Zaboravite umišljene milijardere kojima se u životu nije dogodilo ništa gore od sportskog poraza. Izraz „heroj“ ne bi trebao stajati u opisu onih koji mogu više, brže, jače ili su naprosto najviše medijski eksponirani; trebao bi biti rezerviran za uistinu iznimne ljude koji su u životu – a ne samo u sportskoj karijeri – napravili nešto posebno i hrabro.
Ovaj Talijan jedan je od takvih.
Povijest automobilskih utrka nije oskudijevala pravim herojima: nemali broj vozačkih asova istakao se medaljama za hrabrost u svjetskim ratovima, sudjelovanjem u pokretima otpora i sličnim djelima. Što i ne čudi, jer je razina adrenalina, pogotovo u tim vremenima kada je utrkivanje uistinu redovno odnosilo živote natjecatelja, bila možda i najpribližniji mirnodopski ekvivalent bitkama i tajnim akcijama. U današnjem je svijetu, za kojeg se cinično kaže kako se posve izokrenuo, pa je seks postao opasan, a auto utrke sigurne, mnogo manje prostora za herojstvo.
No, ima ga. A ni utrke nisu postale dostatno sigurne. O obje stvari može nam posvjedočiti sudbina Alessandra Zanardija. Ono što je učinio u prvom dijelu života, do stravične nesreće u kojoj je izgubio obje noge, već ga je tada upisalo u trkaću povijest. Sve ono poslije, uključujući i četiri zlatne paraolimpijske medalje, neusporedivo je više. I herojski, ne samo na planu sporta. Ali krenimo redom…
Udarci sudbine
Rodom iz Bologne, s 13 je godina počeo nastupati u kartingu koji je sam izgradio. Iste godine u prometnoj nesreći poginula mu je sestra: prvi od udaraca sudbine. Dio o probijanju kroz manje formule ćemo preskočiti – poput većine onih koji dospiju do Formule 1, bio je dobar, osvajao utrke i naslove. Potkraj 1991. dolazi u F1 i debitira u momčadi Jordana, samo tri utrke nakon što je u istom bolidu to učinio i Michael Schumacher.
Nije se toliko dojmio, pa nakon par nastupa u Minardiju tek 1993. ima stalni angažman u momčadi Lotusa, tada tek sjeni nekad slavnog imena. Već u drugoj utrci sezone osvaja bod, jedini u karijeri. Momčadski kolega Johnny Herbert uglavnom je brži, ali Zanardi ostavlja vrlo solidan dojam i čini se da je pred njim lijepa F1 budućnost. No, sudbina i opet misli drukčije: prvo ga u vožnji biciklom na cesti udara automobil, lomeći mu neke kosti u nozi, a potom na treningu u Spa-Francorchampsu preživljava tešku nesreću, koja ga odvaja od utrka na skoro godinu dana. Na kraju 1994. Lotus propada i Talijan ostaje bez angažmana.
Odlazi u SAD, no dugo ne uspijeva pronaći mjesto u nekoj od momčadi CART serije. Nakon što ga je Chip Ganassi potkraj 1995. gotovo preko volje pozvao na testiranje bolida, oduševio se i dao mu ugovor za sljedeću sezonu. Zanardi je pronašao svoje mjesto: već je prvu sezonu završio treći, uz tri pobjede. Pretjecanje Bryana Herte za pobjedu, u zavoju Corkscrew (ako i ne znate ništa o utrkama, ali ste nekada igrali Gran Turismo: da, to je TAJ zavoj) u zadnjem krugu utrke u Laguna Seci 1996. gotovo nadmašuje definicije mogućeg. I u arkadnom modu neke računalne simulacije biste se gotovo izvjesno razbili da to pokušate, a Zanardi je izveo u stvarnosti. Činilo se da ga ništa ne može zaustaviti: 1997. i 1998. osvaja uzastopne titule prvaka, Honda po njemu imenuje posebno izdanje modela NSX, velika je zvijezda u Americi i godine zle sreće napokon su, činilo se, iza njega. No, put nizbrdo bit će još strmoglaviji.
„Ne možete dvaput u životu ostati bez nogu“
Zapravo nije jednostavno objasniti što se dogodilo 1999. Dakako, osjećao je da je jedno poglavlje njegovog života ostalo nezavršeno, a poziv Franka Williamsa činio se napokon kao prava prilika u Formuli 1. Uistinu, FW21 nije bio loš bolid, Ralf Schumacher triput je završio na podiju, skupio 35 bodova i na kraju sezone bio šesti u poretku vozača. Zanardi pak nije osvojio ni boda. U nekoliko je navrata bio jako dobar u kvalifikacijama, pa i tijekom utrka, ali niz problema svaki bi ga puta udaljio od dobrog rezultata i ugovor je očekivano raskinut na kraju sezone, a vrata Formule 1 zatvorena su mu zauvijek. Šteta što ga u tom svijetu pamtimo mahom samo po toj sezoni, zaslužio je osjetno više.
Neočekivano, nije uspio naći CART angažman za 2000., a kad se i vratio onamo 2001., rezultati su izostali. Poljuljano samopouzdanje ili štogod drugo, no jedno četvrto mjesto i još samo dva top 10 plasmana bili su sve što je pokazao u prvih 14 utrka.
A onda je došla kobna petnaesta.
https://www.youtube.com/watch?v=HToZeRKksHw
Vidio sam na stotine trkaćih nesreća, no ovo je jedina na kojoj se čak i na snimkama vidi kako šiklja krv ozlijeđenog vozača. Na njemačkoj stazi Lausitzring u stravičnoj su mu nesreći smrskane obje noge. Bolid Alexa Taglianija pogodio ga je bočno i praktično odsjekao prednji kraj bolida. Čudom je preživio, izgubivši tri četvrtine volumena krvi, ali noge su mu morale biti amputirane: jedna u koljenu, druga iznad.
„Ne mogu se sjetiti puno toga o samoj nesreći“, ispričao je kasnije. „Kad sam se tjedan dana kasnije probudio, bol je bila nesnosna. Nisam mogao podignuti glavu jer bio sam pun cijevi i električnih žica; u meni je bilo više telemetrije nego u F1 bolidu. Onda mi je supruga rekla da sam izgubio noge. Vjerovali ili ne, to je bio dobar dan. Barem sam znao da sam živ. Danas nemam psiholoških ožiljaka, jer sam realist i optimist. Uostalom, ne možete dvaput u životu ostati bez nogu“.
Handcycling i parolimpijske pobjede
Nakon takve nesreće mnogi bi se povukli u sebe i postali depresivni, ali u Zanardijevom slučaju dogodilo se posve suprotno. Prošao je potpunu rehabilitaciju i nezadovoljan ponudom na tržištu sam je konstruirao proteze koje su mu omogućile povratak ne samo normalnom životu, nego i utrkama. A usput su njegove ideje o konstrukciji proteza pomogle drugim unesrećenim ljudima. Vrlo je brzo pokazao kako se i bez nogu može biti iznimno brz u trkaćem automobilu, što su pokazala vremena ostvarena na testiranjima IndyCara i bolida Formule 1. No, u najviši se rang ipak vratio u nešto komfornijem okruženju turističkih automobila, te je od 2005. do 2009. vozio za BMW u WTCC prvenstvu, ostvarivši pritom i četiri pobjede, što su najveći uspjesi u povijesti ovog sporta za osobu s invaliditetom.
Nisam ništa drugačiji od ostalih vozača. Moj talent je u mozgu, a ne u stopalu
„Nisam ništa drugačiji od ostalih vozača“, izjavio je. „Moj talent je u mozgu, a ne u stopalu.“ Ipak, njegov fokus se s automobilskih utrka počeo sve više okretati prema istraživanju mogućnosti i granica vlastitog tijela.
Posvetio se handcyclingu, posebnoj formi biciklizma za osobe bez nogu, koja se kao kategorija vozi i na većini vodećih svjetskih maratona. Svjetski je poznat i izvan krugova automobilizma postao nakon što je na Paraolimpijskim igrama u Londonu 2012. osvojio dvije zlatne pojedinačne medalje, kao i jednu srebrnu momčadsku, a ove je godine u Riju ponovio takav rezultat, uz razliku da je jedno zlato momčadsko, a srebro pojedinačno. Skupio je i osam zlatnih medalja na svjetskim prvenstvima, te osvojio nekoliko poznatih maratona. Zanimljivost je da nastupa na biciklu poznate tvrtke Dallara, uglednog talijanskog proizvođača trkaćih automobila. Za kraj priče o njegovim sportskim rezultatima, spomenimo i 272. mjesto na Ironmanu 2014. uz top 20 plasman u svojoj dobnoj kategoriji…
Alex Zanardi nije sudjelovao ni u kakvim ratovima niti je, koliko mi je poznato, spasio nečiji život, ali ipak ga bez imalo sumnje smatram jednim od rijetkih istinskih sportskih heroja današnjice. Pokazao je kako se može nadvladati i najteže zapreke života i sudbine, dajući primjer tisućama ljudi koji su se stjecajem nesretnih okolnosti našli u situaciji sličnoj njegovoj. I fascinantna priča o njegovom životu nije još ni približno gotova: 50 mu je godina tek.
