konflikte, obzirom na to da je ih Ferguson uspješno izbjegavao.
“On zna kako igrati igru, briljantan je u tome, nikada nisi siguran što će sljedeće uraditi. Ne ulazim u to, jednostavno ga pustim”, objasnio je Ferguson prije nego što se 2013. njegov United sastao sa Mourinhovim Realom u Ligi prvaka.
Mourinho od svog načina nije odustajao u Engleskoj ili Italiji, ali njegov prelazak u Španjolsku stvari je učinio gorim. Tamo je imao samo jednog neprijatelja, Barcelonu, i na njenoj klupi Pepa Guardiolu. Stvari su u pojedinim trenucima zaista izgledale ružno; nisu se birala sredstva.
“Sutra u 20:45 mi ćemo igrati utakmicu na terenu”, govorio je Guardiola prije polufinala Lige prvaka 2011. “Izvan terena on je dobio svaku utakmicu, i dobit će svaku u budućnosti, prvak je i osvajač nekakve osobne Lige prvaka. Neka uživa u tome. Ali važno je ono što se događa na terenu”.
Tko će se uhvatiti na udicu?
Jasno je da psihološke igre poput ovih nisu najvažnije i da pobjednike odlučuje ono što se događa na terenu, ali ovaj je Guardiolin istup izazvao i reakciju u svlačionici Barcelone. On je dočekan dugim pljeskom igrača, koji će nakon toga izbaciti Real Madrid i plasirati se u finale, učinivši i ovo svojevrsnom, možda nesvjesnom, psihološkom igrom.
“Znate”, reći će sam Mourinho u intervju za Esquire prije dvije godine. “Nisu to nikakve psihološke igre. To je nogomet. A nogomet je emocija, ništa drugo”.
Na prvi pogled stvari su se u Premier ligi u posljednjih nekoliko godina drastično promijenile i reakcije poput Conteove postale su tipične. Treneri izbjegavaju konfrontacije i da se naslutiti kako su psihološki ratovi postali još manje važni i gotovo iščezli, prije svega jer je i trenerski posao danas mnogo kompleksniji nego ranije; da se treneri moraju više oslanjati na studioznu pripremu nego na čistu karizmu.
Međutim, činjenica je i to da je proteklih nekoliko sezona u Engleskoj bilo potpuno netipično. Prije svega, nasljednik velikog Sir Alexa i povratnik u Premier ligu prvo je bez problema s Chelseajem uzeo titulu. Onda je uslijedila sezona u kojoj je bio ograničen na ratove sa vlastitim igračima i dobio otkaz; ulaziti u bilo kakve psihološke igre u vrijeme kada je ligom dominirao Leicester bilo bi besmisleno.
Ova je sezona bila relativno mirna i pored činjenice da je liga nakrcana velikim trenerskim imenima i rivalstvima. No, priča je to koja, kao i prije, polako sazrijeva i ima svoje faze – kritiziranje sudaca i rasporeda utakmica, između ostalih – kroz koje smo već prošli. Trećina je prvenstva do kraja, očekivanja i frustracije će rasti, a emocije se teže kontrolirati.
Pitanje je samo tko će se sve uhvatiti na udicu.
