Sve do 2002. u Engleskoj nije postojao klasični prijelazni rok. Pojačanja su se mogla dovoditi cijele godine, s izuzetkom zadnjih par tjedana sezone. To je značilo da se momčad mogla planirati u hodu, bilo je moguće reagirati na potrebe situacije kako se pojavljuje.
Kad su FIFA i UEFA nametnule svoju paradigmu ograničenog ljetnog i zimskog prijelaznog roka, postalo je jasno da su godišnji odmori postali prošlost. Ljeto je postalo radno i iznimno bitno, a u planiranju momčadi na važnosti je dobila dugoročna strategija. Odjednom je postalo krucijalno analizirati potrebe ekipe, dovesti dovoljno kvalitete za kostur ekipe i nadodati dubinu za rotaciju, te tako sagraditi konkurentnu momčad. I to sve realizirati u dva ljetna mjeseca u kojima se ispravnim predviđanjem postavlja temelj ambicija. Jednostavno nema smisla čekati zimski rok, jer do Nove Godine se ionako izgubi šansa za hvatanje priključka.
U toj paradigmi nogometni svijet nudi dva aksioma koja se sezonu za sezonom potvrđuju. Prvi je logičan: onaj tko ima, taj i troši, pa čak i preventivno. Drugi je da čim manja ekipa napravi dobar rezultat, uvijek se nađe netko tko ima više i tko će taj višak potrošiti na igrače koji su postali hit.
Tottenham je klub koji pomalo poništava oba pravila.
Realno, Spursi spadaju u drugi razred europske nogometne elite. Vjerojatno i blagi autsajderski izgledi za osvajanje ičega imaju utjecaja na to da ih trpam u red momčadi čije utakmice ne propuštam. Međutim, nemjerljivo više utjecaja ima Mauricio Pochettino, koji je na El Locovoj akademiji diplomirao s odličnim. Igra koju je on instalirao u Tottenham je čista majstorija, užitak za gledanje, a drugo i treće mjesto u zadnje dvije sezone svjedoče kako umjetnički dojam prate i rezultati.
Čudno je onda kako bogatiji klubovi nisu raščerupali Tottenham, uzimajući dijelove slagalice da popune svoje šire slike. Svjedoci smo toga da je Monaco kao prošlosezonska hit-momčad doslovno ogoljen, dok je u zadnje dvije sezone iz Tottenhama otišao samo Kyle Walker.
Tottenham troši neusporedivo manje
Stoji činjenica da je Tottenham financijski moćniji od Monaca i da bi svoje pulene skupo naplatio. Baš kao što je naplatio i Walkera, ali prije njega Dimitra Berbatova, Luku Modrića i Garetha Balea. Međutim, svi oni su bili dostupni za pravu cifru, a mnogi bogatiji klubovi nemaju boljeg napadača od Harryja Kanea niti talentiranijeg igrača od hibridnog klinca Delea Allija, dok o stoperskom paru Jan Vertonghen – Toby Alderweireld mogu samo sanjati i Manchester City i Manchester United i Arsenal i Liverpool. A nije da Barceloni ili PSG-u ne bi trebalo pojačanje takve kvalitete.
Istina je da imamo drugačiju filozofiju. I to nije zato što ne možemo ulagati, nego jer Tottenham gradi drugačije od drugih velikih klubova
Međutim, Tottenham nekim čudom ostaje na okupu. I ne samo da krši taj aksiom modernog nogometa, nego niti ne troši novac, iako ga nesumnjivo ima. To ga čini nevjerojatno zanimljivim, jer eksperimenti su uvijek privlačni, bude nam znatiželju da vidimo nešto nesvakidašnje. A Tottenham je zaista nesvakidašnji prizor u svom okruženju. U doba kad se kupnja reklamira kao jedini način uspjeha, Spursi momčad grade preko kontinuiteta.
U zadnjih pet godina Tottenham na transferima ima bilancu od -9,36 milijuna eura. Znači, Tottenham također troši. Samo, troši neusporedivo manje od konkurencije. Manchester City je u tom razdoblju imao 501,73 milijuna eura minusa, Manchester United 470,29 milijuna, a Arsenal 247,58 milijuna minusa na transfernoj bilanci. Čak su i klubovi koji se bore za goli premierligaški život u neusporedivo većem minusu od Tottenhama – Hull City -55,33 milijuna, Middlesbrough -70,94 milijuna, a Watford -88,02 milijuna. Ti podaci ne uključuju brojke tekućeg transfernog roka, brojke koje su svi konkurenti podebljali osjetnim izdacima. Svi osim Tottenhama, koji nije kupio nijednog igrača. Svi osim Tottenhama, koji je prodajom Walkera jedini engleski klub koji ima transfernu dobit u zadnjih pet godina.
To ga čini jedinstvenim, gotovo mitološkim bićem poput jednoroga.
Istovremeno, u periodu od tri godine koliko je Pochettino u klubu, broj bodova konstantno raste – 64, 70 i 86. To je iznimni napredak koji nije došao zbog perverznih pojačanja koji su svojom nevjerojatnom individualnom kvalitetom podigli razinu talenta u momčadi i samim time izglede za osvajanje bodova. Razlog tome je kontinuitet za koji su se u klubu odlučili. U ovoj točki vremena svi znaju generalni smjer u kojem se momčad kreće zajedno s trenerom koji zna kako voditi momčad. Od samih igrača, preko sportskog direktora i uprave, do navijača. Rezultat toga je taktički polivalentna momčad koja može odigrati pozicijski napad ili uništiti protivnika presingom, koja se može braniti u dubokoj zoni ili imati preko 70 posto posjeda lopte, može igrati s tri ili četiri u zadnjoj liniji, koja jednako dobro napada i brani tranziciju.
Tottenham gradi drugačije
Po tome je u Premier ligi bez premca. U moru jednodimenzionalnih momčadi je mogućnost Spursa da se prilagode svemu na vrlo visokoj razini upravo senzacionalna.
Osim očito vrhunskog trenera i jako dobrih igrača, takav bodovni i taktički napredak ima svoje temelje u poslovnoj strategiji kluba. Umjesto da svako ljeto ponovo grade momčad, oni su svoju izgradnju isplanirali prije tri godine i tom planu vjeruju. Konstantno dodaju nove dijelove koji će podmazivati stroj da radi bolje, ali temeljni zamašnjak razvoja je kontinuitet koji je pomno planiran. Kompaktna momčad okupljena oko zajedničke ideje može stradati dolascima jednako kao što može stradati odlaznim transferima. Tottenham ima trenera koji zna što radi, ima hijerarhiju u momčadi koju nema namjeru rušiti i stoga mu pojačanja iz panike, koje inicira aktivnost konkurencije, nisu potrebna. Spursi ulažu u kontinuitet rada. I to se zasad pokazuje dobrom strateškom odlukom.
Kako tvrdi dr. Raffaele Polli, čelnik institucije CIES Football Observatory, istraživanja su potvrdila izravnu korelaciju između stabilnosti igračkog kadra i natjecateljskog uspjeha – kako na nacionalnoj, tako i na kontinentalnoj razini. Istina, to implicira duži i teži put, više strateškog planiranja i strpljenja, a manje instant-rješenja kojima će se na brzinu krpati rupe. Taj put implicira kontinuitet koji odbacuje paradigmu da onaj tko ima nužno mora i trošiti, pa makar i preventivno.
„Istina je da imamo drugačiju filozofiju“, izjavio je Pochettino u intervjuu za ESPN, „i to nije zato što ne možemo ulagati, nego jer Tottenham gradi drugačije od drugih velikih klubova“.
Nije loše imati novac, dapače. Onaj tko ima novac i tko ima dobar plan praktički je nezaustavljiv. Međutim, bogati se ljudi katkad previše oslanjaju na moć novca, a premalo razvijaju svoju kreativnost i alternativne metode rješavanja problema. Kod nogometnih klubova to je dodatno potencirano, jer kupovina pravog igrača zaista može riješiti brojne probleme i to mnogo brže nego razvoj vlastitog kadra. I nije uopće problem kad klubovi ulažu u pojačanja, problem je kad misle da će tako riješiti sve probleme. Kvaliteta kadra je potrebna, ali puni potencijal kadra pokazuje kontinuitet rada.
Vrhunac usred raspada FFP-a
„Filozofija uvijek dolazi od uprave, a s vlasnikom imam dobar odnos i jasnu ideju što činiti u budućnosti“, kaže Pochettino. Vlasnik Daniel Levy na glasu je kao tvrd pregovarač. To je malo ljepši izraz za to da ima reputaciju škrtice. Usprkos tome što je čitav život Tottenhamov navijač i što je imao sezonsku kartu za White Hart Lane, čovjek kao predsjednik kluba na pameti ima samo bilance, napredak i zaradu.
Međutim, sve što zarađuje dobiva – izravno ili neizravno – od navijača. A navijače malo toga veseli više od transfera. Puno lakše ih je pridobiti obećanjem skupog igrača nego planom razvoja kluba na razini od pet ili 10 godina. Stoga je čudno kako im Levy ne podilazi pokojim jakim pojačanjem. Ili barem igračem kojeg će takvim predstaviti.
Za prijelazni rok zaista možemo reći da je nešto poput turske sapunice za muškarce; zanimljivo je pratiti naklapanja, slagati narative u glavi i popunjavati praznine u vrhunskim momčadima po vlastitim idejama. Još je uzbudljivije kad klub za kojeg navijaš dovede novo pojačanje na kojem se može temeljiti rezultat.
Ljudi vole pobjede. Problem je u tome što je na kraju sezone samo jedan pobjednik, a mnogo gubitnika. Stoga realizaciju velikog transfera mnogi doživljavaju kao male trijumfe koji ih ispunjavaju osjećajem superiornosti nad suparnikom, uz neko prešutno obećanje da će tim transferom postati bolji. Veliki transfer u očima navijača u startu donosi osjećaj pobjede i obećava buduće trijumfe na terenu.
Međutim, istina je drugačija. Svi rade transfere, a na kraju je samo jedan pobjednik, što onda opet tjera na još više trošenja i još više pojačanja. Problem je u svemu što se prečesto zaboravi ona osnova – dugoročna strategija i kontinuitet rada i ideje.
Eto, upravo tu strategiju Tottenham ima. Za očekivati je da će ipak do kraja prijelaznog roka potrošiti neke novce i dovesti neke igrače. Možda će još neke i izgubiti, jer tek smo na pola ljeta i ispred nas je vrijeme kad će krenuti cirkus, ali i dalje će ostati jedinstven u Premier ligi jer razvoj momčadi temelji na kontinuitetu. Problem je samo što su Spursi tempirali vrhunac projekta usred raspada Financijskog Fair Playa, pod kojim City na samo tri beka i vratara može spiskati skoro 200 milijuna eura. To nije automatski loše, jer neminovno znači višu razinu talenta. Ali ne znači automatski i višu razinu igre.
Era nestrpljenja i opsjednutosti transferima nešto je što Tottenhamu istovremeno radi štetu jer konkurencija dovodi igrače koji joj podiže razinu talenta, ali i nudi šansu, jer u takvom okruženju je jedinstven, gotovo mitološko biće poput jednoroga.
