U utorak, 6. prosinca, Međunarodni olimpijski odbor donio je odluku o izbacivanju Rusije sa Zimskih olimpijskih igara koje će se održati u veljači sljedeće godine u južnokorejskom Pyeongchangu. Odluka je donesena na temelju 17-mjesečne istrage disciplinske komisije MOO-a, na čelu s bivšim švicarskim predsjednikom Samuelom Schmidom, koja je utvrdila postojanje „sustavnog manipuliranja antidopinškim pravilima i sustavom u Rusiji“, u razdoblju od 2011. do 2015. Pažljivo biranim riječima, u ovom dokumentu od 30 stranica, ističe se kako ne postoji neoborivi dokaz koji upućuje na upletenost ili saznanje „najvišeg Državnog vrha“ o zatečenim zbivanjima.
Ukoliko dokažu da nisu sudjelovali u sustavnom dopingiranju, ruski će sportaši moći nastupiti pod neutralnom imenom Olimpijski natjecatelji iz Rusije. To je svojevrsna mala koncesija MOO-a, s obzirom da su suspendirani Kuvajćani (zbog uplitanja vlasti u rad tamošnjeg olimpijskog odbora) na prošlogodišnjim Igrama u Riju nastupali bez ovog ‘geografskog’ dodatka. Također, prilikom bilo koje ceremonije svirat će se olimpijska himna.
Doživotnu zabranu prisustvovanja Olimpijskim igrama dobili su današnji zamjenik premijera i bivši ministar sporta Vitalij Mutko te njegov tadašnji zamjenik Jurij Nagornjik, a niti jedan dužnosnik ruskog ministarstva sporta neće dobiti akreditaciju za nadolazeće Igre.
Ruski olimpijski odbor dužan je uplatiti 15 milijuna dolara MOO-u ne bi li pokrili troškove nekoliko provedenih istraga, ali i radi možebitnog uspostavljanja novog antidopinškog tijela. Cijeli je odbor na čelu s predsjednikom Aleksandrom Žukovom suspendiran, a ukoliko se ispoštuju spomenute odluke, Rusi će moći prisustvovati ceremoniji zatvaranja pod vlastitom zastavom. Ruski predsjednik Vladimir Putin, iako ocijenivši odluku kao političku motiviranu, najavio je kako ruskim sportašima neće biti zabranjen nastup, a konačnu je odluku prepustio olimpijskoj momčadi.
Izostanak velikog broja Rusa na ovim Zimskim igrama bio bi veći udarac nego njihov izostanak na ljetnom izdanju – ponajviše bi patile discipline poput hokeja, skijaškog trčanja ili umjetničkog klizanja. Hokejski će turnir ionako biti oslabljen neprisustvom NHL igrača, a Međunarodni savez hokeja na ledu pozvao je sve ‘čiste’ ruske sportaše da se pridruže Igrama.
„Sjedimo u maloj prostoriji i mijenjamo uzorke“
Tijekom sve tri godine, koliko otprilike traje ova dopinška afera, reakcije ruske strane bile su gotovo iste. Većina političkih i sportskih dužnosnika priznaje postojanje dopinškog problema u Rusiji, ali odbacuje kolektivnu odgovornost kao i pojam „državno sponzoriranog programa“ – odnosno, krivnja se nastoji individualizirati. Spomenuti Mutko, inače i čelni čovjek organizacijskog odbora Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji te predsjednik tamošnjeg nogometnog saveza, nedavno je izjavio: „Ljudi su pronašli ogrebotine na bočicama s uzorcima urina? Pa što, neka to traže i na drugim mjestima pa će ih pronaći posvuda.“
Time je Mutko na pomalo nezgrapni način rekao ono što dobar dio ruske javnosti misli – a to je da se radi o ispolitiziranom slučaju te zapadnoj propagandi, neki će reći i hibridnom ratu. I iako je službeni stav ruske vlade i predsjednika kako u sportu nema mjesta dopingu, ekstravagantni doktor Grigorij Rodčenkov, bivši direktor moskovskog antidopinškog laboratorija i ključna osoba sustava, daje ponešto drugačiji iskaz. U svom priznanju New York Timesu, u svibnju prošle godine, zviždač Rodčenkov detaljno je opisao cijeli proces prijevare, odnosno takozvanu metodu nestajanja pozitivnih uzoraka. Između ostalog, Rodčenkov se posebice osvrnuo na najskuplje Igre u povijesti, one u Sočiju 2014., u koje su Rusi uložili preko 50 milijardi dolara.
U kompleksnoj operaciji koja se odvijala noću u sočijskom laboratoriju, Rodčenkova četveročlana ekipa tijekom cijelih je Igara mijenjala pozitivne uzorke čistima. Njih je u laboratorij unosio tajni agent Jevgenij Blohin, prerušen u inženjera održavanja iz tvrte Berlinger, koja je inače izrađivala navodno neprobojne bočice u kojima su bili uzorci natjecatelja. Koktel nedozvoljenih supstanci odabrani su ruski natjecatelji ispijali netom prije, ali i za vrijeme samih Igara. Rodčenkov je redovno dobivao mailove i informacije koji su sportaši u dopinškom programu te koji će sljedeći dan biti testirani.
„Bili smo potpuno opremljeni, informirani i prepuni iskustva. Za Soči je sve bilo spremno kao nikad prije“, izjavio je Rodčenkov. „I ljudi onda slave te olimpijske pobjednike, a mi sjedimo u toj maloj prostoriji i mijenjamo uzorke. Možete li zamisliti kako je olimpijski sport organiziran?“ Rusi su naposljetku Igre završili s najviše osvojenih medalja – njih 33 – a ‘ugledni’ Rodčenkov nagrađen je Ordenom prijateljstva od samog predsjednika države.
Institucionalizirana urota
„Neke je stvari opisao na takav način da su se činile izmišljene“, izjavio je kanadski odvjetnik Richard McLaren, koji je za Svjetsku antidopinšku agenciju (WADA) izradio dva izvještaja – jedan u srpnju prošle godine, drugi u prosincu iste. „No to su bili čarobnjaci“, dodao je dijelom misleći i na ‘mišju rupu’, kroz koju su dodavane bočice u skriveni laboratorij.
McLaren je ustvrdio kako je Rodčenkov iskaz bio u potpunosti vjerodostojan. Na bočicama uzoraka 12 osvajača medalja pronađene su ogrebotine, koje je ruski tajni agent uspio otvoriti, a potom i neprimjetno golom oku zatvoriti. Ponovno testirani B uzorci pokazali su kako je nekoliko ruskih sportaša imalo abnormalno visoke razine soli u urinu, koje je Rodčenkov dodavao ne bi li postigao određene kemijske promjene, a u uzorcima dviju hokejašica pronađen je muški DNA. Također, McLaren je ustanovio kako je moskovski laboratorij bio glavni centar za metodu nestajanja pozitivnih uzoraka, i to u rasponu od 2011. do 2015., kada su održane Olimpijske Igre u Londonu, Svjetsko atletsko prvenstvo u Moskvi, Igre u Sočiju te Svjetsko plivačko prvenstvo u Kazanu. Preko 1.000 sportaša u 30-ak ljetnih i zimskih sportova, smatra McLaren, bilo je uključeno u dopinšku aferu i, računajući oduzete medalje u Pekingu, ukupno je sa Sočijem Rusima oduzeto 38 olimpijskih medalja.
Ali dok u prvom izvještaju McLaren koristi formulaciju „državno sponzoriranog i kontroliranog programa“, te to uspoređuje sa slučajem u Istočnoj Njemačkoj (tzv. Državni plan 14.25), u drugom je ponešto ublažio formulaciju pa priča o „institucionaliziranoj uroti u kojoj su sudjelovali dužnosnici Ministarstva sporta te u njegovoj nadležnosti Ruska antidopinška agencija (RUSADA), Nacionalni sportski centar te Moskovski laboratorij, a sve u suradnji s FSB-om.“
Oba izvještaja kao najvažniju osobu u ovom koruptivnom lancu ističu tadašnjeg, već spomenutog zamjenika ministra Nagornjika, koji je odlučivao koji će slučajevi ući u sustav kao ‘save‘ – sportaš koji treba biti zaštićen; te ‘quarantine‘ – za one koji su ušli u uobičajenu proceduru te bivali pozitivni. Po objavljivanju prvog izvještaja Putin je prvo suspendirao, a kasnije i smijenio Nagornjika. Smijenjene su i antidopinška savjetnica ministarstva Natalija Želanova te zamjenica direktora Nacionalnog sportskog centra, Irina Rodionova. Želanova, koja je poricala krivnju, izjavila je kako „nije iznenađena“ upletenošću Rodionove.
„Dopingirano 99 posto ruskih atletičara“
Kada je u studenom 2015. objavljen izvještaj Dicka Pounda, prvi takav nastao na WADA-in poticaj, u njemu se posebice isticalo kako dopinški problem nije samo ruski. Upravo je u tom izvještaju kao centralna figura prokazan Grigorij Rodčenkov, koji će ubrzo potom pobjeći u SAD te ući pod FBI-jevu zaštitu.
No, izvještaj se prije svega doticao onih dopinških vratolomija isključivo u ruskoj atletici, a nastao je kao reakcija na ARD-ov dokumentarni film emitiran godinu dana ranije. U njemu ruski zviždači, bivši zaposlenik Rusade Vitalij Stepanov te ruska atletičarka Julija Stepanova, inače i bračni par, opisuju proces dopingiranja. Atletičare i atletičarke nedozvoljenim bi supstancama opskrbljivali treneri, koji bi potom tražili pet posto od njihove zarade te zauzvrat zataškavali testove u suradnji s dužnosnicima RUSADA-e. Nakon što uđete u ruski nacionalni tim, ističu kako se takvo što podrazumijevalo, a dvaput suspendirana bacačica diska Jevgenija Pečerina u filmu tvrdi da je 99 posto ruskih atletičara dopingirano.
Poundov je izvještaj posebno ukazivao na veliku suodgovornost Međunarodnog atletskog saveza (IAAF), koji je ruski problem godinama zataškavao te brojne sumnjive uzorke na OI u Londonu, primjerice, naprosto zanemarivao. Neoboriv dokaz u sudioništvu jest mail koji je procurio u javnost ubrzo nakon Poundovog izvještaja, a koji je Nick Davies, zamjenik glavnog tajnika IAAF-a, netom prije Svjetskog atletskog prvenstva u Moskvi 2013. poslao Papi Diacku, direktoru marketinga IAAF-a.
Davies, koji je potom podnio ostavku, kaže kako su odavno trebali raskrinkati razne ruske atletičare, ali da „sada trebamo biti pametni.“ Inače, Papa Diack je sin dugogodišnjeg IAAF-ova predsjednika Laminea Diacka, koji je uhićen zbog nagomilanih sumnji u koruptivne radnje upravo u studenom 2015., a kojeg je današnji predsjednik IAAF-a Sebastian Coe nazivao svojim duhovnim učiteljem. Osam je godina Coe bio dopredsjednik, prva osoba do Diacka, ali tvrdio je kako za ruski dopinški problem nije znao, iako je možda trebao znati. Tri tjedna prije Igara u Riju dići će rampu svim ruskim atletičarima i atletičarkama, zabranu koja je i dan-danas na snazi.
Ključna osoba nogometnog SP-a
O slabostima globalnog antidopinškog sustava svojevremeno je govorila bivša direktorica Jamajčanske antidopinške agencije, Renee Anne Shirley. Istaknuvši kako se ponajviše radi o financijskim poteškoćama i manjku osoblja, priznala je kako je tamošnja agencija prije Igara u Londonu izvan natjecanja provela jedno jedino testiranje. Dick Pound, inače bivši WADA-in predsjednik te član MOO-a, snažno je kritizirao sam MOO, ali i međunarodne sportske saveze ističući kako više brinu o vlastitim foteljama i sponzorima nego o ulaganjima u ovaj sektor. Brojni stručnjaci i analitičari zazivaju denacionalizranje svjetskog antidopinškog sustava, ali i ukazuju kako Rusija nije jedini problem, nešto što je Mutko prilično neuvijeno poručio svojom izjavom o „bočicama posvuda“.
Čini se da je upravo Mutko kamen spoticanja u odnosima MOO-a i Rusije.
Posljednji Schmidov izvještaj inzistira na njegovoj „administrativnoj odgovornosti“ s obzirom da je bio na čelu ministarstva sporta, čije su strukture bile zahvaćene ovim problemom. U listopadu prošle godine Mutko je otišao s mjesta ministra, ali samo da bi postao zamjenik premijera zadužen za odjel sporta, turizma i mladih. Njegova prisutnost u najvišim državnim strukturama Rusije neprihvatljiva je Thomasu Bachu, predsjedniku MOO-a te osobi bliskoj Vladimiru Putinu. Bach je dugo odolijevao snažnim pritiscima kojima se Rusiju htjelo izbaciti još s Igara u Riju, no naposljetku je lukavo prebacio lopticu na međunarodne sportske saveze, koji su sami odlučivali hoće li zabraniti nastup ruskim sportašima. U Riju ih je na kraju nastupilo 270.
Iluzorno je očekivati da će se Putin naprosto riješiti Mutka, u nečemu što ionako smatra pretjeranim miješanjem u rusku unutrašnju politiku. Persona non grata za MOO, Vitalij Mutko, ključna je osoba i u organizaciji nadolazećeg Svjetskog nogometnog prvenstva, još jednog projekta od izuzetnog nacionalnog interesa. Kada je izvjesni Cornel Borbely, predsjednik FIFA-ine etičke komisije, krenuo kopkati po Mutkovoj ulozi u dopinškoj aferi, FIFA ga je odmah maknula s te pozicije.
Istu sudbinu doživio je Miguel Maduro, predsjednik nezavisnog odbora koji je procijenio kako Mutko nije politički neutralna osoba, što je uvjet za pristup FIFA-inu vijeću. Kada na nagovor generalne tajnice Fatme Samoure nije promijenio svoju odluku, Maduro je smijenjen. Kasnije će priznati kako mu je Samoura rekla kako bi prvenstvo bez Mutka „bilo prava katastrofa, a za posljedicu bi u pitanje dovelo vladavinu Giannija Infantina“, prvog FIFA-ina čovjeka te njezina navodnog reformatora.
„Isto kao da vjerujete u Bibliju“
Svakako ohrabrujuća za budući status Rusije u svijetu olimpizma jest činjenica da prema svim izvještajima niti jedan dužnosnik Ruskog olimpijskog odbora nije bio zahvaćen aferom. Suspenzija je, međutim, na snazi jer se radi o krovnom sportskom tijelu, koje je podložno Olimpijskoj povelji, uključujući i WADA-in kodeks. Upravo je nesuglasje s ovim kodeksom krimen RUSADA-e, koja je još uvijek pod suspenzijom te koja prema nalazima stranih antidopinških dužnosnika na razne načine opstruira njihov rad u moskovskom laboratoriju.
Međutim, Rusija – za razliku od prijašnjih olimpijskih raskola i podjela, koji su se odvijali po hladnoratovskoj liniji – ovaj put u potpunosti izolirana. Već smo naglasili kako veći dio ruske javnosti ovu aferu doživljava kao zapadnjačku propagandu, a neki smatraju kako će Putin uzvratiti na vanjskopolitičkom polju, poglavito u pogledu neuralgičnih točaka kao što su pitanja Ukrajine ili Sirije.
Bilo kako bilo, jedna izrečena misao genijalnog masterminda prijevare Grigorija Rodčenkova dovodi u pitanje sve ono što smo gledali i vjerovali da je dobrim dijelom pošteno natjecanje. Sam Rodčenkov pak u cijeloj je priči naposljetku ispao žrtva. Nad njim je 2011. pokrenuta istraga zbog krijumčarenja dopinških sredstava, nešto zbog čega je njegova sestra završila u zatvoru. No, istraga je naprosto u jednom trenutku isparila, a Rodčenkov će reći da je pošteđen zatvora kako bi mogao odigrati glavnu ulogu u Sočiju.
To je osoba koja jako dobro zna razliku između stvarnog stanja na terenu te antidopinške retorike u javnosti, a raznorazne eksperimente vršio je i na sebi, kako priznaje. Jednom prilikom Rodčenkov se povjerio Bryanu Fogelu, američkom redatelju i producentu, koji je stupio s njim u kontakt, sam istražujući slabosti antidopinškog sustava. Kasnije će Fogel, zbliživši se s Rodčenkovim, sav dokumentirani materijal objediniti u dokumentarnom filmu Icarus, prikazanom prvi put u srpnju ove godine.
„Dnevno bi me zvao bezbroj puta i govorio bi mi da WADA ne zna apsolutno ništa“, priznao je jednom Fogel. „Po njegovu mišljenju WADA ni danas ne zna ništa. On smatra da je u suštini cijeli taj sustav obična šala. Kaže da je ta cijela antidopinška borba ista kao da vjerujete u Bibliju.“
