Stvarna priča o Jesseju Owensu

Amerika je stvorila mit, ali legendarni prvak bolje se osjećao u Hitlerovoj Njemačkoj nego doma

Zadnja izmjena: prosinac 28, 2017 Profimedia

Neposredno prije početka utrke Jesse je pogledao iza sebe. Nije bilo nimalo uobičajeno da njegov protivnik starta s gotovo 40 metara zaostatka, ali dvoboj su pokušali učiniti što poštenijim jer je rival imao nadljudsku snagu. Doduše, ne i koncentraciju. Julio McCaw odsutno je gledao u travu i startni pucanj kao da ga je prenuo iz dubokih misli. U konfuziji je izgubio nekoliko dragocjenih desetinki, ali onda je krenuo punom parom naprijed.

McCaw je uvidio da ne može dostići svog suparnika, pa je odlučio skratiti rutu. Suci se nisu oglasili, stoga je nastupila dramatična završnica. Jesse je čuo zaglušujuću buku iza svojih leđa, ali znao je da je prekasno. Sljedeće sekunde prešao je ciljnu ravninu i slavodobitno podigao ruke.

James Cleveland Owens pobijedio je konja.

Dok su mu razdragani Kubanci prilazili sa svih strana stisnuti ruku, na lice je nabacio kiselkasti osmijeh. Jednim dijelom duše je doista bio sretan – osvojio je lijepu svotu dolara za prehraniti suprugu Ruth i kćer Gloriju, koje su ga željno iščekivale u Ohiju. S druge strane bio je bijesan kao ris – prije samo četiri mjeseca ispisao je povijest osvojivši četiri zlata na Igrama u Berlinu (100 m, 200 m, štafeta 4×100 m, skok u dalj), a Božić provodi u statusu cirkuske atrakcije koja gledateljima krati vrijeme na poluvremenu nogometne utakmice u Havani.

Njegova prava priča je priča o čudu od sportaša kojemu je karijera uništena na samim počecima. Priča o siromahu kojem bogati funkcionari nisu dali trčati 

1936. bila je izrazito turbulentna za Jesseja. U 23. godini života njegova karijera strelovito je dosegla vrhunac, a odmah potom i kraj. Kako se to dogodilo?

Nakon što je u šestoj seriji skočio u dalj 8,06 i pobijedio najveću njemačku atletsku nadu Luza Longa, Jesse je pomislio da konačno može predahnuti. Odradio je 10 intenzivnih natjecanja u sedam dana Igara i od napora izgubio pet kilograma. Malaksao je i tijelom i duhom; sve što je želio bilo je baciti se u naručje svoje obitelji.

Međutim, u Američkom atletskom savezu imali su druge planove za njega. Sat vremena nakon osvojenog zlata javili su mu da ga čekaju putovanja u Köln, Prag i gomilu drugih europskih gradova. Predsjednik Avery Brundage iznenada je dogovorio postolimpijsku turneju za američke atletičare. Glavna je svrha bila prigrabiti što više novca za vodstvo saveza. Sami sportaši, dakako, trebali su to odraditi pro bono, premda su oni prolijevali znoj na stazi.

Spavanje u hangaru

Prva postaja turneje bila je Köln, samo šest dana nakon Owensova zadnjeg olimpijskog nastupa. Osjećao se izrazito loše i zamolio da preskoči prvo natjecanje. Trener Larry Snyder stao je na njegovu stranu, ali iz Saveza su poručili da nema šanse. Naime, budući da se prometnuo u veliku zvijezdu, organizatori su u slučaju njegova nastupa zajamčili 15 posto provizije od prodanih ulaznica Američkom atletskom savezu, a u suprotnom samo 10 posto. Jesse je stisnuo zube te otrčao i odskakao svoje.

Idući nastup bio je već sutradan u Pragu. Hvatao je ranojutarnji let s kartom u džepu i bez novca. Suputnik u avionu kupio mu je mlijeko i sendvič. Odmah po slijetanju odveli su ga na praški stadion. Na izmaku snaga ostvario je nove pobjede, ali s drastično slabijim izvedbama. Poslije utakmice na banketu se konačno najeo kao čovjek i sutradan u Bochumu izjednačio vlastiti svjetski rekord na 100 metara s 10,3 sekunde. Ovaj put trčao je kao mahnit gonjen unutarnjom gorčinom.

Slijedio je let u London, gdje je selekcija stigla poslije ponoći i bila prisiljena spavati u praznom hangaru. Odradio je još taj miting i odlučio da je to od njega to za ovo ljeto. Iz Amerike su mu svakodnevno stizale unosne ponude s raznih radiopostaja i ostalih komercijalnih kuća za gostovanja u njihovim emisijama. Za sportaša-amatera to je bila prilika koja se ne može odbiti. Obavijestio je ljude u Savezu da planira prvim brodom u Ameriku, a oni su smjesta spustili rampu. Upravo su dogovorili nove nastupe u Švedskoj, Finskoj i Norveškoj, stoga prijevremeni odlazak najveće zvijezde nije dolazio u obzir.

Tada je u Jesseju nešto puklo.

Godinama je šutke trpio nepravde društvenog uređenja SAD-a , gdje su Afroamerikanci bili građani drugog reda. Rasna segregacija bila je politika vođena motom „odvojeni ali jednaki“, ali pripadnici crne rase ni u čemu nisu bili ravnopravni bijelcima. Dok se probijao u atletskom svijetu na Sveučilištu Ohio, nailazio je na razne poteškoće – na putovanjima nije smio spavati u hotelu ili objedovati u restoranima s ostatkom momčadi, već je morao ići u ‘blacks only‘ hotele i restorane, koji su, naravno, bili dosta lošije kvalitete. Isto tako, unatoč vrhunskim rezultatima nije dobio stipendiju za studij, stoga je bio prisiljen istovremeno raditi razne poslove, poput postolarskog.

Utrkivanje s konjima, psima, vlakovima… i boksačima

A sada, nakon što je sve to pregrmio, iako nije potpisao nikakav ugovor prisiljen je da ostavi dušu na stazi kako bi napunio tuđe džepove, dok on sam nema ni za jogurt. Osjećao se kao rob. Odlučio je napustiti turneju bez obzira na posljedice.

Ali posljedice su bile drastične.

Pobješnjeli Brundage suspendirao je Owensa iz svih amaterskih atletskih natjecanja, a u to je doba takav potez značio kraj ozbiljne sportske karijere. Owens to isprva nije shvatio; odradio je nekoliko intervjua za velike medijske kuće, a potom je shvatio da su sve one bajoslovne ponude zapravo bile duda-varalica. Uvidjevši svoju naivnost, okrenuo se životu profesionalnog atletičara – a biti profesionalni atletičar tada je značilo utrkivati se s konjima, vlakovima, psima… Sve je to Jesse radio kako bi prigrabio koji dolar.

Utrkivao se čak i s Joeom Louisom. U tom se dvoboju morao saplesti kako bi boksački prvak nadmašio atletskog, što je bila sjajna priča za medije.

Sve to nije bilo dovoljno za preživljavanje, zato je pokrenuo svoju praonicu rublja. U tom se poslu nije dobro snašao pa je 1939. proglasio bankrot. Zatim je radio kao prodavač odijela, DJ u noćnom klubu, motivacijski govornik… Promijenio je niz zanimanja, a zbog manjka motivacije je u malo čemu bio dobar. Nemilosrdno mu je bila oduzeta mogućnost da se bavi onim za što je bio stvoren, da trči i skače.

S druge strane, gramzljivi Brundage ostvario je impresivnu karijeru kao sportski dužnosnik i živio lagodnim životom. Nakon dugih godina provedenih na mjestu predsjednika Američkog atletskog saveza i Američkog olimpijskog odbora, 1952. je izabran je za predsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora i tu funkciju obnašao okruglih 20 godina. Naravno, za to vrijeme osujetio je svaki pokušaj povratka Owensa u atletiku, ali mu i na druge načine zagorčavao život kad god je mogao. Tako je sabotirao i neke utrke s konjima, zaprijetivši jahačima da će biti suspendirani iz amaterskog svijeta ako nastupe u ekshibiciji s Owensom.

Pijun u prljavom obračunu

Američki propagandni stroj stvorio je mit o čovjeku koji je posramio Adolfa Hitlera, mada je i Owens sam neposredno nakon Igara izjavio da je čitava stvar prenapuhana. Hitler se doista nije rukovao s njim, ali ga je pozdravio mahnuvši mu iz lože.

Istina je, međutim, da se Owens u Njemačkoj osjećao ugodnije nego u domovini – čitav stadion mu je skandirao, a mogao je spavati i jesti u istim hotelima i restoranima u kojima i njegovi kolege bijelci. S druge strane, američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt nije ga pozvao na prijem u Bijelu kuću zbog straha da ne se ne zamjeri glasačima s Juga i to je Jesseja izuzetno uvrijedilo.

Owensu je bilo jasno da je iskorišten u prljavom obračunu kao pijun jedne države, u kojoj je rasizam bio duboko usađen u kulturu i svakodnevni život, protiv druge, čije je političko vodstvo svojim građanima nastojalo nametnuti svoju verziju rasizma. On u tom licemjernom igrokazu nije želio sudjelovati jer to nije bila njegova priča, već priča koja mu je bila nametnuta.

Njegova prava priča je priča o čudu od sportaša, jednom od najvećih u povijesti atletike, kojemu je karijera uništena na samim počecima. Priča o siromahu kojem bogati funkcionari nisu dali trčati jer se odbio žrtvovati za njihov džep. Priča o čovjeku koji je živio u strašnom vremenu, vremenu koje ga je svojim nepravdama zakinulo na stotine načina.

Danas je nešto takvo u svijetu sporta nezamislivo. Danas se olimpijski prvaci kupaju u novcu, a u njihovim savezima brinu da im ne nedostaje ni ptičjeg mlijeka. Doduše, i danas mnogi kreću iz siromaštva, ali im rezultati omogućuju da se uzdignu. Owensu ni zlata ni rekordi nisu pomogli da iziđe iz okova podređenosti i neimaštine, a kad se pokušao usprotiviti nepravdi, uzeli su mu sve.

Trčao je i skakao zaista prekrasno; taj dugi korak kojim je ostavljao sve daleko u pozadini, taj odraz i dugi let kojim je postavio svjetski rekord koji se održao 25 godina… Zastrašujuće je i pomisliti što bi tek ostvario danas kada su metode fizičke spreme dovedene do maksimuma. Pazi se na sve detalje, sportska oprema i nutricionizam od iznimne su važnosti…

A Jesse Owens trčao je gladan.

Ne propusti top članke