“Er läuft und läuft und läuft“, rezignirano je komentirao reporter tadašnjeg Premierea, preteče njemačkoga televizijskog operatera Skya, prenoseći jednu utakmicu HSV-a iz 2007.

Trčao je te večeri Ivica Olić većim intenzitetom čak i od nekadašnjeg desetobojca Briegela. U Njemačkoj postoji čitav set nadimaka (zapravo opisnih imenica) koje su novinari priskrbili hrvatskom napadaču, kojeg je Bild prošlog tjedna umirovio, dok je sam nogometaš u razgovoru za SN prestanak okarakterizirao mogućim, ne i definitivnim. Trajnožareći, Duracell-Zeko, Žderač kilometara, Šivaća mašina, Konjska pluća… Od svih njih Proleter nogometa je najupečatljivija. Diveći se njegovoj volji, Nijemci su pokazivali koliko cijene njegov talent.

Olića pamtim iz proljeća i ljeta 1998. godine. Djelovao je robusno i pomalo nespretno, iznimno širokih ramena, mišićno naglašenog torza i volumenoznih natkoljenica. Činio se tada puno više čistim centarforom nego napadačem-radnikom u kakvog se kasnije dominantno razvio. Martin Novoselac igrao je ili klasičnih 3-5-2 ili 1-3-4-2, još za Beckenbauerovih izborničkih dana prevladavajućim njemačkim sistemom, s liberom i trojicom stopera u liniji ispred njega, koji su Nijemci napustili nakon što su ih je ovaj doveo do naslova svjetskih prvaka 1990. u Italiji. U takvoj konstelaciji za Olića nije baš bilo mjesta. Prednost su imali Mihael Mikić i Zvone Deranja, pa čak i Saša Bjelanović i Igor Budan.

“Olić je seoski igrač. Sirov je”, sjećam se dijaloga s jednim od vodećih ljudi za rad s mladima u HNS-u.

“I Mikić je malo”, odgovorio sam.

“Mikić ja daleko veći potencijal. Može probiti, vratiti povratnu. Olić ne može.”

S Ronaldom u Interu, pa u Berlin, pa u Marsoniju

Nastup na U19 Europskom prvenstvu na Cipru Hrvatska je izborila u kvalifikacijskoj uzvratnoj utakmici protiv Švicaraca u Varaždinu 20. svibnja 1998. Olić je tu utakmicu započeo jer je Deranja bio načet ozljedom. Po svršetku je došao pozdraviti se s Novoselcem, jer se kući vraćao u privatnom aranžmanu.

“Ola, nemoj mi te fore s Interom prodavat’, jesi me čuo? Znaš što moraš raditi i uhvati se posla”, poviknuo mu je izbornik dok je ovaj već sjedao u automobil.

Mladi je Brođanin tog ljeta uistinu trebao postati igrač milanskog Intera. Još ujesen 1997. onamo ga je na probu odveo menadžer Ilija Jukić, dogovorivši pritom i prijateljsku utakmicu koju je brodski drugoligaš u studenom izgubio u Milanu 4-0. Igrali su Talijani u najjačoj postavi, zabili su Marsonijinu golmanu Mariju Joziću i Alvaro Recoba i Ronaldo, Olićev ljubimac s kojim se jedva dočekao slikati.

Trenera Gigija Simonija mladi je Hrvat silinom podsjetio na Alena Bokšića i milanski je klub s njim sklopio predugovor koji, međutim, nikad nije realiziran, jer je Marsonijino vodstvo podizalo odštetni zahtjev do Talijanima neprihvatljivih iznosa. Nakon što je s juniorskom reprezentacijom na Cipru osvojio broncu, Olić je krajem ’98. potpisao za Herthu, gdje je izgubio nepune dvije sezone. Propustio je nastup na Svjetskom prvenstvu u Nigeriji.

Bio je taj put Martin Novoselac u pravu. Nije još bilo vrijeme za europski iskorak. Berlinski su dani Oliću ipak namirili i nešto dobro; dan-danas, kad se gospođa Olić naljuti, Ivica se uspije izvući na dobru staru nostalgiju.

“Ti si jedino lijepo što mi se dogodilo u Berlinu.”

Povratak u Marsoniju s kojom je u sezoni 2001./02. osvojio drugoligaški naslov pokazao se punim pogotkom. S njim je na površinu isplivala osobina za koju dotad nismo znali da je Olić ima. Njegov pobjednički mentalitet ima snagu osvajati trofeje. Kao najbolji igrač i strijelac redom je donosio naslove Marsoniji u drugoj, te NK Zagrebu i Dinamu u prvoj ligi. Kad je otišao u CSKA, u koprodukciji s Wagnerom Loveom i Danijem Carvalhom donio je tri naslova Moskovljanima, kao i trofej pobjednika Kupa UEFA 2005. u Lisabonu.

Tajna dugovječnosti

Okolnosti transfera u Dinamo 2002. punile su ondašnje stupce crnih kronika. Ne zbog Olića samog, nego zbog njegova menadžera Dragana Marića, Marsonijina predsjednika koji je svog igrača koristio kao instrument osiguranja zelenaških kredita u koje se upuštao. Anegdota o noćnoj vožnji Zagrebom u prtljažniku automobila i o pištolju u ustima, čime je zagrebačko podzemlje uvjerilo Marića da Olića mora dati Dinamu a ne Hajduku, uživa i danas status legende.

Olić je smršavio, izdužio mišiće i podigao izdržljivost do nepojmljivih granica. Ostala je praktički minijaturna verzija onoga kršnog, mišićavog momka s početka priče

Kad je CSKA 2003. poslao ponudu, Oliću uopće nije bilo bitno kamo, želio je samo čim prije otići i transferom se riješiti ropstva. Jer dotad, pa i u Dinamu, gdje je zapravo bio na posudbi, nije zaradio ništa.

“Napokon sam slobodan čovjek”, rekao je u krugu prijatelja. “Odsad mogu misliti samo na nogomet i vlastitu obitelj.”

U vrijeme nastupanja za Zagreb, Dinamo i CSKA, Olić je uistinu igrao nogomet visoke kvalitete. Nije bio igrač kakvog ga znamo danas. Daleko je manje igrao obranu. Ili točnije, čuvao je energiju prvenstveno za napadačke akcije. Bio je okretan, prodoran i okomit napadač koji zabija puno golova, i to lijepih, školskom tehnikom udarca izvrsnom lijevom nogom. Na Svjetskom prvenstvu u Japanu i Koreji 2002., kada je zabio Gianluigiju Buffonu pridonijevši pobjedi nad Talijanima, Alen Bokšić zaljubio se u klasu i energiju mladog suigrača, u tolikoj mjeri da ga je preporučio svojim bivšim klubovima, Laziju i Juventusu.

Neizostavan će fragment nacionalne momčadi Olić ostati sve do povlačenja u proljeće 2016. Od svih velikih natjecanja na kojima je Hrvatska bila, i na kojima je manje ili više standardno nastupao, zbog ozljede je propustio samo Euro u Poljskoj i Ukrajini.

Promjena u stilu igre u najvećoj je mjeri uslijedila je po dolasku u Bundesligu početkom 2007., kada je, nastupajući prvo za HSV i potom za Bayern, uvidio da njegove tehničke kvalitete nisu dovoljne za nogomet na najvišoj internacionalnoj razini. Radio je tada već šest godina s poznatim hrvatskim kineziologom dr. Igorom Jukićem. Zajedno su shvatili da je zaokret nužan.

Olić je s vremenom smršavio, izdužio mišiće i podigao izdržljivost do nepojmljivih granica. Nakon svega, ostala je praktički minijaturna verzija onoga kršnog, mišićavog momka s početka priče.

Metodu koju danas uspješno koriste sportaši poput Cristiana Ronalda i LeBrona Jamesa, postupno snižavajući tjelesnu masu kako bi produljili igrački vijek, Olić i Jukić počeli su provoditi davno prije. Uz asketsku samodisciplinu hrvatskog reprezentativca, koji je s vremenom postao sposoban samostalno si kreirati individualni trenažni program, to je bila tajna njegove igračke dugovječnosti, koja se, s obzirom na njegov bespoštedni stil i teške ozljede koje je proživio, činila nezamislivom.

Svoje remek-djelo Olić je potpisao u Bayernu pod Louisom Van Gaalom u sezoni 2009./10., koju je, sa sedam postignutih golova, završio kao drugi strijelac Lige prvaka iza Lionela Messija. Olić je agresivnim kretanjem između stopera i zadnjih veznih razarao igru Manchester Uniteda u četvrtfinalu, zabivši Fergusonovoj momčadi po gol u objema utakmicama. U polufinalu je Lyonu zabio hat-trick i kao starter zaigrao u finalu protiv tada nadmoćnijeg Mourinhova Intera.

Kao Alisa u zemlji čudesa

U bavarsku je momčad Olić doveden kao backup napadač, da bi popunio rupu za slučaj da se nešto dogodi Mariju Gomezu i Miroslavu Kloseu, a nakon što su u Bayernu prekrižili Lukasa Podolskog i Lucu Tonija. Van Gaal ga nije osobito cijenio niti je s njim ozbiljno računao. Olić jednostavno nije bio tip igrača kakve je veliki Nizozemac preferirao.

No, kad se jednom prilika ukazala, Hrvat je bljesnuo, razuvjerio Van Gaala i jednostavno nije prestajao zabijati. Klose i Gomez kraj sezone dočekali su na klupi, a Olić je žario i palio u napadu igrajući standardno uz Francka Riberyja, Arjena Robbena i mladog Thomasa Müllera. Uopće nije pretjerano reći da je svojom gladi za pobjedama ponaprije on bio faktor koji je transformirao momčad.

U zreloj je igračkoj dobi Olić odigrao sezonu karijere.

Bio je to njegov labuđi pjev, jer se ujesen teško ozlijedio, a njegova je snaga u idućoj sezoni lagano počela kopnjeti. Uslijedile su tri pristojne sezone u Wolfsburgu, potom epizoda za zaborav u HSV-u te ona završna u 1860 Münchenu.

Na karakter Ivice Olića asocirao me aforizam Lewisa Carolla na koji sam slučajno nabasao u izvrsnom dokumentarcu Više od meda, u nedjelju prikazanom na HRT-u 3. “Da bi ostala na mjestu, moraš trčati najbrže što možeš”, objasnila je Crvena kraljica Alisi. “A da bi nekamo stigla, moraš trčati dvostruko brže.”

Olić definitivno nikad nije stajao na mjestu. Tako je u zrelim godinama karijere počeo vježbati ‘bicikl’, tehnički zahtjevan dribling brazilskih majstora koji je isprva, interpretiran njegovom krutom motorikom, izgledao nekako slomljeno, isprekidano. Svakim idućim pokušajem, međutim, kretnje su postajale gipkije, tečnije i finije. Na kraju je to izgledalo sasvim pristojno, pa i svrhovito. U jednome sitnom, relativno nevažnom procesu preobražaja iz radničke klase u buržoaziju, nogometni je proleter, nakon tko zna koliko ponavljanja, još jednom ostvario uspjeh.

Sada ga, nakon 20 godina profesionalne karijere i više od stotinu nastupa za državnu selekciju, čeka odmor kakav dolikuje čovjeku koji je Nijemcima pokazivao kako se trči.