„Morate odlučiti želite li se boriti za titulu ili razvijati mlade igrače“, izjavio je Antonio Conte upitan o činjenici da je pustio na posudbu u Premier ligu igrače kao što su Kurt Zouma, Ruben Loftus-Cheek, Tammy Abraham i Izzy Brown, dok su Nathan Aké i Nathaniel Chalobah prodani u AFC Bournemouth, odnosno Watford. I odmah je ponudio opravdanje: „Igraju li za Manchester City i druge klubove mladi igrači iz akademija?“

Odgovor je jasan – ne igraju i Conte je sasvim u pravu. Tražiti od njega da razvija svoje igrače dok drugi troše milijune na instant pojačanja – a znajući da i njegov gazda može potrošiti isto – jednostavno nema smisla. Međutim, taj odgovor tek otvara novi set pitanja. Prvo među njima je zašto klubovi uopće kupuju toliku količinu mladih igrača za koje je jasno da ih neće koristiti u prvoj momčadi.

Stvar je strategiji obračuna s konkurencijom. Chelsea kupuje mlade igrače s visokim potencijalom prije nego što oni taj potencijal razviju. Kupuje ih za male novce, ali ne s ciljem da ih razvije u velike igrače i pojačanja za prvu momčad, nego da za par godina ne bi postali pojačanja za konkurenciju. Naravno, nije plan uništiti mladog igrača – samo što to prečesto bude rezultat procesa.

Čitav autobus raznih delača

Bilo je jasno kako sa svojih 17 ili 18 godina Matej Delač ne može biti konkurencija tada prvom Chelseajevu vrataru i jednom od najboljih na svijetu, Petru Čechu. Međutim, Delač je u toj dobi pokazivao iznimni potencijal koji su u Chelseaju prepoznali. Oni u Delaču nisu vidjeli igrača kakav je on tada bio, vidjeli su ono što za koju godinu može postati. Samo što nisu imali ni volje ni vremena to razvijati.

Možda najviše od svega, nisu imali ni potrebe.

Stoga su ga slali po posudbama na kojima se on trebao dokazati vrijednim povratka natrag u London. Recept je to koji je od starta osuđen na propast. Mladi igrač svake godine ponovo mijenja okruženje, upoznaje se s novim suigračima, navikava na novi klub i dokazuje se novom treneru. Gubi se kontinuitet, gubi se razvojna komponenta koja je valjda ključ svake posudbe. Talent se ne nadograđuje i igrači stagniraju, što je stvar koju Chelsea može preživjeti. Uostalom, oni će kupiti čitav autobus raznih delača ovog svijeta i time će barem biti sigurni kako dotični neće završiti u Manchester Unitedu i uzimati im bodove kad stasaju.

Parma je u jednom trenutku imala monstruoznu brojku od 226 igrača pod ugovorom

Malo toga klubovi te razine rade slučajno i bez strategije. Raširili su ciljanu skautsku mrežu i osigurali sebi monopol na mladi talent, što je vidljivo iz toga da su juniorsku Ligu prvaka osvajali dvaput zaredom, a i prošle bi sezone bili jedni od najvećih favorita za hat trick da je seniorska momčad ostvarila plasman u Europu. Paradoksalno je da sav taj mladi talent rijetko dobije šansu u prvoj momčadi, dok Conte vapi za pojačanjima. Međutim, Chelsea kao klub s tim propadanjem i stagniranjem dokazano dobrih igrača nema nekih velikih problema sve dok isti ne dobivaju šansu u Cityju, Unitedu ili Liverpoolu.

I to što Chelsea ovu praksu prakticira najduže i najviše, to nipošto ne znači da istu metodu nisu preuzeli drugi veliki klubovi, prije svih Manchester City.

Kvantiteta kao strategija

Sličnu strategiju koriste i manji klubovi, ali njihova mreža je malo uža.

Ne tako davno Parma je bila pred bankrotom. Njena je strategija bila jednostavna – pokušati ubosti dovoljno dobrih transfera tako da se iščupa iz financijskih dubioza. I dok Chelsea igra na kvalitetu i potencijalnu kvalitetu, Parma je igrala isključivo na kvantitetu jer za ništa drugo osim mase besplatnih potpisa nije imala novca. Plešući negdje na rubu opstanka u Serie A, Parma je u jednom trenutku imala monstruoznu brojku od 226 igrača pod profesionalnim ugovorom. Znači, imajući na umu da u Italiji u zapisnik možete utrpati 23 igrača, Parma je odjednom imala profesionalne ugovore s igračima s kojima je mogla napuniti 10 zapisnika istovremeno. Ili njih debelo više nego što se u jednom kolu pojavi u zapisnicima HNL-a (180).

Kao što je Chelsea držao Vitesse kao svoju razvojnu filijalu, tako je Parma imala slovensku Goricu u kojoj je u jednom trenutku parkirala trenera i 24 igrača kao svojevrsni filter za prvu momčad i Serie A. Taj je slovenski kontingent imao svoju teorijsku svrhu, ali u kolosalnom ludilu teško se bilo snaći i dati ikakvu strukturu i vrednovanje napretka. Naravno, jedan dio tih ugovora je bio ‘zajedničko vlasništvo’ s drugim klubovima, dosta njih je bilo na iznimno maloj plaći i veći dio po niželigaškim posudbama, ali situacija je ostala ista – Parma je uzimala igrače igrajući lutriju, bez da je mogla učinkovito vrednovati tolike igrače. Toliku količinu igrača nemoguće je pratiti iz tjedna u tjedan, a kamoli aktivno sudjelovati u njihovom razvoju ili uspoređivati njihove kapacitete. Stoga je dobitak za prvu momčad i zaradu na tržištu bilo moguće ubosti samo slučajno.

Udinese se bavi istim principom rada, samo s mrežom koja propušta male amaterske ribice. U samo par godina, Udinese je kupio Igora Bubnjića iz Slaven Belupa, Franu Mlinara iz Intera, Ivana Kelavu iz Dinama i Andriju Balića iz Hajduka, a doveden je i Stipe Perica iz – iznenađenja li – Chelseaja. Cilj je naći perspektivne igrače koje veliki klubovi propuste, za koje nije potrebno platiti veliku odštetu jer nisu dokazani (a opet, ne dovode ih besplatno kao Parma), te se nadati da će među njima naći pojačanje.

Zapravo, u Udinama igraju neku vrstu Moneyballa. Nisu spremni riskirati s pojačanjem od 15 milijuna eura, nego svoju strategiju grade na 10 pojačanja za po milijun-dva eura, nadajući se da će nabasati na kakvog Alexisa Sáncheza, Juana Cuadrada, Samira Handanovića, Sulleya Muntarija, Asamoaha Gyana ili Mehdija Benatiju. Kad ih pogode – a događa se – onda će na njima zaraditi dovoljno da isplate sve Baliće, Bubnjiće i Kelave s kojima su promašili ili koje nisu dovoljno razvili.

Pravi put je iznimka

„Obično postoji put za mlade igrače“, izjavio je Conte. „Vrlo je teško koristiti igrače stare 16, 17 ili 18 godina, tako da oni moraju otići negdje na posudbu razvijati se i onda se vratiti. To je pravi put.“

Pokazuje se, međutim, da je to rijetko pravi put i da se igrači rijetko tim putem vraćaju u prve ekipe velikih klubova. Za ispravan igrački razvoj treba struktura, treba kontinuitet i nekome treba biti stalo.

Prvo, igrači na posudbama nemaju ni strukturu ni kontinuitet. Mijenjanje klubova, upoznavanje i nametanje u novom okruženju oduzima energiju i tako definitivno usporava razvoj. Drugo, klubovi kod kojih igrači dođu na posudbu nemaju nikakav interes razvijati pridošlice i ulagati u njih. Zašto bi trošili svoje resurse na igrača koji će ionako za šest ili deset mjeseci otići? Oni iz posuđenih igrača iscijede ono što im je potrebno u danom trenutku i produže dalje, a time su gotovo svi na gubitku.

Naravno, nije svaka posudba loša.

Dapače, jako često upravo igrač na posudbi oživi svoju karijeru, vrati se iz teške ozljede ili lošeg odnosa s trenerom. Ode na kaljenje i vrati se kao bolji igrač. Međutim, prva pretpostavka za takav pozitivni razvoj događaja je da igrača matični klub zaista vidi kao ozbiljnu budućnost i realnu opciju, ne samo kao broj i potencijalni dobitak. Bez toga da po povratku dobije šansu, posudba se pretvara samo u skladištenje resursa, a ne u razvojnu fazu za mladog igrača.

Mladim je igračima je jako teško odbiti veliki klub, čak iako jesu najčešće svjesni da neće dobiti ozbiljnu šansu, nego su samo kuglica u lutriji. Takva stepenica je primamljiva, iako je vrlo teško ispuniti maksimum svog potencijala na takvom mjestu. Nathaniel Chalobah u Chelseaju nikad ne bi dobio priliku dokazati se; na njegovo će mjesto doći Tiémoué Bakayoko ili netko drugi, a on je resurs koji klub skladišti bez ozbiljne namjere da ga koristi. U Watfordu je dobio priliku pokazati svoj talent, što je na kraju nagrađeno pozivom u reprezentaciju.

Klubovi imaju svoju računicu u uzimanju igrača i širenju istih po posudbama. Veliki klubovi time održavaju strategiju hvatanja elitnih talenata i bacanja mreže utjecaja preko klubova u koje šalju igrače na posudbu. Mali klubovi kvantitetom pokušavaju kompenzirati manjak novca da kupuju kvalitetu. Međutim, iz perspektive igrača i jedno i drugo je prilično klimavo i rijetko donosi uspjeh. Ono što Conte naziva pravim putem braneći politiku svog kluba zapravo je iznimka koja se rijetko potvrdi.

„Bio sam na nekoliko posudbi, ali nigdje se nisam do kraja snašao“ izjavio je Chalobah za Guardian. „Sve se pretvorilo u traženje nečega što mogu nazvati domom, a Chelsea to nije bio iako je to klub kojeg volim i za kojeg sam navijao. Morao sam se staviti u pravu poziciju, otići od tamo i doći negdje gdje ću igrati utakmice.“

Watford mu je to pružio, tu je dobio opciju biti u poziciji u kojoj će netko ulagati u njega. Ne novac, nego vrijeme, znanje i trud – ono što je potrebno za razvoj mladog igrača. Ono što posudbe – barem ove u kojima se igrač skladišti jer ga se smatra resursom u široj strategiji – rijetko omoguće.