Najvelebnija grčka arena ga je 2004. dočekala renovirana, a upravo je nakon njegova oproštaja imala novo renoviranje. Koračao je uz linije terena i promatrao ušminkane tribine, jednu po jednu. Oči su mu se najduže zadržale na dijelu gdje inače obitavaju najvatreniji navijači Zelenih. Pogled su mu uzvraćale samo istobojne prazne stolice.

Nije to bila najneobičnija stvar u vezi odsustva skupine navijača s kojom je dijelio broj na dresu. Još više ga je bunio muk koji je vladao arenom, isprekidan tek udaljenim žamorom iz svlačionice. Dimitris je zatvorio oči i prizvao iz sjećanja Gate 13 kakav ga je pratio kroz svojih 12 sezona u Panathinaikosu – užaren, dinamičan, u eksploziji zelene boje i buke iz grla nebrojenih fanatikosa.

Da, 12 dugih godina je proveo među Zelenima, vrijeme koje mu se danas čini kao vječnost, kao da je tu bio od malih nogu do samoga kraja. A došao je ovamo tek s 24 godine. Unatoč tome što mu je Panathinaikos sve, ne može zaboraviti tinejdžerske dane u rodnoj Kastoriji, niti pet godina u solunskom Iraklisu, gdje je mukotrpno radio na sebi dan za danom kako bi došao na razinu koju je želio. U petoj sezoni uspio je u tom malenom klubu postati MVP grčke lige, što je značilo da je došlo vrijeme da preseli u prijestolnicu.

No, malo je nedostajalo da završi u crveno-bijelom dijelu Atene.

Žocov užareni pogled

Zamišljeno je hodao u krug i prisjetio se uzbuđenja koje je osjetio kada mu je menadžer Minas Toukmenidis priopćio da su ga zvali iz Olympiacosa. Stavros Elliniadis jako je zagrizao i u više navrata letio iz Atene u Solun na par sati samo radi njega, ali na kraju nije bio spreman ponuditi svotu koju je zahtijevao Toukmenidis.

Posao je propao zbog 50.000 eura, ali i zbog principa, jer mu je gazda kluba iz Pireja htio dati tek 10 posto veću plaću nego što je imao u Iraklisu. Diamantidis je bio razočaran, htio se boriti za trofeje, a to je u Grčkoj moguće samo u dva kluba. A onda je Toukmenidis primio još jedan poziv iz Atene.

Thanassis Giannakopoulos, ondašnji vlasnik Panate, pozvao ga je na pregovore. Toukmenidis je došao i rekao traženi iznos, a Giannakopoulos istog trenutka odvratio „Dogovoreno.“ Nedugo potom Diamantidis je stavio potpis na ugovor.

U tom je trenutku započelo novo razdoblje europske košarke.

Dimitris je usmjerio pogled prema praznoj klupi. Prva probuđena asocijacija bio je lik Željka Obradovića kako skače uz nju, zajapurenog lica. Sjećao se kako je Toukmenidis strahovao da će ga njegov sustav prožvakati i ispljunuti, ali je isto tako pamtio i svoje samopouzdanje po dolasku u ruke velikog stratega.

Nema igrača koji se nije sledio kad ga je dohvatio Žocov užareni pogled, ali kad bi pogledao Diamantidisa, iz njegovih očiju prestale bi sijevati munje. „Konačno netko tko me jebeno razumije!“, zaključio je Obradović prije nego što je nakon samo tri mjeseca intervenirao kod uprave da ukine klauzulu po kojoj klub ima pravo raskinuti Diamantidisov ugovor na kraju sezone.

Najveće iznenađenje koje mu je priredio Željko bila je kapetanska vrpca, koju mu je prvi put udijelio već u drugoj sezoni nakon ozljede tadašnjeg kapetana Fragiskosa Alvertisa, iako je u momčadi bilo iskusnijih igrača.

„Ah, Alvertis…“, prisjećao se dalje, „Kakva je to ličnost bila!“

Alvertis je igrač koji je čitavu karijeru proveo u Panathinaikosu, punih 19 sezona u kojima je osvojio pet euroligaških titula. Jako je pomogao Dimitrisu u prilagodbi, a nakon svog umirovljenja 2009. prepustio mu ulogu klupske ikone. Potom su krenule brojne usporedbe njih dvojice, koje je Diamantidis otklanjao s nelagodom, osjećajući potpuno poštovanje prema bivšem suigraču, za njega neosporno najvećoj legendi u Panatinoj povijesti.

Navijačka sreća

Bacio je pogled prema suprotnom obruču, a struja svijesti odvela ga je do nove scene iz prošlosti.

U sklopu treninga igrači su se nadmetali jedan-na-jedan, a njegov partner bio je Vassilis Spanoulis. Sjetio se kako je karizmatičnom suigraču izlazila pjena na usta jer bi u okršajima redovito izvlačio deblji kraj – abnormalno krakate ruke bile su savršeni protuotrov za Kill Billovu genijalnost. Tjerao je Spanoulisa da izvlači maksimum iz sebe, a na kraju ga i, frustriranog životom u dijamantnoj sjeni, potjerao u Olympiacos.

Obrana… Obrana je uvijek bila nešto što ga je najviše ispunjavalo. Ima li boljeg načina da se pomogne ekipi od destrukcije suparničkih napada, pitao se, unosi li išta više nemira od osjećaja da se obruč suzio za pola, od dojma da ih na koju god stranu krenu čeka zid? Pamtio je toliko ukradenih lopti, toliko blokada, toliko izneređenih suparnika. Na isti način i s istim intenzitetom čuvao je sve, od nekog poluamatera iz prvih faza grčkog kupa, do samog Kobeja Bryanta.

Zato je i dobio pet-šest nagrada za najboljeg obrambenog igrača Eurolige, nikad ih nije brojio. Jedine bitne brojke bili su trofeji, zato što samo oni čine navijače sretnima – a na kraju dana, njihova sreća je ono zbog čega se igra, zar ne?

Shvatio je da se zabuljio u obruč, a da u rukama nema loptu. Paradoksalnost takve situacije prenula ga je iz misli i potakla da se pokrene. Uputio se natrag u svlačionicu, ali je ipak zastao ispod dijela tribine namijenjenog novinarima. Gledao je prazne stolove na kojima inače stoji hrpa laptopa i podsjetio se na brojne razgovore koje bi uslijedili poslije utakmica. Nije mu se sviđalo što privlači veliku pozornost, ali je shvaćao važnost povezanosti s javnošću i često se odazivao na pozive za intervju.

Ti bi razgovori obično izgledali tako da ga je ispitivač uzdizao na nebesa, a on se čupao da dokaže da to baš i nije tako, da stoji čvrsto na zemlji. Nasmijao se sjetivši se prilike kad ga je jedan francuski novinar upitao tko mu je bio igrački idol, pa ostao potpuno zbunjen kad je čuo ime Fanis Christodoulou. Morao mu je objašnjavati da on bio pravi timski igrač, svestrana radilica, koji je 14 od 15 sezona karijere proveo u Panioniosu i za njega dao sve što je mogao.

Druga obitelj

Ipak, najviše nerazumijevanja s novinarima prouzročila je njegova potpuna nezainteresiranost prema pozivima NBA klubova. Ta priča se ponavljala i ponavljala svakog novog ljeta. Blještavilo Amerike uporno ga je vabilo, a njemu je u ušima igrala prkosna I’m So Bored With the USA legendarne grupe The Clash.

Takav stil košarke jednostavno mu nije odgovarao: previše showa, previše šušura, a premalo galame, one prave, kao iz glasnica Gatea 13. Neumoljivo je ponavljao da ne želi napustiti najbolje navijače na svijetu i mjesto gdje je sasvim sretan radi nekoliko vreća dolara. Veći izazov? Na taj je izazov odgovorio kada je u polufinalu Svjetskog prvenstva 2006. izbacio LeBrona Jamesa, Carmela Anthonyja, Dwyanea Wadea i ostatak društva.

„Dobro, bilo bi dosta za danas“, prenuo se iz sjećanja i uputio prema izlazu. Ali nije mogao da ne pomisli na posljednji put kada je kao igrač odlazio iz dvorane, na oproštajnoj reviji s CSKA-om. OAKA je gorjela u njegovu čast dok je promatrao dres s brojem 13 kako se diže pod svod. Nikada neće zaboraviti trnce koji su ga proželi čitavim bićem i na kraju se preobrazili u široki osmijeh. Bio je tako istinski sretan.

https://www.youtube.com/watch?v=HTHebo-2RkU

Kroz tih nekoliko minuta proletjeli su mu glavom sve te godine, zajedništvo, ključni koševi, velike pobjede, ali i teški porazi, poput onog zbog kojeg su 2010. ispali u grupnoj fazi Eurolige. Sljedeći dan došli su utučeni na trening, a navijači su pohrlili u dvoranu kako bi im iskazali podršku usprkos velikom podbačaju. Pitao se ima li toga u Americi.

Trostruki osvajač Eurolige nabacio je osmijeh na lice i hitro napustio dvoranu. Čekao ga je još jedan umirovljenički dan u kojem otplaćuje dug ženi i djeci zbog izgubljenog vremena koje je potrošio na svoju drugu obitelj.

OAKA Arena ostala je prazna, s pokojim čistačem i članom osoblja, ali će se brzo ispuniti čim dođe vrijeme za iduću Panathinaikosovu utakmicu. Međutim, svi prisutni već godinu dana imaju čudan osjećaj, kao da im oči nesvjesno nešto traže. Dvorana je i dalje puna, ali bez Diamantidisa na parketu više nikada neće biti potpuna.