Pub u istočnom Londonu, lani. Četvrtak, malo iza 5 popodne, vani je oblačan i tmuran, ali po britanskim standardima sasvim lijep dan. Čovjek u poslovnom odijelu ulazi, „Allright, lads?“ pozdravlja ekipu koja stoji za šankom, zove pipničara („Oi, mate!“) i naručuje 10 pinti točenog alea.

Uskoro za njim ulaze još četiri čovjeka, svi u odijelima: jedan priča na mobitel, drugi u hodu posprema iPad u torbu, a preostala dvojica pričaju o nekoj utakmici, teško mi je razabrati o kojoj. Uzimaju sa šanka svaki po dvije pinte i povlače se u kut; pub je krcat i nema praznih mjesta za sjedenje. Na velikom ekranu vrti se Sky Sports, isječci s Bilićeve press konferencije. Ispred puba također masa ljudi stoji i pije, presijecajući povremeno niz pinti nečim kratkim: hipsteri stari 20-i-nešto sa svojim kompliciranim bradicama i Rivers Cuomo-naočalama debelih okvira, poslovni ljudi s kišnim mantilima preko ruke, postariji i rezervirani cugerski rutineri… Ulazi sve više i više ljudi, put do šanka već postaje gotovo neprohodan, a nije nikakav happy hour ili after work party.

Naprosto normalan dan u tjednu, kad Englezi s krajem radnog vremena odlaze „down the pub for a few pints“.

„Pijenje je dio britanske kulture“, rekao je jednom Rio Ferdinand u intervjuu. „Neki dan sam otišao do svog prvog kluba, Eltham Towna. Poslije utakmice svi odlaze u pub na par piva – igrači jednako kao i gledatelji. To je nešto što se uzima kao normalno, dio društvenog života.“

Wayne je tipični Englez radničke klase. Svi mi volimo popiti nekoliko piva poslije posla; on utjelovljuje nas, naše navike i kulturu

Nebrojene su kartice teksta ispisane o odnosu nogometa i alkohola. Mnoge su nogometne kulture imale svog Štefa Lamzu ili barem Robija Prosinečkoga, ozbiljne ili rekreativne alkoholičare koji su usprkos štetnim navikama igrali na visokoj razini barem neko vrijeme. U Engleskoj je to, međutim, uvijek bio širi problem i raširenija pojava, a neke od najvećih zvijezda minulih desetljeća – George Best, Paul Gascoigne, Tony Adams – su se tijekom karijere na različite načine morale suočiti s onime što im je postala istinska ovisnost.

35 pinti za nas petoricu

Još 1990-ih je ‘drinking culture’ bila praktično sastavni, iako neželjeni dio britanske nogometne kulture. Nakon četiri godine u Portugalu sa Sportingom i Portom, legendarni Bobby Robson je 1996. upitan koja je najveća razlika između nogometa u toj zemlji i onoga u Engleskoj.

„Za početak, igrači ne piju“, rekao je Robson. „Ne postoje tipovi koji će otići u pub poslije treninga i popiti 12 pinti. Odlaze ravno kući svojim obiteljima i ponašaju se kao odgovorni sportaši.“

Danas je u Engleskoj općeprihvaćeno da je Arsene Wenger ponajviše utjecao na suzbijanje problema, postupno iskorijenivši drinking culture i posvećujući puno više pozornosti pravilnoj ishrani nogometaša u Arsenalu, nakon čega su se za njegovim primjerom poveli i ostali menadžeri. No, Wenger je imao i najteži posao, jer momčad koju je te iste 1996. dobio u ruke bila je upravo zloglasna po cuganju.

Kako je to otprilike izgledalo, u svojoj je autobiografiji The Romford Pele objasnio Ray Parlour, veznjak koji je u Arsenal 1989. stigao kao 16-godišnjak i proveo ondje idućih 15 godina. On je iz prve ruke pratio transformaciju koja se dogodila.

„Uvijek ću pamtiti prvu predsezonsku turneju s Arseneom Wengerom“, piše Parlour. „U momčad su stigli dečki iz Francuske – Patrick Vieira, Emmanuel Petit i Gilles Grimandi. Ubili smo se od treninga i na kraju je Wenger rekao da svi možemo izaći i opustiti se. Znate kakvi smo bili, otišli smo ravno u pub, a Francuzi u kafić. Steve Bould naručio je 35 pinti za nas petoricu. Nakon što smo to popili, na povratku smo ugledali Francuze koji su još uvijek bili u kafiću, sjedili i pušili cigarete. Pomislio sam ‘Pa kako ćemo osvojiti naslov? Mi smo svi odreda pijani, a oni svi puše’. Te sezone smo osvojili dvostruku krunu.“

Svi su pili kao vragovi

Zadnjih nekoliko dana u Engleskoj je glavna priča Wayne Rooney, koji je u sitnim noćnim satima uhvaćen u pijanstvu.

Uslijedilo je prilično izvještačeno i neuvjerljivo medijsko moraliziranje, ali u igračevu obranu stali su mnogi autoriteti. Poput, recimo, Pepa Guardiole, koji je priznao da se i sam ponekad znao napiti za igračke karijere: „Imao sam sreće da nisu procurile fotografije. Pa i novinari se napiju. Kao što sam ja bio odgovoran za svoje ponašanje, tako su i novinari i Wayne“, rekao je.

Shock, horror. England footballer has a few drinks after a game. Would never have happened in my day…..much. 🙄

— Gary Lineker (@GaryLineker) November 17, 2016

It's embarrassing. Wayne Rooney shouldn't have apologised . Or if he did his fellow teammates should have been with him ! https://t.co/IXEk9s0uPR

— Gary Neville (@GNev2) November 18, 2016

Po običaju, najemotivnije je istupio Jürgen Klopp. „Suosjećam s igračima. Svi mi živimo na sunčanoj strani ulice, zarađujemo puno novca, bavimo se onime što volimo, ali na kraju krajeva radi se o ljudskom biću“, ispričao je. „Ova generacija je najprofesionalnija koju je nogomet ikad imao. Sve legende koje još uvijek volite, svi ti momci kojima se još uvijek divite pili su kao vragovi i puši kao ludi i svejedno su bili dobri igrači. Nitko to više ne radi. Ne tako lijep dio naših života je kad se sve što napravimo prikazuje kao neka velika katastrofa, kad nije savršeno. A nikad nije.“

Nekadašnje nogometne zvijezde uistinu su bile puno drugačije. Zabavljale su se, pile, kurvale, zatvarale lokale. Ferenc Puskás čak je i na igračkom vrhuncu bio debeljuškast, George Best satirao se od alkohola, Johan Cruyff pušio dvije kutije cigareta dnevno, a Diego Maradona je imao ozbiljne probleme s težinom i s kokainom. I najveće domaće zvijezde, poput Bake Sliškovića i Roberta Prosinečkoga, po odnosu prema radu i vlastitom tijelu bile su gotovo dijametralno suprotne od, recimo, Luke Modrića i Maria Mandžukića.

Tipični Englez radničke klase

Ti su nogometaši imali vidljivo ljudsko lice: gledati ih na djelu i pratiti njihove karijere značilo je promatrati vječnu borbu između polubožanskog statusa i ovozemaljskih problema – konstantni unutarnji sukob heroja sa svojom ljudskom prirodom. Bili su obožavani, možda još i više zbog svoje nesavršene, boemske prirode, poput antičkih polubogova.

Danas je, pak, apoteoza vrhunskih nogometaša institucionalizirana kroz UEFA-u i FIFA-u, medijski PR i marketinške kampanje: stvaranje i održavanje superzvijezda danas je industrija.

A nogomet je toliko evoluirao u fizičkom smislu da talent i relativno profesionalni pristup više nisu dovoljni. Današnje zvijezde moraju biti ekstremni profesionalci da bi opstale na vrhu. Ali ne mogu svi biti poput Cristiana Ronalda koji je, primjerice, svjestan znanstvene činjenice da ‘sprinterska’ struktura njegovih mišića u prosjeku brže propada, pa si često po povratku s gostovanja priređuje ledene kupke za rekuperaciju.

Neki, poput Waynea Rooneya, i uz sav novac i obožavanje masa – a možda i baš zbog toga – ne mogu zatomiti svoju ljudsku prirodu. Rooney pije i puši, njegova tjelesna težina jako oscilira – između ostalog, i zbog genetskih faktora – unazadio je svoj potencijal ne sasvim sportskim životom i nedovoljnom brigom o vlastitom tijelu i umrtvio eksplozivnost koja ga je krasila na početku karijere i bila njegova glavna odlika. Pogledajte kako je igrao za Englesku na Euru 2004. i vidjet ćete sasvim drugačijeg igrača od ovoga koji je danas. U tim je godinama (nepunih 19) izgledao znatno bolje od Ronalda, koji mu je vršnjak.

„Gledajući kako je izgledao s 18, on je danas mogao biti najbolji igrač na svijetu“, rekao mi je jedan engleski novinar onoga dana u pubu. „Ali Wayne je tipični Englez radničke klase. Svi mi volimo popiti nekoliko piva poslije posla, bilo da se radilo radnom danu ili vikendu, ne pazimo ni što jedemo. To je, kako god zvučalo, dio naše svakodnevice. Možemo se ljutiti na Rooneya što nije ispunio svoj puni potencijal i što nije pokazao odgovornost, profesionalizam u odnosu na sume koje zarađuje, ali istina je da on utjelovljuje nas, naše navike i kulturu.“