Aktivno praćenje automobilizma zahtijeva veliku dozu mazohizma. Ne govorim, dakako, o ustajanju u gluho doba noći da biste pogledali TV prijenos neke dalekoistočne F1 utrke – to je, da prostite, otprilike ekvivalentno masturbaciji. Ne, prava je stvar kada u šest ujutro čekate pred ulaznim vratima Hungaroringa, potom trčite nekoliko kilometara oko staze kako biste ugrabili mjesto s kojeg se vidi najviše zavoja, postavili dekicu na zemlju i čuvali ga poput kopca do dva popodne i početka same utrke, na plus četrdeset…
Prava je stvar kada se vodeći vozač Ina Delta relija zabezeknuto zabulji u vas, promaši točku za kočenje i na jedvite jade izvuče zavoj, još ne vjerujući da je upravo uočio jedinog gledatelja na čitavom brzincu, dovoljno ludog da po potopu biblijskih razmjera sat i pol klipše uzbrdo po blatu, kroz šumu, kako bi stao točno na tom mjestu, zbog lijepe kombinacije zavoja…
Nisam više toliko lud, vratio sam se mastur… pardon, kaučnom promatranju utrka i odustao od mazohizma, prepustivši ga mlađima.
Samo što oni baš i nisu došli na mjesto nas takvih, nekadašnjih fanatika. Redatelji F1 utrka vješto izbjegavaju kadrove praznih tribina, no na domaćim natjecanjima nitko ne može sakriti manjak publike. Skupi ih se ponešto na driftu i streetraceu, pogotovo kada se te utrke dovede u središte grada, krug možemo zaboraviti, dokle god imamo samo jednu stazu i pola prvenstva.
A reli je priča za sebe.
Uz sve će se dijelove uz stazu gledatelji naguravati kao na zajedničkom koncertu Miše, Rozge i Thompsona
Najzahtjevnija je to disciplina i za natjecatelje i za publiku. Do Budinjaka nije baš jednostavno doći ni normalnim danom, a kad se cesta zatvara na nekoliko sati i, odlazeći onamo, znate da se nemate kako ranije vratiti u civilizaciju i da naprosto morate ostati ondje usred ničega, to zahtijeva fanatizam i odricanje. U vremenu interneta, sveprisutnih kamera i brzog širenja vijesti, sve je manje fanatika spremnih na to, i mjesta uz stazu sve su praznija.
Ludi Mađari u Ladama, domaći u Peglicama
Osim na jednoj šljunčari u okolici Samobora. Ondje se predstojećeg vikenda vozi 7. Husquarna rally show Santa Domenica i uz sve će se koliko-toliko pristupačne dijelove uz stazu gledatelji naguravati kao na zajedničkom koncertu Miše, Rozge i Thompsona – a ako stignete kasnije, najvjerojatnije ćete dobar dio relija ispratiti preko ramena nekog bržeg. Dakako, od mjesta gdje ste parkirali klipsat ćete petnaest minuta po blatu do staze. I isto toliko natrag, mnogo sati kasnije, s licem rastegnutim u jako široki osmijeh.
Zašto, pobogu? U čemu je tajna ovog natjecanja, u organizaciji AK Sveta Nedjelja iz obližnjeg mjesta, jedne od hrvatskih oktanskih prijestolnica?
Dio priče je svakako u lokaciji: staza kroz šljunčaru Savrščak atraktivna je i s većine se povišenih okolnih mjesta dobro vidi njen veliki dio. Još je bitniji dio brojnost natjecatelja – dok pišem ovo, ima 125 prijavljenih posada iz desetak zemalja, a svaku ćemo vidjeti po nekoliko puta. Od jutra do mraka, akcija ne prestaje, pauze su minimalne i stalno imate nešto za vidjeti.
Volite li aute, mora vas fascinirati i raznolikost prijavljenih. Ima tu novih i ozbiljnih automobila, što je melem za scenu na kojoj je ove godine jubilarni 428. naslov osvojio Juraj Šebalj, vozeći Mitsubishi Lancer Evo IX – što je, inače, model koji se prestao proizvoditi 2008. To je zorno objašnjenje današnjeg stanja hrvatskog automobilizma: Jura je bez sumnje izniman vozač, no u zlatnim danima Delte s osam godina starim autom bio bi sretan svakim plasmanom u top 10, a ne osvajao titule…
No, ne dolazite na Santa Domenicu gledati njega, pa ni Beppa Harracha, koji u Ford Fiesti R5 ganja četvrtu uzastopnu pobjedu na ovom natjecanju. Ne, dolazite zbog hrpe ludih Mađara u Ladama, koji sa stražnjim pogonom love gepek u svakom blatnjavom zavoju, ili zbog jednako ludih Talijana čiji bagiji idu svuda, povremeno čak i po stazi… Zbog domaćih entuzijasta u Peglicama i Jugićima. Zbog svih onih koji su doslovce shvatili ono „show“ u nazivu natjecanja…
I, ako niste shvatili… Prokleto je zabavno
Čak više i od brda na Buzetu, ovo je jedini istinski hram današnjeg hrvatskog automobilizma, dovoljno privlačan da na njega svake godine dolazi čak i nekoliko posada iz Švedske. Nisu se još zakačila nikakva velika svjetska imena, ali glas se širi… Ovo je najveće malo natjecanje ili najmanje veliko natjecanje u regiji, kako god hoćete, i zasad pored svega uspijeva ostati i prokleto dobra zabava. Ne boduje se za državno prvenstvo i, premda nimalo amatersko, uspijeva se othrvati prokletstvu profesionalizma. I da, ako već nisam spomenuo, pritom ostaje i prokleto dobra zabava – kako za natjecatelje, tako i za publiku.
Pa zašto onda, osim ako niste baš ljubitelj domaćeg automobilizma, vjerojatno niste ni čuli za Santa Domenicu?
Odgovor je zapravo vrlo jednostavan. Znate li tko je Niko Pulić? Da, znate, naravno – vjerojatno biste ga i na ulici prepoznali, bio je europski prvak na brdu, zadnji puta 2001., poslije vozio utrke kamiona… A znate li tko je Tomislav Muhvić? E, pa on je 2013. osvojio istu tu europsku titulu na brdu, u istoj konkurenciji. I ne, znam da niste čuli za njega, ako baš niste iz Čabra i okolice. I nećete ga prepoznati na ulici – ne bih ni ja, skrušeno priznajem. I zato čovjek ove godine nije uopće nastupao u Europi, nisam se uopće raspitivao o razlozima, ali u ovakvoj ekonomiji nije ih teško pretpostaviti…
Nažalost, to je realnost oktanskih sportova ovdje i danas, i baš ću zato ovaj vikend otići na Savrščak i uživati u iluziji da je Santa Domenica realnost, a ne nevjerojatna anomalija – rijetka, ako ne i jedina zdrava izraslina na bolesnom tijelu hrvatskog automobilizma. I, ako to možda kojim slučajem niste dosad shvatili, prokleto dobra zabava.
