Sramota koja traje 22 godine

Moj pogled na 'Atensko prokletstvo' i otkaze košarkaškoj reprezentaciji

Zadnja izmjena: srpanj 12, 2017 Marko Lukunic/PIXSELL

U našoj državi ljudi odavno imaju formirano mišljenje o apsolutno svemu. Unutar takve postavke, gdje se smjestio čitav ocean logičkih paradoksa, mišljenja i zaključaka, praktički ne postoji mjesto za stati na loptu i trezvene glave doći do racionalnog zaključka.

Dok trenutno traje NBA ljetna liga, gdje među hrpom mladih nepoznatih talenata svoje mjesto pod suncem za iduću sezonu pokušavaju izboriti i hrvatski košarkaši, sada je već svima poznato kako se neki od njih neće pojaviti 27. srpnja na početku priprema reprezentacije. Mario Hezonja, Ivica Zubac i Ante Žižić kazali su konačno ‘ne’ reprezentaciji za ovaj ciklus i otkazali svoj dolazak izborniku Aleksandru Petroviću. Pošto je ovo trebala biti neka nova reprezentacija, temeljena na tim istim mladim nadama, otkazi  dobrom dijelu javnosti nisu dobro sjeli i krenulo se sa retorikom baziranom na svemu osim logici i raciju.

Dapače, okretanje leđa nacionalnom dresu shvatilo se poput izdaje, a dobro znamo u koji krug pakla Dante smješta izdajnike. U maniru stoput spominjanog Brune Kovačevića , koji je s malih ekrana u udarnom terminu nacionalne televizije olako dijelio moralne šamare i javno etiketirao starijeg brata Žižića, Nikolu Vujčića, Gordana Giričeka i Dalibora Bagarića, krenulo se đonom putem virtualnih sredstava komunikacije i na neke nove klince.

Dobro, ovoga puta nešto suptilnije, bez degutantnog i patetičnog spominjanja mrtvih kostiju koje su utkane u taj isti dres koji oni odbijaju obući. Manipuliranje i igranje emocijama ljudi s takvom simbolikom ionako je odavno nacionalni sport u nas Hrvata. Pogotovo kad nekoga treba pozvati na red i ukazati mu na neke stvari.

A pozivati na red i daviti pričama iz davnina kako je to nekada bilo osobito vole bivši igrački asovi, izbornici, funkcionari i ostali entourage koja je strmoglavio taj isti kult reprezentacije žešće nego što su nestajali novci sa računa nekih NBA igrača. I tu počinje sva licemjerje naše košarke i paradoksi koji se uz nju vuku.

Dociranje novim generacijama

Prolazi 22. ljeto otkako je one sparne srpanjske noći u Ateni aktualni predsjednik košarkaškog saveza predvodio silazak sa postolja na Europskom prvenstvu u Grčkoj, gdje smo zadnji puta osvojili medalju na nekom od velikih natjecanja u košarci. ‘Atensko prokletstvo’ pratilo je sve iduće generacije koje su oblačile reprezentativne dres i nije se skinulo do današnjeg dana. I dok se pod tim, ako uopće vjerujete u takve besmislice, misli na to kako je hrvatska žetva košarkaških medalja stala na toj bronci 1995., pravo je prokletstvo nešto još gore.

Nemamo pravo nastaviti prljati obraz ni rušiti kult reprezentacije, s čime je započeto silaskom s postolja prije 22 godine na Eurobasketu u Ateni

Ono je neviđena sramota koju je ta velika generacija ostavila u amanet svim budućima; sramota koju su trebali brisati igrači koji na nju ni na koji način nisu utjecali, a neki od njih čak u to vrijeme nisu bili ni rođeni. Sramota koja je stvarala nepotrebni pritisak pred sve odlučujuće dvoboje – pogotovo one sa Srbijom, koje smo na psihološkoj osnovi gubili i nakon čega je kretala neviđena doza bahatih komentara od susjeda.

Dok su novi igrači koji su ulazili u njihovu reprezentaciju dobivali potrebnu sportsku drskost, vjeru u sebe i svoje izvedbe kojom su nastavili nizati medalje, našima je ostavljen teret Atene. A danas dok se čitaju izjave pojedinih aktera tog sramotnog silaska sa postolja, izjave o novim klincima koji redaju otkaze reprezentaciji brže nego što su oni sišli sa postolja, čovjek bi u najmanju ruku očekivao kako iza njih stoje odreda čvrsti moralni kompasi – ljudi s principima od betona koji su ih oduvijek vodili kroz život.

Sve što su morali napraviti prije 22 godine bilo je ostati na postolju i poslušati mrsku nam himnu, sići s njega i po dobroj tradiciji čestitati pobjednicima te im poručiti kako se vidimo na Olimpijskim igrama u Atlanti, gdje će situacija biti obrnuta. Uostalom, radilo se o dojučerašnjim kolegama, s kojima neki i danas evociraju uspomene te brane Vladu Divca i njegov postupak trganja zastave u Argentini. Umjesto toga, od te je Atlante i poraza od Australije uslijedio dobro poznati trend otkazivanja reprezentaciji i pokazivanja dobro poznatog licemjerja.

Neupitno je kako su to bile ogromne sportske veličine, ali iritira potreba da danas komentiraju svisoka i dociraju novim generacijama o ljubavi prema košarci i svojoj zemlji; istoj onoj ljubavi koja je autora jedne od takvih izjava već nakon prve Jugoplastikine titule vukla na drugu jadransku obalu, a iduće godine ga i definitivno odvukla u Romu i spriječila da bude dio kluba koji je treći put zaredom osvojio europski klupski naslov.

Šaka luđaka

Današnji klinci ne rade ništa drugačije nego što se radilo nekad, samo su se prilagodili novim okolnostima, gradeći za svoju karijeru bolje startne pozicije nego što ih trenutno imaju. A sportska javnost koja sa ogorčenjem riga vatru na njih trebala bi se sjetiti kako je kroz godine nagrađivala lojalnost, primjerice, Roka Ukića. Majka mu je toliko puta bila spomenuta, a rodbina secirana do u desetog koljena. Vraćanje lojalnosti kroz bujicu psovki našem kapetanu ti su isti klinci gledali godinama i vidjeli koliko ustvari ljudima znači kad se žrtvujete na pripremama za reprezentaciju i kako će biti uzvraćeno ako rezultat slučajno ne bude po mjeri uvijek objektivnog suda javnosti.

S druge strane spektra smjestilo se mišljenje ljudi koji takve osobne odluke igrača apsolutno razumiju, iako dobrom dijelu njih domaća košarka tijekom sezone uglavnom prolazi ispod radara. Gotovo u pravilu će iskoristiti tu priliku da već spomenuto i neupitno licemjerje nabiju svima na nos i prošire na okolnosti u čitavoj državi, a upućeniji među njima neće propustiti ni podučiti nas kako zapravo operativno djeluje front office NBA momčadi kad igračima sugerira da bi njihovo ljetno odsustvo moglo imati nepoželjni utjecaj na njihovu daljnju karijeru.

Da, igranje za našu reprezentaciju igračima ne donosi apsolutno ništa. Neće se bolje prodati i dionice im na slobodnom tržištu neće bolje kotirati ako obuku reprezentativni dres. Način selekcije igrača za europske klubove, a pogotovo za NBA, poprilično je udaljen od onoga kako se transferi rade i o čemu ovise u nogometu.

Pa ipak, ostala je „šaka luđaka“, nas kojima reprezentacija nešto znači i koji smo je godinama dogmatski ispraćali na velika natjecanja i nadali se kako će se kući vratiti sa medaljom oko vrata. Za koje pristup i borba koju su pokazali u Riju vrijedi i više od medalje, koliko god i to patetično zvučalo.

Unutar tog kruga „šake luđaka“ trenutni su predvodnici Bojan Bogdanović i Dario Šarić. Njih nikakvi objektivni razlozi za otkaze ne zanimaju i ne žele shvatiti kako netko može okrenuti leđa primarno svojim suigračima. Oni koji su otkazali igranje za reprezentaciju neće morati račune polagati nama, jer je doista svačije pravo birati kada će se odazvati, ali će, jednom kad se odluče vratiti, morati položiti račune ostatku svlačionice.

Bože, čuvaj Hrvatsku

Koliko god kult reprezentacije bio srozan na najniže grane, poruka za budućnost mora se poslati.

Jer reprezentacija doista nije privatni klub kojim kao igračkom upravlja neki bogatun, nego pojam koji se ne da objektivno kvantificirati. Ako se to sada ne napravi, i to će biti slanje svojevrsne poruke kako odnos prema dresu i nije toliko bitan. Istina je da smo mala zemlja s ograničenim bazenom košarkaških talenata, ali nemamo pravo nastaviti prljati obraz ni rušiti kult reprezentacije, s čime je započeto prije 22 godine u Ateni. Primarno nemamo pravo prema onom Hercegovcu koji će predvoditi Hrvatsku i na ovom Europskom prvenstvu, dok će se jedan drugi zahvalili po onoj dobro poznatoj: „Bože, čuvaj Hrvatsku, odo’ ja u Njemačku/Ameriku“.

Onaj tko želi nađe i način. Onaj tko ne želi, uvijek će naći dobar izgovor.

Ne propusti top članke