Damir je tada zabio za 1:0.

“Najčešće je Damir taj kojeg pitaju za dres” rekao mi je Andrew, moj berlinski vodič i urednik klupskog bloga Union in Englisch. “Uvijek je on prvi koji krene pozdraviti navijače, neovisno o ishodu. Zato ga ljudi i toliko cijene ovdje”, dodao je dok je Kreilach išao prema grupi djece s natpisom na kojem traže dresove svojih junaka.

U današnje vrijeme rijetki igrači imaju prostora doživjeti nekakav status klupskih ikona; riječima Petra Preradovića, “stalna u tom svijetu samo mijena jest”. Vremena za dokazivanje je malo, a i ako ga ima, onda trenerske smjene budu giljotina dobrom dijelu igrača. Damir Kreilach, danas 28-godišnjak, u svojoj je profesionalnoj karijeri nosio dresove svega dvaju klubova: Rijeke i Union Berlina. U oba je pritom doživio ono što velika većina igrača nikada ne uspije – skandiranje navijača koji mu posvećuju i koreografije.

Pozitivni ritam

“Za takve stvari igrač živi, radi i trenira“, govori mi danas Damir, skroman i vrlo pristojan tip. „Kada mi je Armada podignula poruku na oproštaju i kada mi je 13.000 navijača posvetilo koreografiju na jednoj od najvećih Unionovih utakmica u posljednje vrijeme (na lanjskom kup-gostovanju protiv Borussije Dortmund, op.a.), to su stvari koje ti obilježe karijeru. Nogomet se, uostalom, i igra zbog navijača.”

Priče o pozitivnom razmišljanju kao načinu života često su proizvod onih prozirnih self-help priručnika, koji život i sve prepreke u njemu svedu na pitanje koliko ste se baš tog dana trudili osjećati dobro, sve dok valjda zbog akumulirane negative ne puknete kao Michael Douglas u Falling Down . No, ima nešto u Kreilachu što potvrđuje barem mali dio te teorije, jer daleko od toga da je za njega sve oduvijek bilo posloženo.

Iako on sam uz svoje ime veže Rijeku kao klub i Opatiju kao grad, ta je veza je nastala putem. Rođeni je Vukovarac, čija je obitelj zbog ratnih prilika sigurnost prvo potražila u Vrpolju kod Đakova, a onda i u opatijskom hotelu Astoria. Zanimljivo, na hodnicima izbjegličkog hotela tada je kao dječak boravio i tenisač Ivan Ljubičić, čija je obitelj tamo silom prilika završila po odlasku iz Banja Luke.

Iako je ušao s klupe, odmah je počeo davati upute i unositi živosti u ekipu. Jednostavno, takav je tip

Sposobnost prilagodbe i pronalaska svog mjesta jedan je od ključnih faktora u ljudskom razvoju, pogotovo kada su u pitanju ovakve teške okolnosti. Rat, izbjeglištvo i nesigurnost koju takav život nosi ostavile su mnogu djecu bez sretnog djetinjstva, ali Kreilach nije jedan od njih.

“Rata se i ne sjećam baš, ali zato mi je djetinjstvo u Opatiji bilo predivno“, prisjeća se. „Igrajući nogomet na tim ulicama izgradio sam na kraju krasnu životnu priču”.

Njegov je fokus je isključivo pozitivan. Nije ga mijenjao ni kada je u Rijeci, klubu u kojem je stasao u neko drugo, crno vrijeme, po osam mjeseci bio bez plaće. Bio je tada kapetan, a kada mu se pružila mogućnost da klub napusti kao slobodni igrač odbio ju je; umjesto toga je potpisao novi ugovor, bez obzira na okolnosti nedostojne profesionalca. Stvar je bila u obećanju danom tadašnjem predsjedniku, danas pokojnom Robertu Komenu, da će pomoći klubu u trenucima kada je prijetila i drugoligaška sudbina.

Relativnom stabilizacijom kluba stiglo je i vrijeme za oproštaj. Pred slabo popunjenom Kantridom Kreilacha je dočekao njegov dres preko zapada i poruka Armade:

“Neka vam bude uzor svima, Kreilach – ljudina!”

Jedan od nas

Tu je posljednju domaću utakmicu sezone, one u kojoj je na klupu stigao Matjaž Kek, Rijeka izgubila od Zadra 2:3. Svi uključeni su od tog trenutka daleko stigli, u pozitivnom ili u negativnom smislu.

Pet godina kasnije, Damir Kreilach etablirani je igrač stabilnog njemačkog drugoligaša, koji je s njim u povremeno i kapetanskoj ulozi stigao do pozicije pretendenta na izravni plasman u Bundesligu. Klub je to koji je kroz čitavu povijest gajio uske veze sa svojim navijačima. Kroz recentnu povijest su, primjerice, navijači sami obnavljali stadion kako klub ne bi izgubio licencu za 2. Bundesligu i prodavali vlastitu krv za poboljšanje financijske slike akcijom Bluten für Union (Krv za Union). Ondje nema mjesta umišljenim seronjama: ako smatraš da nisi jedan od nas, produži dalje.

Kreilachu je tih 13.000 ljudi u gostujućem sektoru Westfalena na koreografiji s njegovim likom jasno poručilo da jest.

S tim iskrenim i jednostavnim, guy next door karakterom, nije teško shvatiti zbog čega su ga prigrlili kao svog gdje god je stigao – od Opatije i Rijeke sve do Berlina. Uz naglašavanje kako mu je u karijeri pomogao jedino uporni rad, u Kreilachu se da vidjeti ona natruha spone između nogometaša i gledatelja – između čovjeka koji igranjem naprosto privređuje za kruh na jednak način kao i neki drugi koji stol do njega sjedne na kavu.

Usprkos maloj krizom rezultata u posljednjih nekoliko kola, Union je još uvijek pri vrhu ljestvice, ali je došlo do smjene trenera. Jensa Kellera zamijenio je ‘vojnik kluba’ André Hofschneider, a to je rezultiralo i privremenim seljenjem Kreilacha na klupu, sve kako bi se prodrmala momčad i izazvao pozitivni šok.

Andrew kao navijač na to ne gleda blagonaklono.

“Prije par kola Damir je ušao 20-ak minuta prije kraja u pobjedi 2:1“, navodi primjer. „Iako je ušao s klupe, odmah je počeo davati upute i unositi živosti u ekipu. Jednostavno, takav je tip. Nadam se da će ga Hofschneider vratiti u prvu momčad, treba nam igrač poput njega”, smatra Andrew.

Nije stvar samo Unionovih potreba. Nogometu općenito treba više tipova kao što je Damir Kreilach.