Poznati njemački nogometni autor Raphael Honigstein napisao je da se Borussia Dortmund ponaša kao investicijska banka: njen poslovni model je kupovati jeftino i prodavati skupo, što je najpametniji poslovni model koji može imati. Da je Honigstein bio u pravu primjer je i Ousmane Dembélé, mladi francuski krilni igrač kojeg je Barcelona platila 105 milijuna eura, uz izgledne bonuse koji će transfer napuhati do razine od 150 milijuna eura.
Za usporedbu, prije samo godinu dana Dembélé je doveden iz Rennesa za svega 15 milijuna eura. Dakle, Borussia je ostvarila profit od najmanje 90 milijuna eura, a lako je moguće da je u samo godinu dana udesetostručila ulaganje. Stoga se skauting i transferna politika Borussije zaista dokazuju kao ponajbolji poslovni model u nogometnom svijetu.
Problem je samo u tome što nogomet nije tek bankarski biznis. Cilj su rezultati, koje ovakav ‘najpametniji poslovni model’ teško može donijeti.
Za razliku od godina bankrota i post-bankrot ere, financijska situacija u klubu je odlična i pametnim poslovanjem došlo se u situaciju potpune solventnosti. Borussia ni u jednom trenutku nije imala u planu prodati Dembéléa u ovom transfernom roku jer za to nema financijske potrebe. Ideja je bila s njim u glavnoj ulozi pokušati napraviti rezultatski uspjeh.
Međutim, Borussia u suštini nema izbora. Ousmane Dembélé je želio ići i tu počinje i završava svaka priča. Od te točke nadalje više nije bitan ni njegov važeći ugovor ni Borussijini planovi, relevantna je samo njegova želja da ode u Barcelonu.
Svi su znali zašto je došao
Kad je Dembélé prije dvije sezone dominirao driblerskim statistikama u nejakom Rennesu gdje nije imao suigrače koji su mu mogli pripremiti dominantne pozicije za maltretiranje bekova na širokom prostoru, privukao je pozornost mnogih. Njegovi su driblinzi stvarali nešto iz ničega i bili su jedini način na koji je Rennes mogao stvoriti višak. Uspješno je driblao u nepovoljnim situacijama na koje je bio osuđen zbog manjka kvalitete kod svojih suigrača i još uspješnije je stvarao prilike, za sebe ili za njih. Svojim je potencijalom debelo prelazio okvire kluba u kojem se nalazio i ponude su prštale.
Rennes je dobio upite od 20-ak klubova između kojih su bili Arsenal, Bayern, Liverpool, Atlético Madrid, Benfica i PSG. Patrick Vieira je u ime Manchester Cityja više puta dolazio u Rennesovu akademiju La Piverdière razgovarati s mladićem, dok je Barcelonin sportski direktor Roberto Fernández Bonillo uživo gledao kako zabija hat-trick Nantesu. Njegov je transfer bio neminovan, a zainteresiranih je bilo u izobilju.
Konce je oduvijek vukla Ousmaneova majka Fatimata, koja je doselila u Francusku iz Mauritanije. Ona je odlučila da je La Piverdière pravo mjesto za Dembéléovo nogometno odrastanje, a kako je prerano za skok u Barcelonu, City ili Bayern. Izbor je pao na Borussiju Dortmund.
Borussia je uistinu klub koji prodaje. To nije samo poslovni, nego i sportski model – jedini način da se nosi s bogatijom i moćnijom konkurencijom
Njemačka nogometna kultura, u kojoj pritisak medija i tabloidno žutilo nisu toliko izraženi kao drugdje, idealno je okruženje za mladog igrača koji napušta život koji je dotad poznavao. U sklopu te kulture, Borussia ima imidž kluba koji daje šansu mladim igračima, kluba koji igra napadački nogomet i u upravljanju klubom njeguje emotivni obiteljski pristup mnogo više od hladnog korporativnog stila upravljanja. Uz kvalitetne suigrače i klub koji ima stvarne ambicije, Dortmund je za Dembéléa bio logičan idući korak u karijeri. Fatimata je ispravno zaključila kako je za njenog sina Borussia idealna odskočna daska u budućnost.
I tu je sukus svega, Dembélé nije došao u Dortmund umiroviti se, sagraditi kuću i odgajati djecu u njemačkoj disciplini. Njegov je cilj oduvijek bila Barcelona, Madrid, London ili Manchester. Borussia je bila samo prijelazna stepenica između odlaska kao nedokazani tinejdžer od 15 milijuna eura do odlaska kao formirano pojačanje za 100 milijuna. I to su apsolutno svi znali.
Više od poslovnog modela
Stoga Borussia jednostavno nema izbora, premda ga nije još željela prodati. Kad je Dembélé odlučio otići, tu je završila svaka priča. Pokušali su ga u klubu odgovoriti od toga, odbili su inicijalne Barcelonine ponude, ali kad je igrač odbio trenirati stvar je bila gotova – ostalo je da se klubovi dogovore oko cifre.
U teoriji, Borussia je imala finu poziciju moći. Dembélé je igrač pod dugogodišnjim ugovorom i klub se mogao inatiti, suspendirati ga i natjerati da ostane na tribini čitavu godinu, demonstrirajući što sve može ako želi. Mnogi su zazivali takav ishod kako bi Dembélé postao opomena svim bahatim zvjezdicama.
Međutim, to u praksi nikad nije dolazilo u obzir.
Jedan od ključnih razloga zašto je Dembélé odabrao Dortmund bila je povijest izlaznih transfera prema najbogatijim klubovima. Ako bi ondje na Dembéléu trenirali strogoću – a realno su mogli, jer slične bi novce dobili i dogodine – neki novi Dembélé nikad ne bi izabrao Borussiju. Imidž je u nogometu iznimno važna stvar, a ugled idealne odskočne daske nije nešto što BVB može riskirati. U otvorenom ratu za neke nove Dembélée, Borussia ne može ponuditi bolje financijske uvjete ni veću odštetu i na taj način privući elitno pojačanje. Ono što može ponuditi jest obećanje igračkog napretka i najbrži put prema najbogatijim klubovima.
Ako to sama sebi oduzme tako što će raditi probleme pri transferima, vrlo brzo neće imati kome raditi probleme. Ako će zakočiti transfer Dembéléu, Dan-Axel Zagadou nikad neće doći besplatno u taj klub, Alexander Isak će izabrati Real Madrid, a Christian Pulisic će iz Amerike doći u neku drugu akademiju. Ako će suspendirati Dembéléa za sezonu i učiniti ga primjerom, neće samo izgubiti potencijalnih 150 milijuna eura – izgubit će budućnost.
Borussia je uistinu klub koji prodaje. To nije način na koji se može uključiti u borbu za najviše trofeje, ali bolje opcije nemaju. Model investicijskog bankarstva koji je opisao Honigstein, model u kojem se kupuje jeftino i prodaje skupo, nije samo poslovni model. U Borussijinu slučaju, to je i sportski model – jedini način da se nosi s bogatijom i moćnijom konkurencijom.
Buduća Zlatna lopta
Ironično, Borussijina uprava će najmanje problema imati sa svojim navijačima. Nije to priča o racionalnim Nijemcima koji život gledaju kroz prizmu bilanci i profita; dapače, to je priča o malim ulagačima u investicijsku banku, ljudima koji ulažu svoje emocije u trezore Žutog zida. Oni se neće okrenuti protiv kluba – ne zato što razumiju da klub mora prodati igrača kako bi bio u poziciji potpisati nekog novog Dembéléa, nego zato što se svom klubu leđa ne okreću. A i to je dio jednadžbe u kojoj je Borussia privlačno okruženje za mladog igrača kojem na osjetljivom prijelazu na višu razinu prije konačnog etabliranja u elitu treba malo tople atmosfere.
Barcelona je morala ići po Dembéléa jer na tržištu ne postoji, osim možda Edena Hazarda, apsolutno nijedan igrač koji može uskočiti u Neymarove kopačke. Skupo ga je platili, ali dobila je igrača za kojeg sam prilično siguran da je buduća Zlatna lopta.
Igrača takvog kalibra kakvog si Borussia nikako ne bi mogla priuštiti da nije klub koji prodaje.
