Malo je vjerojatno da je Stjepan Grgac iz Novaka Bistranskih kod Zaprešića uopće vidio bicikl one 1924., kad je reprezentacija Jugoslavije, sastavljena isključivo od biciklista iz Hrvatske i Slovenije, relativno bezuspješno nastupila na Olimpijskim igrama. Četiri godine kasnije, dok su se olimpijci natjecali u Amsterdamu, tada 19-godišnji Grgac već je proslavio svoju prvu pobjedu.
Bit će da je Grgac dvokotačno vozilo prvi put vidio 1927. u Zagrebu, na Kustošiji, kamo se doselio u potrazi za poslom. Počeo je raditi u trgovini lokalnog trgovca Vugrinčića i iste je godine već bio član biciklističkog (zapravo koturaškoga, kako su tada nazivali sport) kluba Sokol, kojem je ostao vjeran sve do svršetka karijere.
Sport je mladi Zagorac zavolio strastveno. Počeo je trenirati mahnito, s ruksakom na leđima koji bi, legenda kaže, do vrha napunio kamenjem. Već je 1929. postao je prvak Grada Zagreba (službeno: Zagrebačkog podsaveza), osvajajući istu titulu sedam puta zaredom do 1935. Hrvatski je prvak postajao u šest, a jugoslavenski u četirima navratima (1930., 1932., 1933. i 1939.); međunarodnu pozornost na sebe je skrenuo 1936., zauzevši treće mjesto na tada iznimno uglednoj Utrci po Rumunjskoj.
Samo nekoliko mjeseci kasnije, početkom srpnja, s trojicom se timskih kolega zaputio na Tour de France.
Prvi je put tada ekspedicija iz Jugoslavije, sastavljena od trojice Hrvata (Grgac, Rudolf Fiket i Stjepan Ljubić ‘Vojvoda’) te jednog Slovenca (Franc Abulnar), dobila poziv za nastup na najvećoj svjetskoj biciklističkoj utrci. Uspjesi na višednevnim utrkama, poput Grgčeva u Rumunjskoj, bili su povod. “Ne znajući što to znači profesionalni biciklist, otišao sam u Pariz”, zapisao je kasnije u vlastitim memoarima.
Četvorica su Jugoslavena za utrku su prijavljeni kao ‘independants‘, neovisnici. Bio je to jedini način da se registriraju za nastup, s obzirom na to da su bili amateri. To je ujedno značilo da nisu imali ama baš nikakvu logistiku koja bi ih podržavala tijekom utrke. Rezultiralo je to njihovim brzim pomorom: kvarovi na biciklu i posljedična kašnjenja, padovi i ozljede izbacivali su iz utrke jednog po jednog natjecatelja. Već s prvom etapom natjecanje je završio Fiket, s drugom i Ljubić, dok je Abulnar uspio dotjerati bicikl do kraja osme dionice utrke. Grgac je, međutim, nastavljao.
“Izdao” duh amaterizima
Osvojivši simpatije mnogobrojne publike, koja bi se redovito priklanjala inferiornim independantsima radije nego favoriziranim profesionalcima, sjajni je Bistranin dogurao do kraja 14. etape. Od 21 ukupno, on je apsolvirao sve do jedne najteže, ostavivši iza sebe i Alpe i Pirineje. Nastavak borbe onemogućio mu je vremenski zaostatak, odnosno granica postavljene vremenske rampe, koju je neznatno prekoračio upravo s krajem 14. etape.
Vidjevši ga kako se lavovski bori sam, bez ikoga da mu zamijeni tabular (ondašnja verzija gume) ili ponudi okrepu, francuski su se biciklisti solidarizirali s Grgcom i uputili organizatorima zamolbu da se nepokorivi Hrvat izuzme od pravila. Molba nije uvažena i Grgac se, nakon savladanih 2.900 od ukupno 4.300 kilometara, morao vratiti kući. Za utjehu je sa sobom mogao ponijeti posljednji krik francuske mode: bicikl koji mu je, po njegovim karakteristikama, sastavio osobno Oscar Egg, nekoć veliki biciklist i u to vrijeme proizvođač vozila i opreme za biciklizam. Dan-danas taj prekrasni bicikl, sa svim originalnim dijelovima ugrađenim u njega, zauzima počasno mjesto u obiteljskoj kući Stjepanova sina Krešimira u Ivanić Gradu.
Nastup na Touru 26-godišnji je Grgac je završio 23. srpnja. Samo 17 dana kasnije, šest godina mlađi August Prosenik zablistao je na Olimpijskim igrama u Berlinu, zauzevši 12. mjesto u cestovnoj utrci. Kronometarsku utrku na 100 kilometara završio je samo 2,2 sekunde sporije od olimpijskog pobjednika, Francuza Roberta Charpentiera.
Kad su se zajedno vratili kući, u Zagreb, Grgca je dočekala dvogodišnja suspenzija Hrvatskoga koturaškog saveza zato jer je, kao i trojica kolega, “izdao” duh amaterizma sudjelujući na profesionalnoj utrci. Nagnalo je to razočaranog, ali ispunjenog biciklista na prekid aktivne karijere, koji je objavio u listopadu 1937. godine.
“U Proseniku ostavljam odličnu zamjenu, možda i boljeg vozača nego što sam ja. Jer znajte, naši su vozači talentirani i bolji od stranih, koji su mnogo slavniji. Samo, uz naše prilike, naše ceste i naš amaterizam, biciklistika je za nas skup sport, tako da nikad nećemo ostvariti ono što bismo po potencijalu mogli”, rekao je veliki šampion prilikom oproštaja.
Zabilježen u zvijezdama
Odlična zamjena i njegova preteča, obojica kao članovi Sokola, ipak će se sučeliti još dvaput nakon što Grgca 1939. nagovore na kratku reaktivaciju. U povratničkom nastupu, Utrci po Srbiji, Grgac je zauzeo drugo mjesto. Prosenik je pobijedio. Tom je prilikom nastao prvi i jedini videozapis na kojem je zabilježen Stjepan Grgac. Iste godine, nešto kasnije, vožena je posljednja utrka za naslov prvaka Kraljevine Jugoslavije. Biciklisti su se utrkivali u kronometarskoj utrci od Zagreba do Ljubljane, dužine 144 kilometra. Grgac je pomeo konkurenciju. Drugoplasiranog Prosenika za sobom je ostavio više od devet minuta. U svojoj oproštajnoj utrci bio je senzacionalan. Nakon nje više nije nastupao.
Prosenik će nakon rata doživjeti nove zvjezdane trenutke, pobijediti na utrkama od Beograda do Budimpešte i od Varšave do Praga, a slavit će i u istoj onoj Utrci po Rumunjskoj u kojoj je Grgac ostvario svoj prvi međunarodni uspjeh. Jedna u redu aleja na zagrebačkom Jarunu nazvanih po sportskim velikanima ponijela je tako njegovo ime, dok će Grgac – čiju je priču zaboravu oteo Hrvoje Bučar u svom dokumentarcu Zabilježen u zvijezdama – na sličnu počast čekati sve do prošle godine i dobiti je od Ivanić Grada, gdje se nakon karijere skrasio s obitelji.
Tek 2003., 67 godina nakon Grgčeva nastupa na Tour de Franceu, Vladimir Miholjević postat će prvi Hrvat koji je završio najslavniji biciklističku utrku na svijetu.
