I ne – ne ono kad ga je ljubopitljivi Drago Ćosić uvlakački poslije utakmice s Italijom upitao: „Slavene, što ste to promijenili na poluvremenu da je Hrvatska izgledala toliko bolje, kao druga momčad u nastavku?“, a on, predavši se zlobi i želji za verbalnom osvetom odgovorio: „Pa promijenili smo formaciju iz 4-4-2 u 4-2-3-1. Imate stručnog komentatora u studiju, valjda je primijetio“.

Stručni komentator, za kojeg se tad već znalo da je i njegov nasljednik, bio je, naravno, Igor Štimac. Koji nije primijetio sistemsku prilagodbu koja je potpuno izokrenula ravnotežu na terenu, nego je pričao o tome kako trebamo stajati bliže protivničkim igračima i da nam treba kvalitetan okomiti pas.

To je samo bilo zabavno u, rekli bismo danas, #shotsfired smislu, te kao zloguko proročanstvo najgoreg i najomraženijeg izbornika kojeg je Hrvatska imala – čovjeka koji je pobijedio Srbiju, a ipak nije dočekao kraj kvalifikacijskog ciklusa, nego je u anketi jednog od najpopularnijih nacionalnih internetskih portala čak i prije poraza u Škotskoj 97 posto ispitanih reklo da treba otići „odmah“. Štimca, doduše, nisu došli glave neznanje i nesposobnost – i danas mnogi Hrvati misle da je on odličan stručni sukomentator – nego, prije svega, neviđena arogancija.

Nije kumio ni kmečao

Bilićeva izjava o kojoj govorim i koju ću citirati po sjećanju – kao i ove prethodne, ali jamčim da je smisao isti – bila je njegova doslovno zadnja javno izrečena rečenica kao hrvatskog izbornika, prije nego što se vratio u Zagreb i formalno dao ostavku, premda se odavno znalo da odlazi.

U svom završnom intervjuu nakon poraza od kasnijeg prvaka, Španjolske, smiren ali i vidljivo potišten, Slaven je najprije čestitao igračima na herojskoj igri, zatim je rekao da je želio osvojiti naslov i da to nije uspio, a činjenica da je momčad odigrala dobru utakmicu ne predstavlja nikakvu utjehu – jer „… nismo došli ovdje ostaviti dobar dojam, nego ostvariti rezultat. Uživat ću u svakom poslu koji ću raditi, ali nikad više neću biti ovako ponosan. Ostavljam fantastičnu generaciju koja još uvijek nije dosegnula svoj zenit.“

Nije bilo izgovora, pozivanja na suce (a zaista se imao na što pozvati), niti priče o ‘moralnim pobjednicima’. Slaven Bilić nije kumio i kmečao i tražio da Hrvati suosjećaju s njime; svi su znali da odlazi u Rusiju za velike pare i već mu je bilo svejedno što o tome misle.

Uoči turnira, na kraju iscrpnog intervjua za engleski Guardian, rekao mi je: „Svi griješimo, a protivnika će uvijek biti. Ponosim se time što se nisam povukao poslije prvog, drugog ili petog puta kad nešto nije pošlo po dobru i kad su govorili da trebam otići. Mislim da ne pretjerujem ako kažem da nigdje pritisak neće biti toliki kao što je ovdje. Pa meni ovo mater i djeca gledaju… Njihovi susjedi, vršnjaci u školi ili bilo tko treći osjeća se pozvanim komentirati odluke koje ja moram donositi“.

A onda, na kraju tog razgovora s Ćosićem, pred cijelom nacijom i neposredno prije nego što su se ugasila svjetla reflektora, zamolio je za jednu posljednju poruku: „Hvala svima što ste me trpjeli“…

Fade out.

Štimca su barem mrzili

Bilić možda nije na svjetskoj razini elitni trener, iako je nakon svog izborničkog staža bio uspješniji i traženiji od ijednog drugog hrvatskog selektora, ali je jedini otišao svojevoljno, a ne podvijena repa ili kmečeći o nepravdi. Bio je i posljednji koji je, uz svu tvrdoglavost, pokazao i nešto samokritike. Također smo skloni smatrati ga i emotivno najlabilnijim od svih svojih prethodnika ili nasljednika, mada nisam baš siguran da je tako.

Štimac je, iza fasade mačizma i turbodomoljublja, bio kipući lonac kojemu je trebalo strašno puno susprezanja, serenity now! mantri i stiskanja međugorske krunice da bi ostao priseban u svojoj kontroli bijesa; na presicama je znao gotovo ponižavati igrače i govoriti im da se ne zamaraju taktikom nego postupe po naređenju, a u jednom je periodu toliko pizdio na medije da se javnosti obraćao isključivo preko svoje Facebook stranice i – vjerujte, ovo pouzdano znam – ostavljao anonimne komentare ispod tekstova na portalima koji mu nisu išli na ruku.

Niko Kovač je, nakon što se odmetnuo od Mamića a ovaj to javno i nedvosmisleno otkrio javnosti, u medijima bio portretiran otprilike kao napola Dracula, napola Dr. Strangelove, a u cijelosti Jugošvabo koji misli da je bolji od drugih jer se rodio u školovao u inozemstvu. Ne sumnjajte da su ispod te ljušture također kuhale emocije i rasla frustracija.

Iako je Ante Čačić možda tvrdoglavi marginalac i trećerazredni trener, nije glup čovjek. Zna tko i što ga je dovelo na poziciju i što će ga s nje skinuti

Čačić is clueless on what to do, waiting for Mamić' instructions #Cro #CROPOR pic.twitter.com/zENmqtEh6V

— Loïc Tregoures (@LTregoures) June 25, 2016

Međutim, Ante Čačić je nešto drugo. Dok su njegovi prethodnici imali neupitni igrački – ako ne trenerski – pedigre i autoritet, on je od početka doživljavan kao nekakav brkati radiomehaničar, Mamićev kućni trener i, ukratko, da ne duljimo, nebitan i tragikomičan lik. Štimca su barem mrzili, predsjednika mu Davora Šukera barem preziru kao podbuhlog ljigavog tupana koji je u prošlom životu bio heroj nacije, ali Izbornika Antu nitko ne poštuje. Ne doživljava ga.

Da je lako, izbornik bi bio svatko

Ova gore slika s Eura u Francuskoj stajat će jednog dana vjerojatno i na njegovoj stranici Wikipedije, prije nego što je netko izbriše i pretvori u fusnotu u članku o najtalentiranijoj generaciji hrvatskog nogometa koja nikad nije dosegla svoj zenit.

Izbornik je prošli tjedan potpisao novi ugovor sa savezom, savršeno svjestan da mu on ne jamči ama baš ništa, kao i to da je i dalje najlošije plaćen izbornik neke jake europske ili svjetske reprezentacije. I on zna da ga nitko uistinu ne cijeni, zna da ga gotovo svi smatraju samo daljinskim upravljačem i svjestan je da ga, primjerice, onaj Statler & Waldorf duo hrvatskih umirovljenih stručnjaka u Ćiri i Herr Ottu sada hvali samo zato jer je to oportuno, a ne tako davno su ga nesmiljeno pljuvali i govorili da je najbolji „kod Gige u šupi“; zna da će i novinari, koji ga sad neumjereno i neukusno hvale, promijeniti priču čim vjetar zapuše u drugom smjeru.

Sve on to zna jer, iako je možda tvrdoglavi marginalac i trećerazredni trener, nije glup čovjek. Zna tko i što ga je dovelo na poziciju i što će ga s nje skinuti. I možda se zbog svega toga poslije važne pobjede, ali ispodprosječne igre protiv Ukrajine umalo rasplakao pred predstavnicima medija.

Pitanje je – trebamo li suosjećati s njime?

Naravno da problem nije izbornik Ante Čačić, nego sustav koji ga ondje postavio. Ali pogledajte, recimo, njegov posljednji popis, kao i to koga je pozvao za prijateljsku s Estonijom, a koga – mada je uputio predpozive – izostavio. Samo to, recimo. Da ne spominjemo kako se u gotovo svakoj utakmici dosad pogubio i nije reagirao na vrijeme.

Jer izbornik nije biti lako. Da je lako, izbornik bi bio svatko – recimo, ne znam, Ante Čačić.