Zagreb, to sam ja

Kako je i zašto Dražen Medić upropastio jedan nogometni klub, stadion i sina

Zadnja izmjena: listopad 5, 2017 Robert Anic/PIXSELL

U zagrebačkim je hokejskim klubovima, a posebno se to, jasno, zrcalilo na Medveščaku, godinama, pa i desetljećima, postojao jedan fundamentalni problem. Roditelji djece koja su krenula trenirati sport odjednom bi se aktivirali u klupskim forumima i puni entuzijazma počeli pomagati, svaki na svoj način i ovisno o kapacitetima, pa su neki tako dolazili na čelne pozicije samih klubova, a oni moćniji potezali i svoje političke veze i vezice da bi pojedinom klubu pomagali.

“Ne klubu, nego vlastitom djetetu”, upozorio me davnih dana Zdenko Crnković, stari poznanik i legendarni Medveščakov golman iz druge polovice prošlog stoljeća, izuzetan i nepretenciozan sportski pedagog kroz čije su ruke prošle tisuće mladih zagrebačkih hokejaša. “Kažem svakome od nadobudnih roditelja: bit ćeš tu tako dugo dok je tu tvoj klinac. Svi se busaju u prsa i borbeni su, no to je sve kratkog daha. Vidio sam to milijun puta dosad. Jasno, za hokej je dobro da se sposobni ljudi aktiviraju makar samo privremeno, ali dugoročno hokeju to neće biti od pomoći.”

Crnković je roditelje uvijek razumio, razumio je njihovu motivaciju, jer nema ništa neobično u tome da svak pomogne vlastitom djetetu najviše što može. Roditelji ponekad, međutim, prijeđu granice zdrave motivacije, a ponekad i granice zdravog roditeljstva i odgoja. Ne bih znao, ali mogu slutiti da toga ima u hokeju. U nogometu sasvim sigurno ima.

Obitelj Medić jedan je od živućih primjera.

Oni koji ga bolje poznaju reći će da je Dražen Medić u NK Zagrebu postao sve ono što danas  jest prvenstveno radi vlastitog sina. Gledao je svog juniora, Lovru, kako napreduje (ili kako stagnira, jer tko zna što se senioru, gledajući juniora sa strane, učinilo da vidi) kroz mlađe uzrasne kategorije kluba iz Kranjčevićeve i odlučno prelomio da je sportska sudbina njegova sina suviše ozbiljna stvar da bi je ostao promatrati oslonjen o gelender uz rub igrališta. Drugim riječima, da bi je mogao prepustiti zajebanciji tamo nekakvih trenerskih diletanata. Egoman kakav jest, nije si mogao dopustiti da ostane pasivni promatrač i Lovro je postao životni poslovni projekt poduzetnika, graditelja i investitora s diplomom Građevinskog fakulteta.

Tatin uspon

Bila je 2004. kada se Dražen Medić dokopao mjesta čelnog čovjeka NK Zagreba – tada već, valja to svakako naglasiti, ozbiljno devastiranog kluba koji je počeo doticati dno niti dvije pune godine nakon najvećeg uspjeha u povijesti, naslova prvaka 2002. Medić, međutim, nije bio frontmen nove ekspoziture, već one stare, predvođene šampionskim predsjednikom Miroslavom Marčinkovićem i direktorom Dragom Marićem, za čijih se mandata počelo ozbiljnije planirati pretvaranje Kranjčevićeve u elitnu građevinsku zonu.

Medić, koji se godinu dana ranije dokazao dovršetkom prve faze izgradnje kampa NK Zagreb u Veslačkoj ulici, u koji je novac investirao Grad Zagreb pokrenuvši time sa svoje strane opravdane sumnje o širem planu izmještanja kluba i prenamjene zemljišta u Kranjčevićevoj ulici, bio je najpraktičniji izbor u trenucima dok je klub napuštalo predstavništvo glavnog sponzora Ine na čelu s predsjednikom Mladenom Proštenikom.

Moglo bi na kraju ispasti da je svih ovih godina Medićeva upravljanja klubom čekan pravi trenutak da se steknu uvjeti za završni čin proleterizacije NK Zagreba do amaterskog statusa, kako bi građevinski projekt napokon mogao krenuti u proces realizacije. Pitanje je samo čemu se toliko odugovlačilo. Zašto prilika za sunovrat u treću ligu nije iskorištena nakon ispadanja iz 1. HNL-a 2013., nakon čega se klub ekspresno vratio u elitno društvo? I u čemu je uopće kvaka?

Jedan od odgovora mogao bi ležati u kupovanju vremena da bi se slomio ionako krhki otpor malobrojnih prijatelja kluba, koji su u međuvremenu ili poumirali ili se predali. Mogao bi razlog također ležati u financijskoj krizi, posebice onoj građevinskog sektora.

Onaj skriveniji, a svakako i najzanimljiviji u karakternom smislu, mogao bi se ticati Medićevih. Same obitelji. Seniora i juniora. Tako dugo, naime, dok je tinjala kakva-takva nada u ostvarivanje relevantne igračke karijere danas 27-godišnjeg Lovre, Dražen je držao NK Zagreb iznad vode. Često je to, istina, bivalo krajnje diletantski. Nemoguće je pobrojati silne (ne)prilike u kojima si je, odnosno svome klubu, Medić-trener i Medić-predsjednik propucavao koljena.

Dražen Medić iskreno je smatrao da zna više o nogometu od bilo kojeg trenera. Smatra to i dalje

Kao onomad kad je Besartu Abdurahimiju, nakon što mu je ovaj došao sa zahtjevom da bi išao iz kluba, rekao neka donese 400.000 eura. Kada je ovaj došao s ponudom, Medić ju je zgužvao, bacio u koš i rekao da se zabunio, zatraživši duplo više. Našao je potom Abdurahimi ponuđača spremnog podmiriti i uvećani odštetni zahtjev, no Medić je prethodnu radnju ponovio. Ovaj put neka bude milijun i po, rekao je.

Ili kad mu je, u kolovozu 2015., momčad odbila poslušnost ušavši u jednotjedni štrajk zato što je Medić zaboravio isplaćivati plaće kroz razdoblje od šest prethodnih mjeseci. Odigravanje utakmice petog kola sa Splitom bilo je ugroženo, a time i regularnost prvenstva. Medić je krizu opravdavao tezom da Medić-trener nema vremena obnašati upravljački i odgovorni posao Medića-predsjednika jer se, eto, bavi treniranjem. To što je tog ljeta, nakon prethodne uspješne sezone u HNL-u, na stolu imao unosne ponude za nekolicinu igrača, čime je mogao ne samo ugasiti požar nego i osigurati klubu lagodnu sezonu u 1. HNL-u, jednostavno ga nije interesiralo. Sve su ponude opet završile u rezalici papira.

Tu je postalo definitivno jasno, barem nama većini naivaca koji su i dalje zdvajali, da NK Zagreb Mediću jednostavno prestaje biti od ikakve važnosti. Dokazao je to izjavom nakon što je lani iz druge ispao u treću ligu: “Tko kaže da se nogomet ne igra i u trećoj ligi?”. Istina je, igra se, kao što se igra i u prvim županijskim ligama, što bi NK Zagreb s Medićem na pozicijama trenera i predsjednika u skoroj budućnosti tek mogao dokazati.

Sinova pokora

Jedino što je u tim trenucima još bilo od relativne važnosti, bila je karijera i transfer Medića juniora. Hrvatski menadžer Danko Đikić, čovjek s jakim vezama u portugalskom nogometu, plasirao je 26-godišnjeg centarfora u Boavistu, respektabilni klub iz Porta, vjerojatno vraćajući Mediću senioru za neku od ranijih usluga koju mu je ovaj mogao ponuditi kroz plasman Đikićevih igrača u NK Zagrebu.

Lovro je tijekom prvog dijela prošle sezone upisao jedan nastup i 22 minute na travnjaku. Boavista ga je nakon toga posudila trećeligašu Gafanhi. Niti ondje se nije uspio nametnuti, pa je s krajem prošle sezone Boavista raskinula trogodišnji ugovor, učinivši Medića slobodnim igračem. U tom se statusu junior nalazi i danas.

Kolege novinari, koji su odnos dvojice Medića redovito pratili izvještavajući iz Kranjčevićeve odnosno Veslačke, svjedoče da je isti bio prilično turbulentan. Znao je senior juniora i ispljuskati, onako očinski, kada mu se ovaj ne bi javio na telefon i zadržao se dulje od dopuštenog na kakvom tulumu, kao što je jednom prilikom napravio pred očima Dominika Livakovića.

To da Lovro ima status startera, ma koliko malo donosio u smislu golova ili uopće koristi, nikada nije bilo upitno. Svjedoci su čak i žalili čovjeka. Jednako tako i suigrači, koji su ga voljeli jer nije bio ‘krtica’ niti se ikad izdizao iznad njih. Kad je Igor Pamić tati ponudio da će malog uzeti sebi u Istru, Lovro se oduševio. Učinio bi sve da se makne od starog i da napokon shvati koliko vrijedi u uvjetima jednakosti za sve. Niti to nije prošlo. Senior je iskreno smatrao da zna više i bolje od Pamića.

Zagrebov je dres Lovro Medić zbog toga doživljavao kao kaznu. Igrao je bez osmijeha na licu, baš kao da je otuđen od nogometa i radosti koje igra sportašu i mladom čovjeku može i treba pružiti. U tolikoj mjeri da se danas, s obzirom na njegovu trenutačnu situaciju, ne čini promašenim postaviti pitanje je li Lovri uopće stalo do nastavka igračke karijere.

Dražen Medić iskreno je smatrao da zna više o nogometu od bilo kojeg trenera,. Smatra to i dalje, što još je jedan klasični primjer kognitivne disonance u hrvatskom sportu, pa nam se time ovaj put nije za baviti. Medić je, međutim, dokaz da iluzije ne zaobilaze ljude relativno visoke inteligencije. Bio je odlikaš kroz čitavu učeničko-studentsku povijest, a završio je i dva fakulteta, među kojima nije trenerska škola u Sarajevu, koju pohađa dopisno i na kojoj je dosad svršio dva semestra. Dobri poznavatelji lika i djela uvjeravaju da je Dražen Medić poliglot te opsesivni bibliofil. Nema dana, kažu, da ne čita djela o temama u rasponu od istraživanja svemira do političke ekonomije i filozofije. Teško se može naći sfera o kojoj Medić ne bi imao artikuliran stav.

Oni koji su s njime surađivali u NK Zagrebu, reći će da je suživot s njim veliko odricanje. Medić je bog i batina koji odlučuje o svemu, dok upravljati želi bez da ikome polaže račune. Klub je zbog toga ostao bez prijatelja i bez sponzora, jer prijatelji i sponzori, kad već pomažu, žele nešto i znati, odnosno pitati. S obzirom na to kako je oktroirao klupske organe, napunivši ih istomišljenicima i eliminiravši svaku natruhu oporbe, Medić je pokazao da ga zaboli ona stvar za demokratsku proceduru, makar su sportska dobra kojima upravlja u svakom pogledu javna.

Toksična veza

Povod rješenju Gradskog ureda za kulturu, obrazovanje i sport, kojim se NK Zagreb deložira iz Kranjčevićeve, s obrazloženjem da se nije ponašao u svojstvu odgovornoga i dobrog gospodara, navodno je pobuna iz redova NK Lokomotive i NK Rudeša, koji su koordiniranom akcijom doveli u pitanje praksu isplaćivanja naknade za domaće utakmice, a koju su bili dužni doznačavati na račun trećeligaškog kluba. Lokomotiva je po utakmici plaćala oko 25, a Rudeš 30-ak tisuća kuna.

Trećeligašu, logično je, nisu primjereni niti toliki novac, niti takav stadion, a niti uloga njegova servisera prvoligašima, pa će tako stadion otići pod ravnanje gradske službe koja nosi naziv Ustanova Upravljanje sportskim objektima – što bi, kako se govori, prvoligaše trebalo osloboditi plaćanja naknade za domaćinstvo, odnosno održavanje stadiona.

To da se NK Zagreb nije ponašao kao dobar gospodar nije evidentno samo po stanju Kranjčevićeve. Derutno izgledaju već i dijelovi kompleksa u Veslačkoj. Znaju to najbolje treneri u školi nogometa, koji najmanje jednom mjesečno sami otklanjanju vodoinstalacijske kvarove u svlačionicama da bi se mogli istuširati.

A kad smo već kod trenera iz škole nogometa, kažimo da ispadanje iz druge lige Zagrebački nogometni savez oslobađa obveze financiranja voditelja škole i još dvojice trenera, čime se perspektiva kluba čini još poraznijom. Doduše, tek za nijansu, jer Zagrebova je škola nogometa, s obzirom na uvjete koje je uživala od izgradnje kompleksa s četirima kvalitetnim igralištima davne 2003., dala poražavajuće malo dobrih nogometaša. Lovro Medić, sin neupitnog gazde s kojim ga veže toksična veza, njezina je slika i prilika. Baš kao i NK Zagreba.

Ne propusti top članke