Sve po principu “čuo sam ja, prva je to ruka, vjeruj mi…”.

Ništa drugačije nije bilo u ljeto 2012. u Splitu, gradu u kojem se svakodnevni život uvelike vrti oko Hajduka, a on uvelike oko euforije koju taj posebni period dodatno potencira. Međutim, euforija podrazumijeva tu dozu nerealne perspektive, a tog je ljeta korelacija bila jako lijepo istaknuta. Klub je grcao u dugovima, struka se izmjenjivala iz mjeseca u mjesec, a rezultat su bile pripreme odrađene gotovo u tajnosti, u kojima je Hajduk pokušavao polu-legalno naći suparnike u srazu s kojima bi, unatoč suspenziji zbog neplaćenih dugovanja, pripremio mladu momčad za novu sezonu.

To je ljeto zbog limitirajućih okolnosti logično u rubrici ‘dolasci’ bilo među siromašnijima; da nije iz redova Osijeka, uz tobožnju odbijenicu Dinamu, stigao Anton Maglica, možda bi bilo i najsiromašnije.

Na ljetnoj se prozivci trenera Miše Krstičevića ukazalo 33 igrača, od čega su dobar dio činila domaća ‘dica’, a u onim prvim rastrčavanjima nazirala su se i neka nova lica. Među njima razmjerno neprimjetno, poput onog najmanjeg okvira u prijelomu novina kada se spominju oni koji stižu u statusu ‘prinova’, trčao je golobradi momak kojeg su tek pomniji kroničari prepoznali. I to ne zbog njegovih nogometnih vještina – jer Tino-Sven Sušić do tog ljeta nije odigrao niti jednu jedinu profesionalnu utakmicu, makar je već u tom trenutku bio u 21. godini života.

Prepoznavali su ga zbog toga što se već pokušavao nametnuti u Splitu tijekom zime, kada je momčad vodio Krasimir Balakov, sve kako bi konačno dobio tu prigodu koju u seniorima Standarda iz Liegea nije dobivao. Tada je pred znatiželjnim novinarima između ostalog stigao proškrgutati da “obožava Cristiana Ronalda i Zlatana Ibrahimovića“, ali da je ulogom “više kao Robin van Persie“. Hrabre su to bile riječi, možda i pomalo djetinjasto naivne za mladića kojem je u tom trenutku najveća referenca bila tek ona da je potomak loze slavnih Sušića, s amidžom Safetom na čelu.

Trenutak ili dva previše

Splićani će često sve izvagati u neku svoju korist, tražeći – pogotovo kad je Hajduk u pitanju – svaku dobru stranu kao zalog za optimizam, bio on realan ili ne.

Međutim, u ovom je slučaju taj mladac pokazao da ima više u njemu od samog prezimena te da se njegova dva imena trebaju notirati kao samostalna osoba i igrački projekt. Nije tajna da je još jedna neizbježna karakteristika splitske publike ta da cijene igrača koji zna krotiti loptu; onaj koji će ih istovremeno odvesti do vrhunca frustracije, ali i podignuti na noge jednim jedinim potezom. S vremenom će taj opis u potpunosti karakterizirati njegovu karijeru u gradu, u kojem je – kao i burazer iz pjesme Hadžija ili bos Zabranjenog Pušenja – bos stao kritičarima ispred nišana.

Otkako se etablirao u prvoj Hajdukovoj momčadi, Sušića je pratila jedna pomalo i čudna karakteristika. Prva dva gola u bijelom dresu, onog Rijeci krajem travnja 2013. i kasnije jako bitnog u Maksimiru protiv Lokomotive kojim je utkao svoj obol u osvajanje Kupa, nekako su u sebi sadržali esenciju, trademark njegovih sposobnosti. Tu svoju magiju je redovito izvodio na sličan, ponavljajući način, koji je u sebi utkao određeni suspens. U nekoliko poteza pripreme djelovalo bi kao da Sušić u potpunosti gubi kontrolu i nezgrapno pokušava spasiti što se spasiti da, ali onda kada situacija dođe do usijanja i traži egzekuciju postane jasno da je njegova lijeva noga od starta sigurna gdje će plasirati loptu i da će to poprilično izvjesno napraviti s visokom razinom uspješnosti.

Split ga je volio jer mu je dao efektnost i vic u igri, a on je volio Split jer mu je dao priliku da pokaže kako je više od prezimena

Možda mnogi navijači nisu to primijetili, ali taj fabularni tijek njegove radnje s loptom naprosto je bio hipnotizirajući; seciran na mikrofragmente, frustrirao bi i očarao u rasponu od nekoliko trenutaka koliko je potrebno za korak, pas ili plasiranje udarca.

Samo što je u današnjem je nogometu riječ, nažalost, o trenutku ili dva previše.

Za takav stil igre svakako je potreban talent, ali i određene okolnosti koje ga stavljaju u kontekst, i to onaj koji mu predstavlja teret kroz čitav dosadašnji tijek karijere. Sušić je u 142 utakmice. koliko je odigrao u Hajdukovu dresu, zabio dosta važnih i lijepih golova, od čega je pak dobar dio njih ogolio i njegov glavni problem. Oni kojima njegova izvedba i egzekucija nisu bili jedina dimenzija kroz koju su gledali njegovu igru vrlo su brzo shvatili da to očito prijeko potrebno vrijeme na lopti ne može dobiti nigdje drugdje osim u kvalitativno ipak sporoj i još uvijek nazadnoj ligi poput HNL-a. Titula najboljeg igrača prvenstva koju je dobio preklani, pred konačni odlazak iz kluba, više je govorila o konkurenciji i razini igre, ali je također bila i dodatni pijesak u oči.

Dok život juri, on će lagano

Nije za taj njegov problem potrebno puno da ga se korigira i dovede na višu razinu; preduvjet je svakako tu, samo je bilo potrebno da se talent koji je pokazao nedugo nakon što je debitirao u onoj utakmici protiv latvijskog Skonta izbrusi i prilagodi za kompleksnije prohtjeve, čiji teret su skrbnici o njegovoj karijeri uvijek željeli nekako nametnuti na preskok.

Rijetko se kad događalo da je za igrača s toliko hvalospjeva i formalnih nagrada – koje, ponavljam, nisu bile bez pokrića – istovremeno bilo bolno jasno kako sve one tobožnje ponude koje su se gurale u eter jednostavno nisu realne. U svijetu koji više ne cijeni dugu romansu između igrača i lopte, Sušićeva je zabranjena poput one Romea i Julije; a pomisliti da bi on imao mjesta u Tottenhamu, Monacu, Sevilli, Napoliju ili još čitavom nizu klubova u koje ga se guralo bilo je čak i onda van pameti.

Stoga je viralna parodija pregovora oko njegova odlaska iz Hajduka bila neminovni ishod tog forsiranja. Sušića su uvjerili da je hadžija, spreman da pokori svijet, umjesto da ga se odgoji da za njegove izazove zaista bude spreman. Na kraju krajeva, možda je zato olakšanje nadomjestilo razočaranje kada je konačno, nakon one utakmice playoffa Europske lige protiv Maccabija iz Tel Aviva, belgijski Genk bio taj koji je izdvojio dvije milje eura da nekadašnjeg klinca vrati u svoje redove.

Sve što se dogodilo nakon toga – ispadanje iz konkurencije u Belgiji, kao i prekid posudbe u Izraelu prije koji dan – neupitno je tek nastavak požutjelih stranica Sušićeva hajdučkog dnevnika. Split ga je volio jer mu je dao efektnost i vic u igri, a on je volio Split jer mu je dao priliku da pokaže kako je više od prezimena. Samo, kada je to uspio i dosegnuo nekakav neutralni status talentiranog igrača, iskoristio je sve manjkavosti okruženja kako bi razvio mit o sebi i izbjegavao suočavanje s čak ne toliko strašnom stvarnošću koliko onom koja se svakako mogla na vrijeme promijeniti u pozitivnom smjeru.

Sada više ni Hajduk nije onaj isti – pogotovo jer nije teško ostaviti nekog iza sebe ako pritom on stoji u mjestu na način kao što Sušić i njegova karijera stoje. U međuvremenu je i splitska navijačka populacija shvatila da je na trenutke bila i previše popustljiva u svom nepopravljivom optimizmu, pa je pri nedavnom spomenu Sušića kao mogućeg povratnika u bijeli dres bilo više skeptičnih lica nego onih euforičnih. Ne zato jer ga ne pamte po dobrom, već iz straha kako bi u ovom trenutku neki novi susret gotovo sigurno izbrisao staru magiju.

Ako ništa, možda bi baš podsjećanje na te splitske stranice dnevnika moglo pomoći Tinu da shvati gdje je pogriješio. Vremena za spas karijere još ima.