Tko još želi Olimpijske igre?

Sve je manje gradova u svijetu koji mogu i žele organizirati najveću sportsku priredbu

Zadnja izmjena: 10. ožujka 2017. Profimedia

Malo će tko od odgovornih takvo što izgovoriti naglas u švicarskom sjedištu Međunarodnog olimpijskog odbora, nitko od njih ne želi da se o tome puno piše, ali odgovor na pitanje iz naslova postaje sve jasniji i jasniji. Predsjedniku Thomasu Bachu i MOO-u postalo je stvarno teško pronaći gradove koji žele organizirati najveće sportsko natjecanje i čini se da su Olimpijske igre kakve poznajemo u velikoj, ozbiljnoj krizi.

Prošlotjedni šamar iz Budimpešte samo je posljednji u nizu. Naime, manje od mjesec dana trebalo je Pokretu Momentum, koji je imao snažnu potporu opozicije, da na ulicama Budima i Pešte sakupi više od 260.000 potpisa građana. Oni su na taj način tražili referendum o pitanju organizacije XXXIII Olimpijskih igara koje se imaju održati 2024. i za koje je vladajuća stranka Viktora Orbana kandidirala glavni mađarski grad. Gotovo dvostruko je to više potpisa nego što je bilo potrebno da bi se referendum zaista organizirao; politika je shvatila poruku i gradsko je vijeće samo izglasalo povlačenje kandidature. Četvrt milijuna ljudi u startu je bilo protiv, a dugi i spori referendumski proces vjerojatno bi naudio Orbanu pred izbore idućeg travnja, pa su se Mađari povukli iz unaprijed izgubljene bitke.

Pet mjeseci ranije, u listopadu prošle godine, od kandidature je službeno odustao Rim, obrazloživši to nepostojanjem političke i javne podrške. U Hamburgu je održan referendum, na kojemu je 51,6 posto građana glasovalo protiv kandidature za domaćina Igara i automatski je poništilo. Dvadesetak drugih velegradova diljem svijeta više je ili manje ozbiljno razmatralo kandidaturu, ali je nikad nije podnijelo, ostavivši tako priču na tek dva slova – domaćin će se birati između Los Angelesa i Pariza.

Ni proces dodijele Zimskih Olimpijskih igara nije izgledao mnogo drugačije. Oslo je odustalo u posljednji trenutak, zaključivši kako građani ne žele OI u svom gradu, Stockholm se također povukao bez referenduma, kao i Barcelona, ali on je održan u Krakowu, Münchenu i Davosu. Skoro 70 posto Poljaka je bilo protiv, u Münchenu je taj broj bio oko 60 posto u Davosu (za 2026.) su stali na 53 posto. Igre 2022. su na kraju, ispred kazahstanskog Almatija, dobili Kinezi i ne baš po skijalištima poznati Peking, koji će tako postati prvi grad-organizator i ljetne i zimske varijante.

Poslije Barcelone sve krenulo nizbrdo

Gdje god postoji visoko obrazovana struktura stanovništva, barem djelomično slobodno novinarstvo, relativno velika razina transparentnosti vlasti i gdje god se pitanje organizacije dovede do referenduma, kandidatura je odbijena. Bez iznimke.

Pitanje zašto je to tako gotovo da je suvišno. Jednostavno, ne postoji način da se Igre, u današnjim dimenzijama, organiziraju bez ogromnih financijskih gubitaka. Predstavnici kandidatura već desetljećima ponavljaju priču o ekonomskom i infrastrukturalnom razvoju domaćina, priča koja se rasprši s prvim danima nakon zatvaranja samih Igara.

Najveći olimpijski mit je onaj o ogromnoj turističkoj promociji grada-organizatora

Primjer Atene svakako je najdrastičniji i najpoznatiji: Igre iz 2004. godine grčke su porezne obveznike ostavile s ukupnim dugom od oko sedam milijardi eura, što ne uključuje novac potrošen u proširenje i modernizaciju aerodroma i gradskog prometa. Olimpijsko selo pretvoreno je u geto za siromašne, a najveći dio sportskih objekata nije financijski održiv i nezaustavljivo propada. Slična, mada manje drastična priča vrijedi i za Peking i London, uz bitnu razliku da su i Kina i Velika Britanija imali stabilnije i snažnije gospodarstvo, koje je lakše podnijelo gubitke.

Nije ovo prvi put da se MOO suočava s problemom organizacije Igara.

Nakon što je Montreal 1976. doživio ekonomski krah i upao u dug koji je otplaćivao idućih 30 godina, gotovo da nije bio grada koji je bio voljan biti domaćin. Za Olimpijske igre 1984. MOO je imao samo jednog jedinog kandidata – Los Angeles. Amerikanci su to iskoristili i Igre organizirali prema svojim marketinškim pravilima, natjeravši MOO da se odrekne televizijskih prava i sponzorskih ugovora u korist organizatora. Bile su to prve profitablne igre nakon dugo vremena (zapravo, možda i prve ikad) i ispostavilo se da su privukle zainteresirane gradove – pet ih je apliciralo za OI 1992., osam za 2000., čak 11 za 2004.

Uspon popularnosti kulminirao je u Barceloni. Domaćinstvo katalonskoj prijestolnici nije donijelo instant-profit, ali je u ono doba doista značilo puno više za turističku promociju grada nego što bi i teoretski moglo značiti danas. Nakon režima Francisca Franca, koji je umro 1975., demokratska tranzicija u Španjolskoj se protegla u 1980-e i Barcelona je još bila globalno daleko slabije poznata destinacija. Promocija kroz Igre doista jest bila nemjerljiva, a važno je spomenuti da su se baš u to vrijeme pojavili i niskobudžetni avioprijevoznici.

I tako je nastao najveći olimpijski mit, onaj o ogromnoj turističkoj promociji grada-organizatora.

Debeli minus i bijeli slonovi

Međutim, kod Barcelone se radilo o izdvojenom primjeru koji je teško ili nikako moguće aplicirati na današnju situaciju. Organizacija Igara sve je skuplja, što znači da ih si mogu priuštiti samo najveći metropolisi i najjača nacionalna gospodarstva, a gradovi poput Londona, Pariza i Los Angelesa ionako su turističke destinacije i bez Igara. Štoviše, istraživanja pokazuju da zbog velikih natjecanja dolazi i do pada turističke posjećenosti gradova. Ljudi naprosto odu drugdje kako bi izbjegli gužvu i povećanje cijena, a i mnogi od domaćih se iz istog razloga maknu.

Europska asocijacija turističkih operatora – koja bi, po logici stvari, trebala podržavati Igre i njihovu turističku atraktivnost – još je 2006. je predstavila studiju u kojoj je dokazala da su OI kontraproduktivne kada je turizam u pitanju. Prema njoj, organizatori nastoje drastično preuveličati posjet, a same Igre odbijaju svakodnevne turiste i zapravo rade više štete nego koristi.

U Atlanti 1996. ispunjenost hotelskih kapaciteta bila je na 68 posto, što je pad od pet posto u odnosu na godinu ranije. Za vrijeme Igara u Sydneyu popunjenost je bila na 80 posto (3% manje nego u ožujku iste godine), dok je Peking imao pet posto manje posjetitelja nego godinu ranije; istu cifru je za kolovoz 2012. u Londonu predočio britanski turistički ured. Štoviše, bila su to najlošija dva tjedna u povijesti londonskih turističkih atrakcija koje su zabilježile 60 posto manje prometa nego u svim ostalim dijelovima godine. Do znatnijeg povećanja nije došlo ni nakon Igara, barem ne u slučaju ijednih OI održanih poslije Barcelone 1992.

Ukratko, organizatori Igara nakon podvlačenja crte završe u debelom minusu i s ‘bijelim slonovima’ u vidu velebnih objekata kojima ne mogu naći isplativu namjenu. Osim toga, troškovi u pravilu potpuno nekontrolirano eskaliraju: London je svoj proračun prešišao za 15 milijardi američkih dolara, a Japanci procjenjuju da će troškovi idućih ljetnih Igara u Tokiju umjesto planiranih 7,5 milijardi dolara biti više od 30 milijardi u istoj valuti.

Čak ni to nije sve, jer postoji i rizik da igre čak i unazade imidž grada: ako su OI 1992. učinile čuda za Barcelonin brand, one četiri godine kasnije u Atlanti polučili su posve suprotni učinak, pokazuju istraživanja. Tijekom trajanja Igara grad je svakodnevno izložen očima cijelog svijeta i loša organizacija se plaća kao i ona dobra.

Kad je bal, nek je bal

Zašto bi onda itko još želio organizirati Igre?

Pariz i Los Angeles donekle imaju odgovor na to pitanje. Prije svega, oba grada uvelike računaju s postojećom infrastrukturom i ne planiraju ogromna ulaganja. Usto je mnogo važnije to da je MOO doveden pred zid i svjestan je da za Igre nakon ovih možda uopće neće imati kandidata. Zato je Bach navodno predložio da poražena kandidatura za 2024. automatski dobije organizaciju 2028. To bi organizatora dovelo u poziciju da postavi svoje uvjete i prekine monopol MOO-a, koji je u posljednjih 20 godina Olimpijske igre – po uzoru na FIFA-ino Svjetsko prvenstvo – doveo do koncepta po kojemu svi troše ogromna sredstva kako bi na kraju oni kao organizacija jedini zaradili novac.

Međutim, postoji i posljednji trik koji je ostao velikim organizacijama poput FIFA-e i Međunarodnog olimpijskog odbora. U kultnoj knjizi Soccernomics autori Simon Kuper i Stefan Szymanski povezali su organizaciju velikih natjecanja kao što su OI i SP s istraživanjima osjećaja sreće među pripadnicima pojedinih naroda – poput Eurobarometra, koji financira Europska komisija, i drugih, globalnih. Ispostavilo se da postoji jasna veza – odnosno, da su stanovnici zemalja koje su bili domaćini velikih natjecanja nakon toga izražavali bitno veću razinu sreće i zadovoljstva vlastitim životom. Učinak jest kratkoročan, jer opada već nakon godinu-dvije, ali svakako je zanimljiv i treba ga uzeti u obzir – pogotovo kad pričamo o razvijenim i bogatim zemljama gdje, također se pokazalo, primjerice rast životnog standarda ne utječe pretjerano na osjećaj sreće.

Organizacija velikog natjecanja na kraju je poput velikog tuluma koji organizirate da bi se ljudi zabavili. Znate da ćete puno potrošiti, da će vas možda ostaviti i u dugovima ili vas prisiliti da si uskratite nešto drugo, ali zato ćete se dobro provesti i barem nakratko biti sretni. Pa kad je bal, nek je bal. Pitanje je samo koliko je još preostalo onih kojima je takvo nešto zaista vrijedno novca i muke.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.