Svi Reusovi povratci

Suzbijen ozljedama, elitni talent Marca Reusa kopni iz pamćenja

Zadnja izmjena: 9. siječnja 2018. Profimedia

Nogomet stvarno može ispisati najironičnije i najnevjerojatnije moguće scenarije.

U svibnju sad već minule 2017. na travnjaku berlinskog Olympiastadiona odigrano je finale njemačkog nogometnog kupa između Eintrachta i dortmundske Borussije. Nakon tri godine uzastopnih posrtaja u finalima, igrači Borussije Dortmund su te večeri poboljšali dojam inače blijede sezone osvajanjem drugog najvažnijeg domaćeg trofeja. S pokalom u ruci tartanom je zajedno sa suigračima trčao i Marco Reus, koji je propustio solidan dio tog proljeća zbog ozljede mišića. Propustio je i drugo poluvrijeme tog finala; Thomas Tuchel ga je iz igre izvukao na poluvremenu.

“Možda je riječ o prednjim križnim ligamentima” jezivo je precizno predvidio svoju dijagnozu Reus. “O tome ćete morati pitati doktora. A, uostalom, sada i nije vrijeme za priču o tome”, pokušao je pred novinarima zadržati osjećaj zadovoljstva jedan od najdarovitijih njemačkih nogometaša. Tko bi ga krivio; taj trofej mu je – nevjerojatno, ali istinito – prvi ‘pravi’ u karijeri, osvojen tek par dana prije 28. rođendana.

Dvije izgubljene sezone i dva propuštena velika turnira od Reusa su u percepciji nogometne javnosti učinile praktično invalida

Rijetki od nas znaju kakav je osjećaj kada vas fizička nesposobnost ostavi potpuno lišene rutine koju pratite i gradite čitavog života. Prosječnom čovjeku bi puknuće ligamenata bila tek nepotrebna smetnja u životu, koja bi iziskivala da posvetite sate i sate u napornoj rehabilitaciji. Ali isto tako bi vjerojatno za većinu najgora vijest vezana uz nju bila tek ta da generalno možete zaboraviti na redoviti hakl s ekipom.

Kod sportaša, u ovom slučaju nogometaša, situacija je kudikamo drugačija. I najmanja ozljeda je u svijetu vrhunskog sporta bojazan; možda ne iz razloga što bi vam u eri današnje sportske medicine neka marginalna mehanička ozljeda značajno ugrozila nastupe, već zato što bilo kakvo mirovanje znači odudaranje od rutine, ali i od jezgre momčadi.

Zloguko proročanstvo

Taj je aspekt sjajno obradio Rory Smith u reportaži za New York Times koja je pratila oporavak Reusova suigrača iz dortmundskih dana, Ilkayja Gündoğana, nakon što je u prosincu 2016., kao i Reus, pokidao svoje prednje ligamente nedugo nakon povratka od prethodne teške ozljede. U njoj Gündoğan opisuje kako su ga suigrači u svlačionici Manchester Cityja oduševljeno dočekali kada je prvi put nakon operacije, a pred početak duge rehabilitacije, svratio da ih pozdravi. Prva dva dana vlada ekstaza i u centru si pozornosti, da bi već treći dan ta pažnja okopnila i postaješ “tek jedno lice koje nije često tu”. Izoliranost u klinikama i teretanama rezultira jezivim osjećajem otuđenosti. Gündoğan je u tom periodu maksimalizirao svoje prisustvo na društvenim mrežama, objasnivši to srcedrapajućom izjavom:

“Jednostavno, ne želim da me ljudi zaborave”.

Ali nogomet ima kratko pamćenje, prekratko. Možda zato mnogi ne pamte činjenicu da Reus zapravo u svojoj karijeri od momčadskih uspjeha ima samo taj lanjski Kup, a vjerojatno je i zato s bolnim smiješkom na licu ipak toliko insistirao na tome da trči taj slavljenički krug. Na kraju krajeva, ozljeda gležnja na pripremnoj utakmici protiv Armenije tek šest dana prije početka turnira ostavila ga je bez nastupa za SP-u u Brazilu, koje je Njemačka osvojila golom još jednog dortmundskog ‘prokletnika’, Marija Götzea.

No, ako nogomet kratko pamti, Reus nema taj problem. Možda je zato djelovao nekako i prehladno kada se zime 2012. godine vratio u redove Borussije Dortmund, kluba u kojem je napravio svoje prve nogometne korake. Na predstavljanju po zaključenju transfera iz Borussije Mönchengladbach, Reus je dobrim dijelom izbjegavao ostaviti dojam kako je riječ o klincu koji se vratio kući, pričajući striktno profesionalno većinom o “traženju iskoraka” i “potrebi za osvajanjem trofeja”.

Reusu su kao klincu zatvorili vrata Borussije Dortmund, pravdajući to skepsom kako njegovo tijelo nije spremno izdržati fizičke napore koje veće stepenice nogometa nameću. Šest godina kasnije vratio se u klub kao ponajbolji mladi igrač Bundeslige, spreman da pokaže kako je to bila samo kriva procjena struke. Na kraju je to ispalo kao nekakvo zloguko proročanstvo u filmu gdje glavni junak misli da mu može umaknuti ako se dovoljno potrudi, ali ono ga susretne pri klimaksu radnje.

Elitni portfelj

To nogometno kratko pamćenje stoga se najbolje pokazuje i kroz percepciju Reusa unazad ove dvije sezone otkako ga najintenzivnije prate najteže ozljede. Od svibnja 2016., kada mu je dijagnosticirana ozljeda pa do početka veljače, kada se planira njegov puni povratak na terene, Reus će ukupno s terena izbivati 484 dana. Uostalom, radi ozljede prepona nije bio ni na preklanjskom Euru u Francuskoj; s popisa je uklonjen na svoj rođendan, koji pada krajem svibnja.

Ružna zaboravnost sporta otkrije se u ovakvim slučajevima, kada igraču zdravstveni bilten nemjerljivo nadmašuje – u Reusovom slučaju do minulog ljeta nepostojeći – popis osvojenih trofeja. Ove dvije izgubljene sezone i dva velika turnira na kojima je umjesto kandidature za najboljeg igrača ostao kod kuće od Reusa su u percepciji nogometne javnosti učinile praktično invalida. Neće mu protiv toga pomoći ni činjenica da je u prvoj sezoni po povratku u Dortmund pod Jürgenom Kloppom bio nadomak osvajanja prvenstva i Lige prvaka, kada je sa 19 golova u svim natjecanjima te sezone kao jedan od najistaknutijih igrača ekipe do samog kraja održavao borbu s Bayernom na oba fronta. Ni sezona poslije, kada je sa čak 23 gola i 18 asistencija obilježio još jednu ‘za dlaku’ sezonu Borussije, neće mu previše pomoći.

Sigurno je da korelacija razvijena tijekom ove dvije sezone u kojima su Reus i njegov genijalni talent kopnjeli iz kolektivnog pamćenja, paralelno s padom konkurentnosti same Borussije Dortmund, nije slučajna. Njegov nogomet poželjela bi svaka elitna momčad na svijetu; ta lakoća i finoća tehničke izvedbe, direktnost, sposobnost preuzimanja različitih pozicija – od svojevrsne ‘lažne desetke’ do lažne devetke – čime unosi nepredvidivost u taktičku rigidnost Bundeslige… Sve je to dio Reusovog elitnog portfelja. Zaokruženog prijeko potrebnim ‘konkretnim’ pogocima i asistencijama.

Pred Reusom je sad novi povratak na terene i nada da još stigne odvesti momčad do novih uspjeha. Uostalom, najveća motivacija mu može biti sjećanje da je u za njega izgubljenom finalu Lige prvaka 2013. godine na drugoj strani briljirao čovjek od 29 godina kojeg je dotad često bio glas sjajnog, ali ozljedama sklonog igrača – Arjen Robben. Kako bi zapjevao Frank Turner

We can get better, because we’re not dead yet

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.