Treći put Filipa Krovinovića

Kako je talentirani veznjak zaobilaznom stazom stigao pred vrata reprezentacije

Zadnja izmjena: siječanj 5, 2018 Profimedia

Nogometno tržište u Hrvatskoj iskarikirano je na specifičan način.

Povijesni kontekst u kojem su Dinamo i Hajduk domaći ‘teškaši’ započeo je dugu tradiciju duopola na tržištu domaćih transfera; tek su projekti Tuđmanova ‘nacionalnog’, odnosno Mamićeva ‘obiteljskog’ s vremenom to pretvorili u monopol. Veliku su ulogu tu imale i poslovično nesposobne Hajdukove uprave, koje su vođene političkim interesima klub svojedobno degradirale gotovo do bankrota, ostavivši ga tako potpuno nekonkurentnim.

U tom se okruženju kao jedini prihvatljiv trajektorij do makar pristojne inozemne karijere ukazao onaj preko Maksimira, dok je Poljud u nemogućnosti uloge ‘preprodavača’ uglavnom etablirao domaće igrače. Takva monopolistička priroda tržišta – nastala iz političko-tajkunskih, a ne sportskih pobuda – uvelike remeti razvojni potencijal igrača cijele lige. U prijevodu, taj monopol omogućuje jednom klubu da osim dokazanih klasa u svoje redove nagomila i one koji uz pravilan razvoj mogu to tek postati. Osnovni je problem što u takvoj gužvi ovi drugi u pravilu najčešće izvise, a onda postaje i jasno zbog čega se tako grčevito brani mutantski projekt zvan Lokomotiva.

Kada je Filip Krovinović u svježem intervjuu za HRT u jednoj rečenici svoj sportski put okarakterizirao “korektnim”, pretpostavljam da je tek pomalo nezgrapno pokušao naći adekvatnu semantičku zamjenu popularnom konceptu ‘težeg puta’, što u medijskom diskursu često vežu uz pojavu kada igrač ostvari inozemnu karijeru bez da ga je netko od ‘teškaša’ plasirao transferom iz svojih redova.

Sve ukazuje na to da je i tog ljeta 2015. Krovinović bio svjestan da mu je sigurniji put k etabliranju onaj naoko teži nego da hladi svoj talent u tuđim sjenama. Kao motor momčadi u labuđem pjevu NK Zagreba, koji je te sezone pod vodstvom Željka Kopića završio kao petoplasirana momčad Prve HNL, Filip je privukao pozornost ‘teškaša’. Zajedno s Gabrijelom Bobanom, tada prvim strijelcem Pjesnika, predstavio se kao dio zanimljivog tandema, iako je zbog niza varijabli bilo jasno da je upravo Filip taj pred kojim je zapaženija budućnost.

Preprodavačka liga

Krovinović je svoj nogometni put započeo kao petogodišnjak na terenima Kajzerice u dresu Lokomotive, čija je seniorska ekipa tada tavorila u tadašnjoj Trećoj HNL Središte. Petnaestak godina poslije, njegov krug umalo se zatvorio. Nakon sjajne sezone u Zagrebovu dresu među konkretnim ponudama najrazvikanije su bile one Hajduka i Dinama, s tim da se Hajduk iz licitiranja povukao kada je postalo jasno da ispadanjem iz playoffa Europske lige neće moći dio nagradnih sredstava proslijediti Zagrebu, koji je za njega tražio pola milijuna eura. S druge strane bila je u igri i ponuda iz Dinama, koji je ranije i njega i vršnjaka mu Marka Pjacu otpisao u omladinskim kategorijama – ali s obzirom na tadašnju konkurenciju u veznom redu Modrih, bilo je izvjesnije da bi se Krovinović ponovno našao u Lokomotivinim zapisnicima.

Odabrao je tada po nekima teži, a po njemu i općoj logici korektniji put. Prihvatio je treću opciju i otišao u portugalski Rio Ave.

U takvim je trenucima potrebno jedino samopouzdanje i sigurnost u vlastitu odluku i svoje vrijednosti, a očito da njega Filipu ne nedostaje. Rio Ave je sjajan razvojni poligon, gdje su baš tog ljeta preprodali dvojicu mladih dragulja koje su svojevremeno doveli besplatno. Riječ je o Edersonu (Benfica, pa Manchester City) i Fabinhu (Monaco), a izrazito bitnu razvojnu sezonu na posudbi ondje je koju godinu ranije proveo i, recimo, Jan Oblak.

Njegova afirmacija u Benfici mnogo znači i za potencijalno mjesto u reprezentativnoj smjeni generacija koja će ponajviše utjecati na vezni red

Naravno, preprodavačka priroda portugalske lige uvelike otpada na vodeća tri ili četiri kluba koja odudaraju budžetom. Međutim, hijerarhijski je tržište što se unutarnjeg poslovanja tiče prilično naklonjeno manjim klubovima, koji manjim restrikcijama pri kvotama stranaca imaju prigodu dodatno profitirati od nekih novih igrača koji se odluče na ‘teži’ put. Tu, osim domaćih talenata, veliku ulogu igra i status brazilskih nogometaša, koji pri registraciji za portugalski klub spadaju pod posebno regulirani status Europske komisije, čime ne ulaze u kvotu stranih igrača. Sve to pomaže balansiranju iznosa koje klubovi utrže od prodaje igrača, koliko je to u ovoj eri inflacije moguće.

Gornja granica

To je osjetio i Filip Krovinović, čiji se rizik isplatio.

Uz malo sreće je polovicom prve sezone ušao u prvu momčad Rio Avea, da bi se vrlo brzo nametnuo svojim stilom igre koji mu je i u Portugalu nalijepio desetku na leđa. Nakon što su ga navijači po završetku prošle sezone proglasili i klupskim Igračem godine, nije dugo trebalo čekati da nazove Benficin sportski direktor, legendarni Rui Costa. Klubovi poput Rio Avea često znaju, ukoliko se uopće odluče na prodaju nekom od vodeće portugalske trojke, spustiti traženi iznos za igrača nauštrb postotka od daljnje prodaje. Toliko su i jedni i drugi vjerovali u njega da je istovremeno postao drugi najskuplji izlazni transfer kluba nakon Fabinha, a da su pritom osigurali potencijalno vrlo visok postotak iduće prodaje, baš kao što su imali 30 posto od Benficine prodaje Edersona u City.

Čist račun, duga ljubav i stabilno poslovanje za sve.

Benficini navijači nisu zadovoljni recentnom sportskom politikom kluba, zamjerajući odgovornima preveliko oslanjanje na prodaju, ali Krovinovićev dolazak s etiketom najskupljeg ovoljetnog pojačanja nije naišao na kritike. Bilo je samo upitno koliko će mu trebati da se etablira pokraj Pizzija i povučenijeg Ljubomira Fejse u sustavu 4-3-3, koji je trener Rui Vitória naknadno ustalio. Unatoč operaciji bruha kojoj se morao podvrgnuti po dolasku u Lisabon, a koja ga je izostavila s popisa za Ligu prvaka, nije mu trebalo dugo.

Njegova okomita igra ne traži mnogo prostora za primjenu, pošto Filip sjajno osjeća što mu je činiti i kako stvoriti višak dok se nalazi u situaciji kada ga zatvori suparnički igrač. S podjednako kvalitetnim korištenjem obje noge najviše profitira kad mu se kao polazišna točka napadačkih kretnji postavi nešto šira uloga na desnoj strani, odakle može krenuti otvarati prostor driblingom, kretnjama ili pas-igrom. Iako u prosjeku nije blizu razine statistike iz nedavne utakmice protiv Vitórie Setúbal, kad je imao 58 dodavanja s čak 98 posto točnosti, i dalje napreduje i pomiče gornju granicu svojih mogućnosti.

Budućnost Vatrenih?

Njegova afirmacija u Benfici, bez obzira na slabije performanse momčadi i općenito diskutabilan kadar u ovom trenutku, mnogo znači i za potencijalno mjesto u reprezentativnoj smjeni generacija koja će ponajviše utjecati na vezni red. Pomalo je čak i bizarno da s tolikom koncentracijom sjajnih veznjaka Hrvatska nema profil koji se ugodno osjeća kad treba ordinirati pred dubokim blokom. Otkako je Ivan Rakitić prelaskom u Barcelonu dobio drugačiju poziciju i ulogu, pitanje kreatora u tijesnoj zadnjoj trećini terena postalo je kronična boljka hrvatske reprezentacije. Tu bi se Krovinović prema prikazanim afinitetima mogao itekako dobro snaći – bilo igrom u liniji ili po nekoj budućoj potrebi u ‘rombu’, koji je izbornicima bio česta opcija B.

Pitanje je bismo li mi sada analizirali njegovu potencijalnu ulogu u reprezentaciji da se onog ljeta, umjesto svom samopouzdanju, Krovinović okrenuo liniji manjeg otpora i potpisu za Dinamo.

Filipov “korektni” uspjeh odškrinuo je još uvijek dobro zapečaćena vrata nekog zdravog nogometnog okruženja, onog u kojem mladi igrač ima pravo na jasan odabir svoje budućnosti, bez utega sa strane. Doduše, za to ponekad treba uložiti i više truda, jer igrača bez medijske mašinerije i naklonosti sudaca u monopolističkoj sredini može prodati samo njegova kvaliteta, a to nije ono što baš svima odgovara.

Ne propusti top članke