“U nogometu je kontrola lopte sve”

Veliki ekskluzivni intervju s Hajdukovim trenerom Joanom Carrillom

Zadnja izmjena: siječanj 17, 2017 Davor Javorovic/PIXSELL

Poljudski press salon vidio je svakakvih razgovora i monologa: žustrih i gotovo histeričnih, kao i onih hladnih, ponekad i pomalo mučnih. Ovaj je, nadao sam se dok sam tog hladnog siječanjskog jutra u salonu čekao Joana Carrilla, trebao biti opušteniji, možda poticajniji od onoga na što je navikao; od onoga što ga je dočekalo pri dolasku u Split i što ga u budućnosti s Hajdukom tek očekuje.

Premda je tu od ranog prosinca i već je vodio momčad u dvjema prvenstvenim utakmicama, još uvijek ga nismo imali prilike bolje ga upoznati. Tko je zapravo Joan Carrillo? I kakav je kao trener, koje su njegove ideje-vodilje i može li ih ostvariti s Hajdukom?

Točno u 10 sati i jednu minutu pojavljuje se na vratima u pratnji glasnogovornika Ante Bilića, odjeven u klupsku trenirku i dobro zabundan u prsluk. Kratko pozdravlja na hrvatskom i rukuje se, a onda sjeda s moje strane velikog konferencijskog stola, sugerirajući tako da je otvoren za razgovor.

Za početak, atipični je Katalonac po tome što navija za Espanyol.

„U Barceloni imate dva velika kluba“, počinje. „Većina navija za Barcelonu, a oni koji ne navijaju za Barcu su za Real Madrid. Malo ljudi navija za Espanyol, koji je zapravo treći klub u gradu, ali ja sam jedan od njih. Cijela moja obitelj oduvijek navija za Espanyol i na to sam ponosan. Bio sam čak i kad sam jedini u razredu navijao za njega“, objašnjava. Kako bi najkraće opisao bit Espanyola? „To je mali klub običnih ljudi koji žive od svog rada. Isto tako su ga stvorili studenti i to je klub koji se izgrađuje dan po dan. Nisam tužan ni kad Barcelona pobijedi, ali ja sam perico“.

Carrillo je iznenađujuće otvoren tip. Govori mekanim mediteranskim naglaskom i koristi gomilu gestikulacija. Dosta je glasan, strastven i energičan, ali istovremeno miran i nenametljiv; ostavlja dojam da čvrsto vjeruje u svoj stav. Povremeno mu izleti koja riječ španjolskog, dosta kopa po glavi tražeći odgovarajući izraz, ali uopće nije opterećen time. Često koristi frazu „too much“ za nešto, gdje je onda teško razumjeti misli li time da je toga nečega puno u dobrom ili previše u negativnom smislu. Ali razumijemo se.

Ako navijanjem za Espanyol odudara od stereotipa o Kataloncima, stilom nogometa koji preferira i svojom trenerskom filozofijom sasvim se u njega uklapa.

„U nogometu je kontrola lopte sve“, kaže. „Kad imate loptu u posjedu, onda ste vi vlasnik utakmice, odlučujete gdje želite s njom“, zastaje i proširuje svoju tezu: „Nogomet ima četiri segmenta: tehnički, fizički, taktički i mentalni. Sama igra ima dva dijela – jedan je rad, a drugi sreća. Sreću nije moguće kontrolirati, ali kroz rad je moguće kontrolirati sva četiri segmenta nogometa. Moja je ideja napredovanje iz dana u dan, u sva četiri segmenta.“

Dakle, rad prije svega.

Iz dana u dan

Nakon prvog Carrillova treninga s momčadi Hajduk je na društvene mreže izbacio kratki video. Trener nije gubio previše vremena na predstavljanja i od početka se s momčadi upoznavao kroz igru loptom. Jedino što se u videu čulo bile su Carrillove upute momčadi koje su se sastojale samo od ponavljanja „One touch, one touch“. Koliko mu je važno da momčad igra iz prve?

„Danas je nogomet prebrz, s mnogo fizičkog intenziteta. Prije je bilo moguće imati igrača koji je bio tehnički superioran i on bi donosio pobjede, premda nije mogao trčati. Danas to ne prolazi jer najvažnija je brzina.“

Diže se sa svoje stolice i približava se, sjeda na onu koja jedina između nas ostala kao tampon zona. „Bitne su brzina s loptom i fizička brzina, ali još više brzina razmišljanja i biranja rješenja. Ako ste sposobni igrati iz jednog dodira, lopta postaje prebrza za protivnika i to je jako važno.“ Smiruje se malo i hvata zrak, jer sustiže ga realnost koje je duboko svjestan: “ Teško je igrati tim stilom, ali igrači moraju razmišljati što se događa s loptom, što se događa s njihovom pozicijom i što se događa s protivnicima. Do toga je stupnja teško doći u kratkom roku, ali ako igrač ponavlja, ponavlja, ponavlja radnju svaki dan onda dolazi do napretka. I to je moj cilj ovdje, napredovati iz dana u dan.“

Već drugi put spominje napredak, nešto na što se stalno vraćao kroz čitav razgovor. Kao i na frazu „iz dana u dan“. Dojam je da mu je iznimno bitno da mi to dobro objasni – puno bitnije, recimo, od razgovora o formacijama.

Bez obzira na zadatke i formaciju, ideja će biti ista iz utakmice u utakmicu. Moramo napadati. Moramo kontrolirati igru najviše što možemo

„Za mene formacija nije toliko važna. Igrači izađu u određenom rasporedu, ali čim sudac zazviždi već za pet sekundi sve je drugačije.“ Objašnjavajući kako je nemoguće zadržati čistu formaciju kroz cijelu utakmicu dolazi do svoje poante; a svaki put kad dođe do poante, Carrillo se smiri, duboko udahne i nastoji biti što jasniji.

„Važna je ideja. Kako kreirati linije za dodavanja, kako se braniti u različitim fazama igre i koje prostore napadati… To je ono što je važno. Formacija protiv Dinama bila je drugačija od one protiv Cibalije – sve zavisi o utakmici, protivniku i koje igrače imam na raspolaganju.“ Manirom smirenog profesora nastavlja dalje, bez da mu je potrebno postaviti pitanja: „U pripremi utakmice ne pričam s momčadi toliko o formacijama koliko o tri ili četiri taktički ključne stvari. Primjerice, obrambena linija se mora podizati kako bi održala kompaktnost momčadi i to je stalno, to je dio ideje. Ovisno o utakmicama gdje će biti tri, četiri ili pet igrača u veznom redu, oni će morati drugačije reagirati i braniti drugačije zone. Više od formacija, ja moram uigrati te reakcije, odrediti koje prostore želimo napadati i kako donijeti loptu do napada. Bez obzira na zadatke i formaciju, ideja će biti ista iz utakmice u utakmicu. Moramo napadati. Moramo kontrolirati igru najviše što možemo.“

Impruijv, impruijv, impruijv…

Davim ga s utakmicom protiv Dinama u kojoj nije imao priliku kontrolirati loptu, nadugo i naširoko raspredam o konceptima obrane i presinga, a Carrillo me pažljivo sluša i ne prekida. Kako planira složiti obranu s obzirom na to da se od posjeda dolazi ─ osvajanjem lopte, pitam.

„Dosta je važno u kakav klub dođete. Od mene se u Hajduku traži da pobjeđujem, a za to je važno što prije ponovo osvojiti loptu i brzo nastaviti napad.“ Opet se vraća na napredak: “U tome je potrebno napredovati. Za razliku od Mađarske, u hrvatskim je klubovima jako puno talentiranih igrača koji žele igrati s loptom, kao u Španjolskoj. Da im se lopta oduzme, potrebno ih je staviti pod pritisak, odigrati ispravan presing kojim ćemo oduzeti loptu. Zbog toga igrači moraju više misliti kad nemaju loptu. Ne pričam samo o defenzivnoj fazi, nego i o napadu kad je lopta kod suigrača.“

Na početku je spomenuo četiri segmenta igre, a u tijeku razgovora dosta povezuje taktički dio s mentalnim. Opet se naslonio, prekrižio noge i duboko udahnuo; znači, bilo je vrijeme za poantu.

„Nogomet je jako kompliciran, ali ljudi ga čine još kompliciranijim. Igra se s osobama koje su različite i bitno je uvjeriti sve da je ono što se radi ispravno. Jako je važno da igrači vjeruju u sebe i u ono što rade, da imaju sigurnost koja će se pretočiti u igru kakvu želimo gledati.“

Carrillo uzima kemijsku i moj papir s pitanjima i kreće crtati.

„Krucijalno je da igrači razmišljaju kada nemaju loptu, da nisu isključeni iz utakmice i da ne čekaju pasivno da loptu dobiju natrag. Mobilnost otvara linije dodavanja, igrači moraju misliti o svom pozicioniranju i to je najvažniji zadatak koji imam pred sobom u izgradnji sistema igre.“

Na papiru se pojavljuju kružići i strelice. „Prva je stvar pričati s igračima o tome koji je plan igranja, na koji način kreirati dodavanje, kako pomoći suigraču, kako braniti svoju zonu. Recimo, kad stoper započne napad, ostatak momčadi mora napraviti ovo, ovo i ovo, kako se dogovorimo. Ako su te stvari uspješne, stvara se povjerenje, a iz te sigurnosti dolaze pobjede. Trebat će vremena, ali momčad će sigurno napredovati.“

Po tko zna koji put iz njegovih usta izlazi: „Impruijv, impruijv, imprujiv…“. Između gutljaja kave ponavlja tu mantru u koju iskreno vjeruje. A kad pričamo o napretku, jedan igrač iskače iz cjeline. Nije nikakva tajna da je Nikola Vlašić najveći potencijal ove momčadi. Otkad je golom debitirao protiv Dundalka, pod velikim je povećalom i željno se iščekuje njegov napredak. Nije zabio gol čak 37 utakmica, ali u derbiju je Carrillo pokazao kako će ga koristiti u drugačijim ulogama nego dosad.

Uostalom, to je i nacrtao po papiru koji je sada prilično išaran i već mi je žao što nisam ponio čitavu bilježnicu.

„Vlašić je fantastičan igrač i odlična osoba. Međutim, Nikola ima jako puno pritiska na sebi. Svi pričaju – golovi, golovi, golovi. On dokazano zna zabijati golove i toliki pritisak zaista nije potreban. Golovi će doći s igrom. On je drugačiji igrač, njemu treba prostor i čim mu stvorimo malo prostora on je neuhvatljiv.“

Adaptacija na mentalitet

Ali vraća se Carrillo na impruijv i mentalni aspekt igre: „Mora popraviti pozicioniranje u obrani, čitati igru i razumjeti kada treba pomoći suigraču. On je poseban igrač, jako talentiran, ali ima samo 19 godina. Tako je mlad i ne treba stavljati sav taj pritisak na njega. Ljudi od njega očekuju previše i ja mu moram biti podrška. Slično kao kad netko ne pije i krene u provod, ali se osjeća loše i u diskoteci popije Cuba Libre. To piće ga opusti, osjeća se dobro, ima samopouzdanja i osjeća da je njegov dan.…“ – podiže se od stola i naslanja na zid, pokušavajući mi valjda dočarati kako je bezveze kad je netko u provodu, ali nije opušten. Zatim na spomen Cuba Libre popravlja prsluk s Hajdukovim grbom i počinje lagano šetuckati po press salonu, valjda simulirajući ples.

Sjeda na svoje mjesto i nastavlja: „Isto je u nogometu, ja moram biti taj koja će uvjeriti, ne samo Nikolu nego i druge,  kad izađu na teren da je to njihov dan. Psihološki elementi igre jako su važni u razvoju igrača i gradnji igre. Pritisak je loš, pustimo ga da se razvija, on će iz dana u dan postajati sve bolji igrač.“

Ono što je svima upalo u oči kod njegovog životopisa činjenica je da je bio asistent aktualnim trenerima Tottenhama i Fiorentine, a obojica su ozbiljno dobri treneri.

„Imao sam sreću raditi s vrhunskim trenerima. Ne samo Mauricio Pochettino i Paulo Sousa. Surađivao sam s Javierom Clementeom, Ernestom Valverdeom, Miguelom Ángelom Lotinom, Pacom Floresom, Luisom Fernándesom, Juandeom Ramosom“,  nabraja, svakog od njih navodeći imenom i prezimenom.

Nastavlja dalje, bez potrebe da ga gnjavim pitanjima: “Bitno je od svakoga uzeti što više dobrih stvari, ali prepoznati loše i ne ponavljati ih. Jer ne postoji savršeni trener. Paco Flores me je naučio temeljitosti metoda rada. Clemente odašilja samopouzdanje, on uvjerava igrače da mogu sve. Ernesto Valverde igračima pomažu da se opuste, od njega sam naučio koliko je važno kad su igrači slobodni na terenu. Mauricio Pochettino je savršeno pripremljen i ne prestaje razmišljati o nogometu. On uvijek ima dva rješenja za svaku situaciju koja se može dogoditi, misli u sadašnjosti i u budućnosti. Paolo Sousa ima, s druge strane, sposobnost da delegira odgovornost na članove svog stožera, da izvuče najbolje od svojih suradnika.“

Jasno mu je što nas zanima i opet odgovara na pitanje koje nisam niti postavio, a planirao sam.

„Mislim da sam od svakog od njih nešto naučio, mislim da je svaki od njih oblikovao moju karijeru. Ali nešto sam naučio i sam, a to je da ne postoje univerzalna rješenja. U svakom novom klubu morate razmišljati drugačije. Drugačije je raditi u Mađarskoj, Španjolskoj ili Hajduku. Ljudi su drugačiji. Drugačije se igra i drugačije razmišlja, morate se prilagoditi kulturi koju nađete. Donosim svoju filozofiju i svoje metode rada, ali moram ih adaptirati na mentalitet igrača koje sam našao.“

Analize nisu kazne

Dugo je pričao bez da sam ga prekidao. Zvučalo je kao monolog, ali zapravo mi je odgovorio na sva pitanja koja sam imao, bez potrebe da mu ih postavljam. A onda se prebacio na objašnjavanje situacije u kojoj se našao ─ kako svoju filozofiju adaptirati na mentalitet igrača.

„U svakom učenju je isto“, počinje. „Ako stavite previše informacija odjednom, nećete naučiti ništa. Da krenete na množenje, morate znati zbrajanje. Igračima se moraju pokazati općenite stvari filozofije i metode rada, ali stvari moraju ići postupno, inače se stvara zabuna – moraju razmišljati o previše toga bez da im neke stvari dolaze prirodno, jer ih nisu uvježbali. To je kontraproduktivno. Ako učiš matematiku i siguran si u svoje znanje jer si dovoljno vježbao, kada dođe ispit nema problema. Ako nisi naučio dovoljno, nervozan si, pa onda ne možeš pokazati ni ono što znaš, jer previše razmišljaš o svemu. Bitno je imati strpljenja, potrebno je vrijeme da se sve svlada.“

Na pitanje kako olakšati učenje imao je spreman odgovor. Odgovor na pitanje koje sam ionako planirao postaviti malo kasnije, s obzirom na to da je u lokalnim medijima aktualna bila vijest kako je stožeru pridružio video analitičara s kojim je već radio.

„Moja filozofija je unaprjeđivanje iz dana u dan“, opet se vraća na to, ali ovaj put s twistom. „To vrijedi i za mene samog. Moderne tehnologije su jako bitne u tome. Igrao protiv Barcelone ili nekog malog kluba, moram analizirati protivnika. Još važnije, moram analizirati sebe i svoje igrače, njihove greške i dobre akcije. Često je igračima teško prihvatiti pogreške – ako im kažeš griješiš tu i tu, oni će naći opravdanje u suigraču ili nečem drugom. Ako im grešku pokažete na videu ili na slici, oni tu grešku puno lakše prihvaćaju. To je psihologija.“

U svakom klubu navijači žele pobjede, ali navijači su uvijek inteligentni, ne možeš ih prevariti, vide kada netko radi dobro i to poštuju

Tu opet dolazimo do dva lajtmotiva koja su se provlačila kroz intervju ─ impruijvment i mentalni aspekt nogometa. Naslonio se i duboko udahnuo: „Igrače moram uvjeriti da im prikazujem te slike ne kako bi dokazao da su u krivu, nego da im pomognem da greške prepoznaju i da se poprave. To je jako važno, da analize ne budu kazne. Greška nije problem, događa se. Bitno je da napravimo sve da se ne ponovi idući dan ili na idućoj utakmici. Radimo iz dana u dan, napredujemo iz dana u dan.“

Radeći u Španjolskoj, gdje je navijačko upravljanje klubovima svakodnevica, te u Mađarskoj, gdje tajkuni imaju mnogo veće ovlasti nego kod nas, upoznao se oba ekstrema vođenja kluba. Sigurno je napravio domaću zadaću i znao u kakvo okruženje dolazi te kakav utjecaj navijači imaju na klub. Bivši trener se navijačima dodvoravao vezanjem šalova za klupu, ali nije dobro prošao.

„Svakako poštujem navijače. Klub nije u dobroj financijskoj situaciji i nema rezultat, ali navijači su svejedno uz njega. Ponosni su na klub, momčad nije sama i to dosta znači u psihološkoj pripremi utakmice. U svakom klubu navijači žele pobjede, ali navijači su uvijek inteligentni, ne možeš ih prevariti, vide kada netko radi dobro i to poštuju. To je jako bitno.“

Fokus na akademiji

Bio je to daleko najkraći odgovor koji je ponudio i bilo je očito kako je spreman danima razgovarati o igri, ali ne želi trošiti energiju na stvari koje ne može kontrolirati. Vratili smo se vratili na poznati teritorij, ali ovaj put ne na sami teren. Jedan od osnovnih razloga razlaza s Videotonom bilo je neslaganje s upravom kluba po pitanju razvoja kluba i momčadi na što je Carrillo samo slegnuo ramenima i nasmijao se. U Hajduku po tom pitanju surađuje s Mariom Brancom, a nameće se pitanje koja su pojačanja nužno potrebna ovoj momčadi da ispuni zadatke koje Carrillo planira postaviti pred njih.

„Mario Branco je izvanredan profesionalac. Razumijem da je Hajduk u situaciji u kojoj nema mnogo novca za kupovanje igrača, ali Mario Branco razumije potrebe momčadi i s njim zasad imam dobar odnos. Izgubili smo Lovru Kalinića koji je bio važan igrač, ali jako sam miran. Moj prvi zadatak je provjeriti igrače koje imam, dati im šansu da mi na treninzima pokažu što imaju. Ako zasluže treningom, dobit će šansu na utakmicama. Gdje god postoji šansa dati priliku igraču iz akademije, ja ću mu je dati. To je moja osobna filozofija. Za unaprijediti klub bitno je raditi na iznimno visokoj razini u akademiji, jer akademija gradi uspjeh prve momčadi. Za to također treba vremena i strpljenja, ali važno je težiti tome jer su to ispravni temelji.“

U ovaj dio priče izgledao je posebno snažno uvjeren: „Baš kao i u mom Espanyolu, moramo raditi vrlo mnogo u akademiji. To je osnova razvoja, način za kompenzirati manjak novca. Ali i igrači moraju raditi da bi napredovali u prvu momčad. Nema popusta ni za koga. Imam igrače koje imam, imamo plan u kojem ćemo razvijati mlade igrače i ne opterećujem se drugim stvarima.“

Bilo je očito da nije imao namjeru licitirati pojačanjima. Puno je otvoreniji bio kad je crtao izlaske iz presinga i otvaranja od stopera. Ipak, svima je jasno da momčad ima slabosti i to je sasvim kontraproduktivno ignorirati.

„Naravno da momčad ima slabosti. Svaka ih momčad ima. Puno je golova je primljeno iz centaršuteva, postoji nekoliko stvari na kojima ćemo raditi kroz pripreme. Ali vidite, kad momčad osvoji ligu, to nije samo zbog trenera i igrača u prvoj momčadi. To je trofej za sve: za trenere u akademiji, za financijsku službu, za skaute, doktore, za sve. Detektirao sam mnoge stvari koje mi se ne sviđaju i želim ih mijenjati. Za to treba vremena, bitno je unaprjeđivati igru iz dana u dan. To je moja misija ovdje, to je moja ideja i za to sam jako motiviran.“

Joan Carrillo po mnogočemu ostavlja suprotni dojam od svog prethodnika, Slovenca Marijana Pušnika. Logika bi nalagala da gdje nije uspio jedan tip trenera, sasvim suprotni tip bi trebao. Problem je samo što u nogometu nikakvih garancija nema. Carrillo nudi ideju, metodičan rad i sistematičnost. Njegova ideja je napredak iz dana u dan i ne kupuje simpatije obećavajući rezultate, a traži vrijeme i strpljenje. Toliko smo mu dužni dati.