U zadnjih pet kola uhvatili su 11 od ukupno 39 osvojenih bodova i nekako se spasili ispadanja. Ciljaju li ove godine ciljaju na isto, i nije im neki plan. Ako uopće možemo računati da u Palermu imaju neki plan. Fascinantan i gotovo nevjerojatan je podatak kako je Palermo od 2002. imao 42 različita trenera koji su vodili momčad u službenim utakmicama, s tim da su se nerijetko neki od njih ponavljali i više puta, najčešće na zamjenama i kao privremene zakrpe dok predsjednik Maurizio Zamparini nije uspio pronaći neko trajnije rješenje. S tim da i to „trajnije“ treba uzeti s priličnom rezervom.

Navijačima je već neko vrijeme dosta tog cirkusa. To je jasno kazao jedan od njih kad je prije godinu dana došao predsjedniku Zampariniju. Onako tipično južnjački, s naočalama na očima makar je bio tmuran dan, poručio je Zampariniju da je dosta i da mora otići. „Umoran sam od Palerma, vrlo sam umoran!“ odgovorio je predsjednik, sasvim smireno. Čisto da pokaže tko je gazda i koga se što pita.

Maurizio Zamparini, tajkun kojemu je većinu prihoda donosila Emmezeta, u nogomet je ušao 1987., kupivši Veneziju koja je bila na rubu bankrota. Na valu upumpanog novca Venezia je u nekoliko godina došla od Serie C2 do Serie A. Međutim, opet je jako brzo skliznula nizbrdo. Možda će zvučati kao klišej, ali Venecija nije grad nogometa i to se osjetilo – bila momčad uspješna ili neuspješna, ljudima je bilo svejedno i stadion od 7400 ljudi je uvijek bio jednako polovično ispunjen.

Salata s testisima

Pogledi na nogomet se razlikuju, pa tako jedni smatraju kako se nogomet igra radi navijača, a drugi da je novac glavni faktor. Oba pristupa imaju zajedničku dodirnu točku: dugoročno gledano, jedino na temelju široke navijačke baze klub može povećati vrijednost svog branda. A onda, povećanjem vrijednosti, postupno može doći i do rezultatskog rasta. Sve to je dobro shvaćao i Zamparini, te je nakon 15 godina u Veneciji odlučio da mu je potrebna promjena. Venecija nije okruženje u kojem će nogometni klub imati primat. Razmišljao je o gradu koji će biti drugačiji, u kojem će nogomet biti primarni društveni događaj, negdje gdje za male novce može doći do kluba koji ima i navijače i tradiciju. Prodao je Veneziju i odlučio je za 15 milijuna eura kupiti Palermo, koji je balansirao između Serie B i Serie C.

Novi predsjednik Baccaglini dokazao je svoju predanost tako da je ispod lijeve bradavice istetovirao klupski grb. I to je imao potrebu pokazati na presici

U.S. Città di Palermo nije generički klub bez imena i tradicije, iako nije imao velike rezultatske uspjehe. Najstariji nogometni klub na Siciliji i drugi najstariji u Južnoj Italiji (odmah iza Lazija) imao je vjernu navijačku bazu kako na samoj Siciliji, tako i na sjeveru zemlje među iseljenicima. I upravo to je tražio – klub s navijačima, a bez uspjeha. Za 15 milijuna eura Zamparini je dobio sasvim lijep potencijal na kojem je, uz malo pravih ideja, mogao izgraditi zadivljujući projekt.

Obećanjem o brzom ulasku u Serie A, pa onda i o izlasku u Europu, brzo je zapalilo temperamentne južnjake. Posebno jer su obećanja imala sasvim solidne temelje u stvarnosti. Već 2004. osvojili su Serie B i uz 30 golova Luce Tonija uveli klub u elitu prvi put nakon 1973. Već je tu Zamparini osvojio navijače jer je djelovao kao čovjek s planom, usprkos svim svojim mušicama. Još kad je Palermo u prvoj sezoni u Serie A osvojio šesto mjesto, tribine su tog ekscentričnog sjevernjaka definitivno prihvatile kao jednog od svojih.

Lika kao što je Maurizio Zamparini lako je zavoljeti.

Njemu nije bio problem nakon poraza izjaviti da će odsjeći testise igračima i pojesti ih u salati, niti mu je bilo strano sazvati presicu na kojoj će sat vremena prigovarati sucima i tražiti državu da ih sve pozatvara. Možemo se skrivati iza eufemizama i nazivati ga ekscentričnim ili osebujnim, ali lik je bio lud kao struja. Mase vole luđake, to je povijest dokazala dovoljno puta, a Zamparini stvarno nije daleko od te dijagnoze.

Napadaji PTSP-a

Istini za volju, zbog njega je kroz Palermo prošla sva sila fantastičnih nogometaša. Nakon što je Luca Toni u ljeto 2005. otišao u Fiorentinu, Palermo je iduće godine sudjelovao s čak četiri igrača u momčadi koja je osvojila Svjetsko prvenstvo: Andrea Barzagli, Cristian Zaccardo, Simone Barone i Fabio Grosso činili su kralježnicu talijanske reprezentacije, a od svih velikih klubova samo je Juventus davao jednog reprezentativaca više. To je bilo sasvim dovoljno talenta da se ispuni i drugi dio obećanja, onaj o Europi.

Peto mjesto u prvenstvu, osmina finala Kupa UEFA i polufinale Kupa nisu bile loše pozicije za dočekati Calciopoli. Zapravo, teško je bilo zamisliti bolji scenarij za neokrznuti Palermo kada se paradigma u Serie A potpuno promijenila. Ako je lud, nije i glup, tako da je taj trenutak osjetio i Zamparini. Klub je postao ambiciozan i agresivan na tržištu; bilo je vrijeme za iskorak prema Ligi prvaka. Iz Chieva su doveli Amaurija, iz Parme je kupljen Fábio Simplício, a doveden je i relativno nepoznati Edinson Cavani. S novim je pojačanjima Palermo čitavu sezonu lagano držao pozicije koje su vodile u Ligu prvaka, čak i bio blizu prvog mjesta, a onda u samom finišu nanizao 11 utakmica bez pobjede, što je uzrokovalo pad na peto mjesto i opet samo izlazak u Kup UEFA.

Tu je bila ključna točka ludila.

Kao da je Zamparini baš tu prelomio da mu se nikad više neće dogoditi da jedan trener ne pobjedi 11 utakmica zaredom. Klub možda i ponovi takav niz, ali će on u međuvremenu promijeniti barem tri trenera. Odbacio je planirani rad i krenuo u nešto što je samo on kužio. Klub je i dalje radio na pojačanjima; dovedena je, recimo, talijanska nogometna ikona Fabrizio Miccoli, koji je u šest godina u Palermu postao klupska legenda. Samo, ni sam Miccoli ne bi mogao nabrojiti sve trenere koji su se izredali.

Maurizio Zamparini je divljao. Tjerao je trenere nakon dva poraza, raskidao je s igračima i od Palerma napravio kolodvor. Recimo, momčad je izgledala dobro dok ju je vodio Delio Rossi, koji je nakon jednog poraza od Udinesea dobio nogu. Uz sada već uobičajeno trabunjanje o testisima i kidanju istih, Zamparini je objasnio kako je Rossi uništio duh kluba koji je on gradio. Dva mjeseca kasnije molio je i preklinjao Rossija da se vrati, a medijima je izjavio da je pogriješio i kako Rossija, kao i svoju suprugu, želi samo za sebe. Luđak je, ali nije totalna seljačina koja ruši sve mostove iza sebe. Rossi se vratio, ali nije dočekao iduću sezonu jer se Zamparini opet predomislio, valjda pod napadajem PTSP-a zbog kojeg je onomad promašio Ligu prvaka za tri boda.

Ekscentrika zamijenio komičar

Treneri trebaju kontinuitet rada kako bi podigli vrijednost ekipe, a Zamparini to valjda nije shvaćao. Zahvaljujući vezama s južnoameričkim agentima i spremnosti da uvijek malo razvuče striktna pravila o vlasništvu ‘treće strane’, ekipa je uvijek imala strašne potencijale. U vremenu u kojem je Miccoli bio na Siciliji igrao je s Cavanijem, Javierom Pastoreom i Paulom Dybalom – dakle, samom kremom južnoameričkog nogometa – ali tu su bili i talijanski potencijali, kao što je kasnije doveden Andrea Belotti. I usprkos talentu na raspolaganju, jakoj navijačkoj bazi i slabijoj ligi, Palermo je tonuo. Jednostavno, u početku simpatična ekscentričnost predsjednika otišla je izvan svake kontrole u potpuni cirkus.

Kad je Palermo u sezoni 2012./13. ispao u Serie B, navijači su definitivno okrenuli palac dolje. Palermo je bio umoran od Zamparinija. Prošlo je malo vremena dok i on nije shvatio da je umoran od Palerma. Točno 15 godina uspona i padova, divljanja i slavljenja, jednako koliko je proveo i u Veneziji. Potkraj prošlog mjeseca prodao je klub i naglasio kako ga ostavlja u sigurnim rukama.

Samo, prateći preuzimanje, teško se bilo oteti dojmu kako to sve nije neki novi kretenski reality show. Naime, novi predsjednik Palerma je Paul Baccaglini, bivši komičar i nazovi-biznismen. Otkud njemu novci za preuzimanje Palerma nikome baš nije skroz jasno, spominjao se nekakav neimenovani anglo-američki fond, a nisu jasno objavljene ni cifre koje će biti isplaćene. Baccaglini je zato dokazao svoju predanost Palermu tako da je ispod lijeve bradavice istetovirao klupski grb. I to je imao potrebu pokazati na presici, kao i dokazivati da se nikad u životu nije drogirao. Uostalom, pogledajte – nije potrebno znati talijanski da se malo nasmijete.

Kuda će Palermo sada, osim u drugu ligu, teško je pogađati. Ekscentrika je zamijenio komičar, ali navijačima sve to već dugo vremena nije nimalo smiješno. Ne radi se više niti o rezultatu, koliko o tome da su umorni od cirkusa. Problem je što nemaju pravo glasa, mogu u najboljem slučaju prosvjedovati ili okrenuti glavu.

A i od toga su isto već obilato umorni.