Osam tjedana suspenzije odležao je Nick Kyrgios nakon gluposti u Šangaju, navodno odradio i propisane seanse s psihologom i na početku nove sezone, koju je otvorio Hopman Cupom, pred jednostavnim je ali najvažnijim pitanjem karijere: što zapravo želi od tenisa i života?
U tenisu 21-godišnjeg Australca zaista nije teško uživati i nije nikakvo čudo da ga mnogi svrstavaju među najtalentiranije tenisače današnjice. Kyrgios se odlično kreće, ima odličan forhend i gotovo pa savršen servis, igra brzo, ne boji se preuzeti rizik i želi igrati atraktivno – ako ništa, da bi se dobro zabavio. U moru istovjetnih tenisača koji s osnovne crte prebacuju mrežu i nadaju se grešci suparnika, Kyrgios je osvježenje kakvo publika može obožavati.
Prije dvije godine osvojio je juniorski Australian Open i bio prvi junior svijeta. Do kraja 2013. već je bio među 200 najboljih tenisača na Touru, izbacivši u prvom kolu Roland Garrosa u tom trenutku osmoplasiranog Radeka Štepaneka. Narednog ljeta dohvatio je i četvrtfinale Wimbledona, svladavši i Rafaela Nadala, a kada je 2015. ušao u četvrtfinale Australian Opena, postao je prvi tinejdžer koji je igrao u četvrtfinalu dva Grand Slama još od Rogera Federera. Lani je u Marseilleu osvojio svoj prvi ATP turnir, svladavši Marina Čilića u finalu, a kasnije slavio i u Atlanti i Tokyu, završivši godinu kao 13. igrač svijeta.
Dakle, ne postoji apsolutno nitko – pogotovo u modernom tenisu, u kojem vladaju igrači bliži četvrtom nego drugom desetljeću života – tko Australcu može poreći da je jedan od najperspektivnijih mladih tenisača današnjice. Gotovo svi se slažu da Nick ima skoro sve što je potrebno da dohvati broj jedan i skupi lijepu zbirku Grand Slam trofeja.
No, činjenica oko koje se također svi slažu jest to da Kyrgios nema ono što je u tenisu možda i najvažnije. Nema hladnu glavu.
Ono što je tenisu trebalo
Profesionalni tenis je mentalno užasno težak sport. Vrhunski igrači možda imaju velike timove ljudi uz sebe, imaju pratnju, imaju savjetnike i trenere, agente i prijatelje, pun boks u gledalištu i milijune očiju na leđima – ali kada na terenu dođu najteži trenuci, ostaju sami sa sobom, svojim mislima i unutarnjim borbama. Nitko nije imun na to, ni oni najveći – uostalom, vidjeli smo to na primjeru Novaka Đokovića ove sezone. Dodajte na to i konstantna putovanja, hotele i aerodrome, avione i čekaonice; razdvojenost od obitelji gotovo od ranog djetinjstva, na kraju krajeva i novac i slavu koji dođu gotovo preko noći.
Njegov problem je, priznao je to novinarima, a valjda je bio iskren i prema svom psihologu, upravo – tenis. Insistira na tome da ne voli igru, da je ne gleda, da ne prati što drugi rade i da je potpuno nezainteresiran. Zahvalan je što ima priliku baviti se ovim sportom, ali kako bi proputovao, uživao u životu i zaradio što veći novac. Do 27., veli, planira se oprostiti i profesionalno igrati sport koji voli. Košarku.
“Ne sumnjam”, rekao je prije početka US Opena u intervjuu New York Timesu, “da bih, kada bi želio osvajati Grand Slamove bio i predan radu. Trenirao bih dva puta dnevno, išao u teretanu, istezao se, zagrijavao, išao na rehabilitaciju, birao što jedem. Ali u ovom trenutku ja ne znam što hoću…”.
Bilo bi ignorantski i nelogično prihvatiti ovu priču kao jedinu istinu – netko tko tako naporno radi čitav život i tko tako dobro igra tenis ne može mrziti igru. Štoviše, Kyrgiosovo ponašanje ustvari djeluje kao tipično bježanje od odgovornosti i pucanje pod ogromnim očekivanjima. Tenis je u tranziciji, najveće zvijezde idu prema završnom dijelu svojih karijera i Nick je odabran kao savršeni nasljednik. Svi drugi su previše slični jedan drugome, svi su dobri i pristojni momci i svako iskakanje poput onog Nickovog pretvara se u prvorazrednu senzaciju i dobiva ogromnu pažnju.
Nick je ono što je tenisu i medijima trebalo.
Dar i prokletstvo
Kyrgios je jedan od onih koji se, barem do sada, nije znao nositi sa svim tim i od svega se sakrio, odlučivši ne izaći iz puberteta i ostati razmaženi tinejdžer. Ponašanje poput onoga u Šangaju ili sukoba sa Stanom Wawrinkom jesu neprihvatljivi incidenti, ali nije teško ni shvatiti da se Kyrgios nije znao nositi sa slavom i odgovornošću i da je pretvorivši se u buntovnika bez razloga najviše naštetio sebi kao tenisaču.
Dakle, što želi Nick Kyrgios?
Pitanje je to na koje će, htio ili ne, Australac u praksi odgovoriti ove sezone. Vrijeme je i dalje na njegovoj strani: promijeni li ploču i uozbilji se, pred Nickom Kyrgiosom je barem desetak vrhunskih godina u tenisu. Mladić je to koji tvrdi da ne voli tenis, ali da ne može živjeti bez njega. To što je s teniskim reketom u desnoj ruci genij, za njega je i dar i prokletstvo u isto vrijeme, ali sada je došao pred najvažniju prekretnicu.
Samo treba izabrati pravi put, onaj zbog kojeg na kraju neće žaliti.
