Vječni princ

U slavu Lukasa Podolskog, koji se sa stilom oprostio od njemačke reprezentacije

Zadnja izmjena: 23. ožujka 2017. Profimedia

I ovaj posljednji put mu je, kao i toliko put ranije, bio dovoljan samo fildžan prostora između trojice suparnika; smirio ju je desnom, namjestio na lijevu i potegnuo. Der Hammer. Snažno, brzo i pravilno, točno u rašlje, tamo gdje je i gađao, samo malo ispod mjesta gdje se spajaju stativa i greda i gdje nijedan golman svijeta nema baš nikakve šanse. Posljednja predstava prvaka ansambla zaslužila je savršenu izvedbu njegove najbolje točke i duboki naklon ekstatičnoj publici. Ruke širom raširene, osmijeh od uha do uha.

Dame i gospodo, Lukas Podolski, vaš Princ Poldi, posljednji put.

Postoje tako igrači za čije je priče teško pronaći prave riječi. Oni čije je priče teško ispričati baš onakvima kakve jesu, a da se ne utopite u patetici ili pukom nabrajanju i da ne izgubite njihov pravi smisao. Igrači koji po zapravo nikada nisu ni trebali biti glavni likovi priča. Za njih ono što nekako smatramo osnovnim pravilima života nogometaša ne važi. Na njihovim dlanovima ne može se pročitati linija života, njihove su priče atipične i specifične, preskaču neke dijelove koji su svima ostalima važni i vraćaju se, i to s velikim osmjehom kao jedinim lajtmotivom, tamo gdje drugi baš i ne žele.

Priča Lukasa Podolskog, koji je sinoć odigrao svoju 130. i posljednju utakmicu za Njemačku, po nogometnoj je logici trebala biti drugačija i odavno gotova. I možda to danas ne izgleda tako – ne kada je postao treći Nijemac po broju nastupa za Elf i zabio svoj 49. gol za reprezentaciju, niti kada ga je Joachim Löw javno nazvao “jednim od najvećih njemačkih nogometaša u povijesti”, ali Podolski zapravo nije ispunio očekivanja koja su pred njega stavljena još kada je kao dječak na svojim nejakim plećima nosio 1. FC Köln.

Planetarni standing ovation

Jer u modernom su nogometu najveća očekivanja po pravilu ondje gdje se svakodnevno pojavljujete na poslu i gdje se i vrti ozbiljan novac. Pogotovo kada u najboljem trenutku svoje karijere priliku dobiješ u najboljem i najvećem klubu u zemlji. Nema tu nekakvog izbora, ili jesi ili nisi; ako si napadač moraš zabijati i donositi titule, kod kuće i u Europi.

A Lukas u svojim klubovima, izuzmemo li upravo Köln, nikada nije bio vrhunski, nikada nije bio ključni čovjek. Imao je negdje više, negdje manje dobrih epizoda, ali one su bile samo kap u moru koje su mu kao dječaku predviđali.

https://www.youtube.com/watch?v=cqv1j-9aSYg

U Bayernu je bio samo prolaznik koji bi lutao po lijevom krilu. Onda je puknuo, vratio se onamo gdje ga vole, Köln je opet zvao kućom ali to mu je bila i tranzitna postaja prema Arsenalu. Međutim, ni ondje stvari nisu išle kako su mogle ili kako su trebale. Jer izgledalo je da je Podolski prirodni nasljednik Robina Van Persieja, melem za otvorenu ranu Arsenea Wengera. Ali, ako ne zaračunate poneki bljesak ili majstorski pogodak, to nikada nismo vidjeli. Epizodu u Interu ne treba ni spominjati jer nije vrijedna čitave priče, ne u ovom kontekstu, a Turska, ruku na srce, nikada nije ni bila vrhunska nogometna razina.

Lukas je pokušavao i padao, i ponovo ustajao i pokušavao, ali uvijek je negdje – pred njim ili možda samo u njegovoj glavi – bila neka velika prepreka, zid u koji je udarao i s kojeg, i kad bi se na njega popeo, nikada nije skočio na drugu stranu.

On je trebao Njemačku, ali je i Njemačka trebala njega. S njom je Poldi bio sve ono što su mu u Münchenu, Londonu i Milanu govorili da nije

Ipak, kada je u srijedu istrčao pred Westfalenstadion u svom oproštaju s Njemačkom i s ozbiljnim nogometom, u prijateljskoj protiv Engleza, čitav se nogometni svijet barem na par sekundi zaustavio. Nije to bila ona glupava mrtvačka tišina, kada igrače ispraćamo kao da im je zadnji dah a ne zadnja utakmica; bio je to planetarni standing ovation uz kopiju njegovog zaraznog osmjeha na našim licima. Ne posljednji pozdrav, nego čista zadivljenost onim čime nas je Lukas Podolski, iako mnogo rjeđe nego što je trebao i mogao, oduševljavao.

Posebna veza s Löwom

Nije ni njegov put u Elfu bio prirodan, ali je bio upečatljiv – i to na sasvim neobičan način.

Nije Podolski nikada ni mogao biti savršeni prototip njemačkog igrača, nije bio ono što bismo mi na Balkanu nazvali „pravim Švabom“. Ne zato što se zove drugačije ili zato što se rodio kao Slaven; jednostavno nije bio igrač takvog profila. Uostalom, stanite za trenutak i nabrojte pet igrača na koje vas podsjeti njemačka nogometna reprezentacija kroz svoju povijest – bez obzira na sve što je napravio, rijetko će kome na pamet pasti baš Podolski. On jest još tamo od Svjetskog prvenstva na domaćem terenu bio predvodnik drugačije generacije Nijemaca i revolucije njemačkog nogometa koja je došla nakon neuspjeha u Portugalu; jest bio lice neke nove, multikulturalne i svima otvorene Njemačke, i to upravo zato što je bio tako drugačiji.

Možda je to samo subjektivni dojam. Možda se čovjek voli sjećati samo pozitivnih stvari i pod tepih memorije gurati ružne dane, ali za Podolskog je reprezentacija bila sušta suprotnost njegove klupske karijere. Sve ono što mu je iz subote u subotu predstavljalo problem, što smo mu smatrali manama i zbog čega nije uspijevao napraviti korak naprijed, često bi nestajalo u trenutku kada bi na sebe obukao dres sa DFB-ovim amblemom na prsima. Za Die Mannschaft je bio i centralni napadač, igrao i u napadačkom paru, bio i na lijevom krilu, započinjao je i kao veznjak. Svestrani ofenzivac, brzi i pokretni univerzalni igrač koji je sposoban prilagoditi se potrebama momčadi i sustava, ali i preuzeti odgovornost kada treba.

Bio sve ono što su mu u Münchenu, Londonu i Milanu govorili da nije.

Može biti da je razlog tome posebna veza s Löwom, koji ga je u reprezentaciju primio kao pomoćnik i onda 13 godina dočekivao na svakom okupljanju. Možda činjenica da mu je kao izbornik uvijek vjerovao, da je uvijek bio unutra, čak i kada u klubovima nije igrao, kada mu je forma bila na dnu, i kada su ga – kao prošlog ljeta – novinari i dio navijača nazivali tek momčadskom maskotom i dvorskom ludom. On je trebao Njemačku i ona je uvijek bila tu za njega, ali je i Njemačka trebala njega i on joj je davao sve.

Jednim potezom dizao na noge

I da, postoje tako igrači za čije je priče teško pronaći prave riječi i u čijoj priči se lako izgubiti te ostati pred pitanjem kako i zašto je sve ispalo ovako. Igrači koje ste jednostavno morali gledati i svoje zaključke graditi na vlastitim sjećanjima. Lukas Podolski takav je igrač. Čovjek kojemu su u karijeri jedina konstanta bili kritičari i podcrtavanje svih mana i nedostataka.

Ali opet, čovjek koji je, gdje god da se pojavio, bilo gdje i bilo kako da je igrao, zaradio i zaslužio kultni status. Možda dječačkim izrazom lica, nekakvom neobjašnjivom aurom zbog koje ga morate voljeti i zbog koje ste uvjereni da je jednostavno dobar. Ili, opet samo možda, zbog te moćne ljevice i sposobnosti da vam, bez obzira navijate li za njegov tim, jednim potezom digne na noge, izazove osjećaj zahvalnosti što volite nogomet.

Na kraju nije više ni važno zašto. Kao što nije važno ni zašto Lukas Podolski nikad nije postao kralj, jer bio je i ostao vječni princ.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.