Srbija iliti estetika ružnoće

Kako je Slavoljub Muslin konačno odveo susjede na veliko natjecanje

Zadnja izmjena: listopad 13, 2017 Profimedia

Tko igra za raju i zanemaruje taktiku, završit će karijeru u nižerazrednom Vratniku – legendarni su stihovi grupe Zabranjeno pušenje koji su se toliko puta pokazali istinitima ne samo za pojedince, nego i za cijele klubove i nacije.

Srbija Slavoljuba Muslina igra za sve, samo ne ‘za raju’. A sasvim sigurno ne zanemaruje taktiku. Jedina su momčad s područja bivše Jugoslavije koja je već osigurala plasman na Svjetsko prvenstvo u Rusiji, iako i Hrvatska i dalje ima vrlo realne šanse. Napravili su to Srbi tako da su ostvarili ideal vječitog naturalista Emilea Zole – metodom koja bi se najbolje zvala estetika ružnoće. U njenom ružnom – bolje rečeno, nedopadljivom – nogometu bilo je nečeg estetskog, nečeg životnog, gotovo biološkog. Točno onako kako bi to volio Zola.

I zato, u ovom će se tekstu tematizirati baš to; metoda kojom je Srbija došlo do Svjetskog prvenstva te dodatno postaviti pitanje – je li uopće mogla drugačije? Ili je Muslin, kao niti jedan izbornik do sada, zapravo optimizirao ono što ima?

Tko su srpski najjači igrači?

Već godinama Srbija ima igrače u najjačim klubovima u ligama ‘Petice’. Gotovo da se može reći da je i sada tako, iako je zapravo stvar takva samo na površini.

Ako se pogleda od faze obrane prema naprijed, kadrovska je slagalica ovakva: Branislav Ivanović igra u Rusiji za Zenit. S 33 godine, daleko je od svog najboljeg nogometa, kada je bio prvotimac Chelseaja, s kojim je bio engleski i europski prvak. Slično je i s Rominim Aleksandarom Kolarovom – kojemu je, doduše, dvije godine manje, ali je također daleko od igrača koji je nekoć bio jedan od najboljih bekova Premier lige te prvak s Manchester Cityjem. Antonio Rukavina (Villareal) i Duško Tošić (Beşiktaş) također su debelo zagazili u 30-e, dok su Matija Nastasić (Schalke 04) i Nikola Maksimović (Napoli) na međama u karijeri. Maksimović se ne može probiti u prvu momčad svog kluba, dok je Nastastićeva karijera već sada jako prošarana ozljedama.

Nemanja Matić, sada u Manchester Unitedu, jedini je trenutačno prvotimac vrhunskog kluba, čovjek koji u ovom trenutku igra svoj najbolji nogomet. Ljubomir Fejsa (Benfica) je također vrlo kvalitetan igrač, ali je praktički preslika Matića. Od drugih igrača vezne linije; Nemanja Gudelj je imao sjajnu perspektivu, ali je zbog svog karaktera ispao iz Ajaxa i završio u Kini. Mijat Gaćinović je tek kotačić u rigidnom sistemu Nike Kovača u Eintrachtu, a Luka Milivojević (Crystal Palace) je također vodonoša, iako igra u Premier ligi.

Jedini igrač koji doista prema naprijed može na individualni talent činiti razliku je Dušan Tadić, igrač engleskog Southamptona, koji je vjerojatno svojom igračkom klasom prerastao spomenuti klub. Filip Kostić iz HSV-a ima individualnih kvaliteta, ali nikako da ode na stepenicu više, a niti se Adem Ljajić (Torino) nije pronašao u novom sistemu. Od čistih napadača, Aleksandar Mitrović također dosad na klupskoj razini (Newcastle) nije potvrdio onaj talent koji je kao tinejdžer pokazivao igrajući za Anderlecht.

Kada se podvuče crta, Srbija ima jednog vrhunskog igrača, a to je Nemanja Matić. Uz njega, Tadić je netko tko bi se mogao u pravim okolnostima smatrati takvim. Svi ostali ili su i dalje vrlo nepotvrđeni, ili nedorečeni, ili debelo udaljeni od svojih najboljih godina, ili problematičnog karaktera. Ili neki spoj prethodno spomenutih mana. Ili se odazivaju na ime Sergej Milinković-Savić, pa nisu niti u kadru reprezentacije, nešto što je posebna tema. Teško bi bilo nazvati ludim čovjeka koji bi rekao da je upravo ovo individualnim talentom najslabija srpska generacija koja je pokušala doći do Svjetskog prvenstva.

Kad nemaš kvalitetu, dolaze i problemi

Izbornik Muslin, dakle, nije mogao računati na razinu individualne inspiracije kao neki njegovi prethodnici, poput Vladimira Petrovića, Siniše Mihajlovića ili Radovana Ćurčića. S onim što je imao odlučio se za prilično rudimentarni pristup.

Postavio je formaciju kakvu voli, s tri igrača u zadnjoj liniji te vrlo iskusnom bekovskom linijom, koju čine Rukavina na desnoj i Kolarov na lijevoj strani. U sredini vezne linije uglavnom je postavio temelj s dva defenzivno orijentirana igrača, da bi mu naprijed igrali Tadić i Mitrović, koje je kombinirao s Ljajićem, Gaćinovićem ili Kostićem.

Muslin je prisvojio maksimu Emila Zole – prisvojio je estetiku ružnoće. Srbija napravila iskorak u smjeru u kojem nikad ranije nije išla

Mane te momčadi na prvu su evidentne, a na terenu su bile vidljive. Prva i najveća mana, inače  temelj formacije s tri braniča – prva je distribucija lopte. Iako u svojem kadru ima solidne centralne braniče, svi su oni redom usmjereni na obrambene uloge te među njima nema niti jedan koji bi bio izvrstan dodavač lopte. Općenito, gotovo pa svi vrhunski klubovi koji igraju s tri braniča imaju ili postavljenog jednog priučenog beka (Cesar Azpilicueta, Nacho Monreal, Joshua Kimmich…) ili u distribuciji fantastičnog stopera kakav je, primjerice, Leonardo Bonucci.

Nedostatak prve linije distribucije potenciran je istim nedostatkom u drugoj liniji, bez pravog playmakera u sredini terena. S takvom postavom, prijenos lopte preko bočnih pozicija postaje jedina opcija – manje riskantna, ali i manje učinkovita. U obje je utakmice Austrija, a često i Wales, uspio iskoristiti ovaj problem Srbije te često oduzimati loptu srpskim igračima u zonama opasnim po njihov gol.

Treći problem ove momčadi je pretjerana ovisnost isključivo o Dušanu Tadiću kada je riječ o pozicijskoj igri. Srbija je znala ‘namirisati’ greške protivnika, dobro je igrala u prekidu te oportunistički iskorištavala što joj je bilo ponuđeno. Međutim, kada bi igrači bili postavljeni 11 na 11, jedini je Tadić mogao, barem povremeno, napraviti razliku blizu suparničkog gola. Što je, u perspektivi, pogotovo protiv dobrih i organiziranih momčadi, nepremostiv problem.

Međutim, čak je i s takvom, manama prošaranom momčadi Muslin uspio jer je postigao dvije iznimno bitne stvari.

Kad nemaš kvalitetu, ostaje ti struktura

Jedan od najvećih problema srpske reprezentacije tijekom proteklih nekoliko kvalifikacija bio je nedostatak strukture i postojanosti. Takve reprezentacije – a Hrvatska je tu također dobar primjer – počnu igrati lošije i teško se nose sa situacijom rezultatskog zaostatka. Gube strukturu u igri i onda i ono što bi mogle izvoditi dobro počnu izvoditi loše. Sve do ovih kvalifikacija, Srbija je bila primjer takve reprezentacije.

A onda je Muslin to promijenio. U čak četiri utakmice – obje protiv Walesa, gostovanje u Gruziji te u domaćoj utakmici protiv Irske – Srbija nije izgubila susret tijekom kojeg je bila u zaostatku. S druge strane, svaku utakmicu u kojoj bi povela, Srbija bi i pobijedila, osim prvog dvoboja protiv Iraca. Jedini poraz, onaj u Beču, došao je nakon što je u posljednjim minutama jurnula po pobjedu jer joj tada remi nije ništa značio, a pobjeda bi kolo prije kraja garantirala put u Rusiju.

Na ovako malom uzorku, od svega 10 utakmica, ovo sve može biti i slučajno. No, kada se pogledaju pojedinačne utakmice, stječe se dojam kako doista nije tako. U niti jednoj od utakmica tijekom kojih su bili suočeni s rezultatskim deficitom srpski igrači nisu počeli paničariti, nisu počeli igrati neku varijantu igre koja bi za njih bila neizvediva, s obzirom na sve nedostatke kojih su vjerojatno i sami svjesni. Igrali su i dalje ono što znaju i mogu, a suparnici su vrlo brzo pokazali da niti oni nisu bezgrešni.

I baš zato, to su dvije najveće pobjede Slavoljuba Muslina.

Dobio je na raspolaganje momčad prošaranu što starijim, što manje dokazanim igračima, koja je morala shvatiti svoje kapacitete i usvojiti vjerojatno jedini način igre kojim može doći do uspjeha. Nakon što su shvatili što trener želi da igraju, morali su se metode pridržavati i u teškim situacijama, kada se lomi psiha ekipe. I jedan i drugi test su položili, a metoda, iako ostaje rudimentarna i ne nudi neko veliko uživanje u nogometu, beskonačno je efikasnija od svega onog što smo od Srbije mogli vidjeti u tri prethodna ciklusa, kada se dvaput nisu plasirali na Euro i jednom na Svjetsko prvenstvo.

Muslin je prisvojio maksimu Emila Zole – prisvojio je estetiku ružnoće. Takva mu je igra, miljama udaljena od bilo čega nalik na nogometnu avangardu, dala rezultat. S punim pravom, jer ovaj put je Srbija napravila iskorak u smjeru u kojem nikad ranije nije išla. To vjerojatno neće biti dovoljno protiv najboljih reprezentacija, ali je bilo dovoljno za proći na SP. A s tim postignućem, vjerojatno će osvojiti i raju, koliko god ne zanemarivali taktiku…

Ne propusti top članke