Šibenik: Trust the prošek

S nikad manje politike i nikad više klinaca, GKK Šibenik je najbolji mali košarkaški klub u zemlji

Zadnja izmjena: 23. siječnja 2018. Hrvoje Jelavic/PIXSELL

Drugu godinu zaredom košarkaški Šibenik je na vrhu. Dobro, pri vrhu, jer očito je da se ne mogu nositi s vitaminskom konkurencijom, ali među smrtnicima koji žive od danas do sutra i triput prevrću svaku kunu prije nego što je potroše, klub s Baldekina definitivno iskače udarenim temeljima i vizijom oko parketa i posebice na parketu. Od dovođenja Vladimira Anzulovića za trenera ostvaruju se maksimalni rezultati – kako prošle, tako i ove sezone.

Iako je 2017. zamalo počela sasvim drugačije.

Naime, zbog kronične besparice i manjka sponzora ovog smo ljeta opet prisustvovali klasičnom plesu na rubu provalije koji je, umjesto još jednog raspada sistema i kretanja ispočetka, doveo do toga da su se redovi dodatno zbili i da se vizija okrenutosti samima sebi dodatno izoštrila. Ovaj put na muci su se poznali junaci, a klub je rezultatski nastavio gdje je stao – skor 10-2 i porazi samo od Cedevite i Zadra, klubova koji su i fizikalijama, a kamoli financijama, u nekom drugom sportu – po tko zna koji put se izdignuvši iz simboličkog pepela. Uostalom, taj vječni ritual padanja i dizanja valjda je i razlog zašto u Šibeniku, pa i Hrvatskoj, postoji toliko navijača Phoenix Sunsa.

S upola srezanim budžetom u odnosu na prethodnu kampanju, ali i mudrije posloženim rosterom, Šibenik je praktički drugu godinu zaredom najbolji mali klub u Hrvatskoj. Istina, postoje samo jedan veliki i dva srednja ispred njega, svi ostali su tu negdje ili u goroj situaciji, ali ove godine – za razliku od lani – nije bilo problema srediti i jednog od tih srednjih, pobijedivši Cibonu. Svi su slabiji, to je činjenica, ne samo Šibenik, ali dok se kod drugih to osjeti, kakvom čarolijom Baldekin uspijeva plivati jednako uspješno i s perajama i bez njih?

Za saznati odgovor na ovo pitanje morao sam se tako aktivnije baciti na praćenje situacije u klubu koji već godinama ignoriram.

Tedeschi s ove strane Velebita

Iako svakodnevno prolazim tuda – ipak je Šibenik gradić s jednom poštenom cestom na kojoj se nalazi sve bitno i u kojem je, kako to jedan pjesnik reče, u zimskim večerima lakše nagaziti na mačku nego sresti Čovjeka – u košarkašku dvoranu na Baldekinu nisam s guštom ušao od 2010. Tada još mlad i nadobudan, a i s viškom slobodnog vremena, zakačio sam se odmah na također mladu i nadobudnu momčad kojoj je šansu dao tadašnji direktor i proslavljeni košarkaški profesionalac Živko Badžim. U tih par godina imalo je smisla ići na košarkaške utakmice, i to ne samo zato što si imao prilike gledati lokalne klince kao nositelje i potencijalne buduće zvijezde ili zato što je sukladno tome i atmosfera bila intimnija i posebnija. Naime, stvarno je izgledalo kao da ta mladost ima smisla na parketu i da gledaš nešto kvalitetno.

Kada na parket istrče petorica domaćih klinaca u dvorani se osjeti posebna energija. To je nešto što Šibenik ima i što ne smije izgubiti

Luka Petković kao moderni slash & kick bek koji na parketu driblingom može gdje god poželi. Luka Drezga kao snažni šuter koji neće samo spremati otvorene trice, već će i sam sebi kreirati izglednu priliku. Zoran Vrkić kao ljepilo, izuzetno fizički i atletski nadaren all-round koji je mogao sve i koji je već tada izgledao sposoban biti minimalno novi Marko Tomas i budući standardni član seniorske reprezentacije. Miro Bilan kao visoki meke ruke koji ordinira na poludistanci, ujedno i sposoban skupljati skokove na račun fizikalija, iako je više volio finesu od kontakta. Filip Vukičević kao srce i duša momčadi, smetlar koji je neumorno postavljao blokove i skupljao odbijance proizvodeći pri tome barem 1,21 gigavat bez pada napona.

Bilo je tu još korisnih veterana, ali jezgra su bili ovi klinci iz škole košarke, svi redom mlađi od 20 ili tu negdje. Mogao je čovjek barem na trenutak sanjati što bi bilo kada bi ostali zajedno nekoliko sezona. Što se, naravno, nije dogodilo jer, kako to obično biva u sredinama bez jasnog sustava vrijednosti, čim nešto makar na trenutak izgleda kao da će se pretvoriti u biser, pretvori se u svinjariju.

Pojavili su se lešinari, nestalo je novca i svi su samo gledali svoje sitne interese. Klinci su se preko noći preselili na druge adrese, neke čak i inferiorne situaciji iz koje su odlazili. Manjak strukture u kojem su svi htjeli imati vlast, ali ne i odgovornost, doveo je do toga da se nakon skoro 40 godina klub koji je dao Dražena Petrovića i za kojega Dario Šarić neće imati prilike zaigrati ugasio uz gomilu dugova.

Ovaj kolaps pokušao je iskoristiti lokalni moćnik Josip Stojanović, poznat kao Jolly. Njegov pokušaj stvaranja novog kluba i izgradnje spomenika sebi kao Tedeschiju s ove strane Velebita nije nikada naišao na odobravanje publike te se paralelno osnovao novi klub koji je trebao postati nasljednik staroga.

Da bi se distancirao od Jollyja, koji je u tim prvim danima bio nešto uspješniji čisto zbog jasnije financijske situacije, a i dodatno naglasio komplekse, novi klub je uskoro uz KK dodao i slovo G: G kao Građanski. Kako ne bi slučajno netko pomislio da je u pitanju seljački klub. Iako bi u ovim slučajevima možda najbolje pristajalo jedno M – kao malograđanski.

Pingvini u Amazoni

Imao je Šibenik tako uskoro dva kluba u nečemu što se zvalo prva liga, iako realno nije bilo kapaciteta ni za jedan. Ipak, s obzirom na to da su produkcijski problemi razorili košarku i u drugim sredinama, tvrdoglava odanost košarci nekolicine poduzetnih ljudi i uvijek vjerne jezgre navijača, a posebice kvalitetno ustrojena škola košarke te ulazak turskog kapitala putem Doğuş grupe, jednog od najvećih konglomerata na svijetu koji je igrom slučaja sjedište svojih osvajanja Jadranske obale postavio u Šibeniku, ubrzo su priču opet postavili na noge. Toliko da se prošle sezone na krilima solidnog budžeta Šibenik nametnuo i kao potencijalni kandidat za ABA ligu.

Tako nisu mislili u regionalnoj ligi, što i nije šteta jer skupim veteranima skrpana momčad, barem iz moga kuta, ionako nije imala budućnost. Klub je i dalje bio bez jasne dugoročne vizije i to konstantno razbacivanje eurima na istrošene veterane kao kičmu momčadi, uz uredno završavanje u financijskom minusu kojega nitko ne zna zatvoriti teško da je ikoga moglo zadovoljiti, bez obzira na više nego solidne rezultate.

Ipak, pogodak s dovođenjem trenera, ozbiljnost turskih partnera i rijetki navijači koji su uspijevali nadglasati škripu tenisica tijekom TV prijenosa bili su temelj koji očito ni nova drama do koje je došlo tijekom ljeta nije uspjela narušiti.

Činilo se kako rezanje budžeta napola uz novu dozu dugova znači da Baldekin opet čeka pad. Umjetno napumpana euforija kao obično dovest će do žestokog ateriranja nosom u prašinu, mislio sam. I pomirio se s tim da još neko vrijeme neću na Baldekin.

Ubrzo se pokazalo da sam ispao budala, jer je žilavi klub samo nastavio ondje gdje je stao, kao da ga nije upravo išamarao Steven Seagal.

Osim što je ostao bez novca i bez veteranske jezgre koja ga je nosila, klub je ostao i bez najvećeg mladog talenta Roka Badžima koji se, nakon naplate dugova, uputio put zahoda u Sloveniju. Ostali su i bez uprave koja je poprilično loše vodila projekt i kojoj se osim olakog gubitka Badžima zamjeralo i na pokušajima krpanja financijske strane priče fuzijom s Jollyjem.

U zadnjim pokušajima da održi živim san o tedeskizaciji vlastitog lika i djela, Stojanović ipak nije bio spreman preuzeti odgovornost u situaciji u kojoj ne bi bio gazda, što je i skroz razumljivo – biti vječni dobrotvor u dvorani u kojoj ti trećina publike poručuje da im sišeš falus i ne priznaje ti ništa od uloženog novca i truda u sport, posebice žensku košarku, baš i nije neko zadovoljstvo.

Čovjek je tako digao ruke od narančaste lopte, dokazavši barem da će Šibenčanin radije biti bez košarke nego priznati da mu je dida spavao na kamenu umisto kušina: „Moj did Marko je spava na anatomskom Dormeu i prije nego je postoja Top Šop!”

Usto je i raspad Konzuma kao produžene ruke politike koja je mogla usmjeriti nešto sredstava iz ‘privrede’ u sport, kao i problemi Jadranske banke koja je također nekima služila kao kasa uzajamne pomoći, doveli su do konteksta u kojem bi prodaja karata postala jedan od važnijih izvora prihoda. Majko mila! Živjet u Hrvatskoj od tržišta, bez pomoći rodijaka u politici? K’o da pingvina staviš u Amazonu. A onda opet, evolucija je žilavo sranje.

I tako je klub konačno krenuo u pravi rebuilding. S nikad manje politike, s nikad više klinaca.

Zula je znalac i karakter

Do izbora trajnog rješenja za predsjednika je postavljen čovjek iz Doğuşa, što je bio prvi racionalan potez – zašto bi neka lokalna politički podobna persona imala prednost pred predstavnikom jedinog ozbiljnog sponzora? Sponzorstvo Turaka bilo je sve što je ostalo, a i oni su ga limitirali na razinu do koje je spremna pomoći gradska uprava.

Racionalno se i nastavilo. Postavljeni su skromni ciljevi – umjesto borbe za vrh dovoljno bi bilo zadržati se u A1 ligi – a za čovjeka koji će klub prezentirati prema van kao svojevrsni GM izabran je ranije spomenuti Vukićević. Bivši centar tako je nastavio odrađivati prljavi posao koji nitko drugi ne želi i u novoj roli, pokazavši se jednako karakteran u slaganju momčadi i guranju mladih u prvi plan kao dok je kupio svoje i tuđe promašaje.

Smislenu upravu kompletirao je ostanak trenera Anzulovića, koji je već u prvoj sezoni pokazao izuzetno shvaćanje igre i posebice njenih modernijih kretanja. A usto je i sam karakter – nakon što je lani napravio ono što je napravio s duplo boljim rosterom ili barem duplo skupljim i iskusnijim, odjednom se našao u potpunoj neizvjesnosti u kojoj se čak spominjala i mogućnost rezanja druge i za sada zadnje godine ugovora. U takvim uvjetima, u kojima je očito da si nadrastao sredinu u kojoj se nalaziš, nastaviti fanatično raditi i izvlačiti maksimum iz sebe i igrača odlika je vrhunskih profesionalaca. I znalaca. A Zula je znalac kakvoga odavno nije bilo na Baldekinu.

Ovo što Šibenik prezentira na parketu glavni je razlog zašto biste trebali obratiti pozornost na njega ako ste, poput mene, uglavnom ignorirali domaću košarku. Trenutno na parketu imamo priliku gledati stvarno dobar proizvod i to ne bi smjelo proći nezapaženo.

Presing preko cijelog parketa

Anzulović ne bježi od šablona – igrat će postavljene napade kroz trokut, uglavnom na desnom krilu s dva ispušna ventila na strani bez lopte, mijenjati pozicije križanjima u 3-2 ili A formaciji, a tu i tamo posezat će i za zonskom obranom – ali istovremeno ostavlja gomilu slobode igračima kako bi naglasio njihov kreativni kapacitet i iskoristio njihovu pokretljivost i raznovrsnost.

U obrani je presing na loptu, često i preko cijelog parketa, primarni zadatak. Udvajanja i preuzimanja nisu nikakva specijalna taktika već stil igre. Štopanje perimetra po rizik povremenog curenja u sredini je danas nešto normalno u NBA-u, ujedno i nešto čime se Slovenija popela na europski tron – više nije tragedija tu i tamo dati otvoren put do obruča, puno je veći problem ostaviti suparniku otvoren šut za tri.

U tom segmentu Šibenik radi razliku u ovim utakmicama protiv sličnih momčadi. Agresivnost u obrani otvara prilike kroz tranziciju, koja je pak posebno ubojita s više igrača sposobnih napasti iz driblinga i stvoriti višak ili jednostavno ući u sredinu i baciti povratnu otvorenom tricašu. A Šibenik često igra s trojicom bekova sposobnih napasti i kreirati otvoreni šut. Uopće ne čudi da napad najbolje funkcionira kada su na parketu takve kombinacije – što je često, jer trener na raspolaganju ima četvoricu solidnih bekova. Uz veterana Domagoja Bašića koji je prije svega šuter, ali zna i povući napad, tu su i mladi playmakeri Krešimir Radovčić, Domagoj Šarić i Luka Pandurić. Svi su ujedno itekako sposobni šutirati iz spot-upa, tako da protivnicima nije lako zatvoriti sve opcije.

Uz dodatnog beka u mnogim postavama, ono što napad čini učinkovitim je i često igranje sa širokim formacijama i smallball postavama. Svi visoki na rosteru u stanju su zabiti skok-šut s perimetra, tako da i kada se nominalno igra s dvojicom ‘cenatra’ reket ostaje raširen. Nije rijetkost igranje s krilom sposobnim driblati i šutirati na poziciji četvorke – tu je svoju rolu pronašao žilavi veteran Ivan Mileković. Formacije s pet vani bez ičega nalik na centra također su standard.

Na sve dodajmo da Filip Bundović kao lažna petica također može napasti obranu spuštanjem lopte na pod s niskog i visokog posta te je u stanju baciti i povratnu i pogoditi skok-šut, što daje još jednu opciju koja napad drži maksimalno pokretnim i raširenim.

Jasno, igranje bez klasičnog centra, jer i Bundović i Toni Vitali su u principu moderne četvorke, dovodi do problema sa skokom u obrani, ali to je nešto s čime se u ovakvom pristupu moraš kockati. Nešto moraš dati, a Šibenikovi uspjesi pokazuju da je pogođeno s odlukom oko toga čega se odreći.

Mjesta i za veterane i za klince

Ključni u stvaranju razlike prije svega su Pandurić i Bundović. Prvi je, uz malo mašte, Luka Dončić za ovu razinu natjecanja – čovjek koji lakoćom dolazi do šuta, ima izuzetan pregled igre i potpuno je predan koncepciji dodatnog pasa iako bi bez problema mogao zabijati 25. Bundović pak osim u napadu, gdje može poslužiti i kao kreator i kao finišer, ogromnu rolu odrađuje i u obrani – kada je fokusiran, sa svojim fizikalijama u stanju je biti dominantan i u čuvanju posta, a posebice je bitan na preuzimanju i kao pomagač iz pozadine kada dužinom oduzima prostor za protok lopte.

Zanimljivo je da su i Pandurić i Bundović rezultat kvalitetnog drugog drafta – radi se o igračima koji više nisu klinci, ali su još daleko od košarkaške zrelosti i čiji još uvijek nerealizirani potencijal su u Šibeniku sjajno prepoznali. Pronaći dodatnu vrijednost u igračima koji se nisu nametnuli u drugim sredinama (poput Bundovića u Cedeviti) ili su ih prerasli (poput Pandurića u Osijeku) izuzetan je posao, puni bolji nego preplatiti istrošenog veterana ili Amerikanca koji ti nikada neće moći vratiti ono uloženo u njihove ugovore.

Naravno, ne može se ni bez veterana, ali ranije spomenuti Bašić, Vitali i Mileković nisu likovi koji su tu da bi nabijali statistiku, već da bi pomogli momčadi da funkcionira na svim razinama. I nijedan od njih nije nezamjenjiv. Iako se možda čini da nakon spomena ovoliko solidnih igrača dovedenih sa strane priča baš i nema dodirnih točaka s onim zlatnim danima od prije osam-devet godina kada su lokalni klinci nosili igru, činjenica je da Anzulović dosta troši igrače ovakvim zahtjevnim ritmom i da koristi dosta duboku rotaciju u kojoj itekako bitne role igraju klinci.

Radovčić ima potencijal biti solidan playmaker – ne, neće riješiti probleme reprezentacije, a nije ni onako vrckav s loptom kao Petković ili neustrašiv kao dugogodišnji miljenik navijača Teo Petani – ali svakako je kompetentan košarkaš na krucijalnoj poziciji. Mladi Šarić također ima driblerskog potencijala, s tim da već sada imponira šuterskom mirnoćom. Od klinaca bitnu rolu još imaju Toni Nakić, solidan atleta sa skok-šutom koji će, kada malo ojača, biti idealna moderna četvorka; odnosno Pavao Paić, jedini s dovoljno mase da bismo ga mogli ugurati u gabarite nekakve klasične petice, iako su i njegov forte pokretljivost i meka ruka. Ova potonja trojica još nemaju 19 i iduće bi sezone definitivno trebali ponijeti još veći teret.

Roster u svakom slučaju ima smisla i složiti ga ovako u hodu, u ovakvim uvjetima, stvarno je nešto što zaslužuje respekt. I još pri tome nisi samo poligon za razvoj lokalnih klinaca već i potencijalno zabavan proizvod koji je u stanju zadovoljiti gledatelja, čak i nekoga neutralnog tko se odluči pogledati utakmicu na televiziji.

Hoće li priča potrajati?

Iako, ne treba se sramiti toga da je ovo prvenstveno lokalna priča. Praktički, u situacijama kada na parket istrče petorica domaćih klinaca u dvorani se osjeti posebna energija – iako u tom trenutku u suštini gledamo tek jedan dobar srednjoškolski program kakvih samo u domovini košarke ima na tisuće, taj osjećaj ponosa i nade da sve skupa ima nekog višeg smisla i da nije samo novac važan, barem na trenutak napravi nas boljim ljudima, samim time valjda i boljom zajednicom. Takvo nešto nikakav rezultat koji ganjaš samo novcem i golom ambicijom ne može stvoriti. To je nešto što dobro znaju u Cedeviti za koju nikoga nije briga. To je nešto što Šibenik ima i što ne smije izgubiti.

Samo, u kontekstu u kojem se ne znaju vlasnici, a ni afiniteti članova nekakvog tamo odbora, tko zna koliko dugo ova priča može držati vodu. Tko zna što će se dogoditi na nekoj sljedećoj famoznoj skupštini. Kako će se definirati status Turaka? Kako će se postaviti lokalne političke struje? Hoće li uprava dobiti podršku ili će opet biti onih pametnijih koji imaju tendenciju pojaviti se kada se situacija razvedri? Hoće li mladi opet bježati za prvim boljim ugovorom?

U sredini u kojoj se i dalje čeka da političari sve riješe i da smisle nekakvu kemiju s rijetkim privrednicima kako bi ovi za eventualno ulaganje u sport možda dobili nekakav poslić ili uslugicu, teško je vjerovati da će stvari ostati idealne. Ambicije su zeznule i mnoge iskusnije uprave od ove i nikakvo čudo ne bi bilo da eventualni sljedeći fiks kuna, ako do njega nekim čudom dođe, umjesto ulaganjem u školu, trenere i infrastrukturu opet završi u džepovima nekakvih menadžera i kvazipojačanja koja će nakon pola godine zaboraviti da su ikada igrala za Šibenik.

Drugim riječima, čeka li nas repriza onoga što se dogodilo sa generacijom s početka teksta?

Odgovor ne znamo, a možda nije ni bitno. Možda je samo bitno da se nakon dugih godina opet nazire razlog redovnim odlascima u dvoranu i maštanju o tome kako ipak živim u normalnom društvu; društvu u kojem će djeca biti nagrađena za uloženi trud i gdje nečiji prvi impuls nije zajebati ih.

Dogodine će biti što bude – stoga, zašto ne već sada uživati u Zulinom doktorskom radu? Jer, kao što mudri ljudi znaju, od cilja je ionako važnije putovanje.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.