Kad sam bio mlad, mislio sam da je novac najvažnija stvar na svijetu. Sad, kad sam ostario, znam da jest – napisao je to nekoć davno Oscar Wilde. Vjerojatno mu to nije bilo ni na kraj pameti, ali njegova misao savršeno opisuje moderni nogomet. Najnoviji primjer je Mark Clattenburg, sudac koji je prošle godine sudio finale Europskog prvenstva. Naime, on je objavio da napušta sudačku poziciju u Premier ligi i prelazi na mjesto suradnika Nogometnog saveza Saudijske Arabije.
Zapravo, tu nema ništa čudno. Najbolji igrači idu u strane lige, najbolji treneri idu u strane lige, najbolji dužnosnici idu u strane lige. Razlog je strašno jednostavan – ondje su bolje plaćeni. Jednako tako i klubovi uzimaju strane igrače, strane trenere i strane dužnosnike. Razlog je jednako jednostavan – misle kako je to najlakši put do uspjeha, a samim time i do novca. To je način na koji funkcionira nogomet.
Tako funkcionira i život. Najbolji kirurzi dobivaju ponude na najboljim klinikama, najbolji znanstvenici na najboljim institutima, najbolji novinari u najboljim svjetskim medijima, najbolji majstori u najboljim firmama. Izvrsnost privlači izvrsnost; što zbog novca, što zbog boljih radnih uvjeta, što zbog profesionalnog izazova.
Mark Clattenburg je daleko najbolji engleski sudac. Kao takav, imao je oko 85.000 funti godišnje plaće. U Saudijskoj Arabiji će biti šef sudačke organizacije, ali očekuje se da će i sam suditi neke utakmice, a zarađivat će nekoliko puta veću količinu novca nego u Engleskoj. Dakle, Clattenburg je godišnje zarađivao onoliko koliko prosječan igrač osrednjeg premierligaškog kluba zaradi u tjedan dana i odlučio se da svoj mirovinski fond treba pojačati. Sasvim legitimna odluka.
Međutim, za razliku od igrača, trenera, sportskih direktora, znanstvenika ili postavljača knaufa, internacionalni prijelazi sudaca su iznimka.
Bosmanovo pravilo je promijenilo nogomet iz samog temelja. Postoji dobra argumentacija za tvrdnju kako je Jean-Marc Bosman oblikovao vizure modernog nogometa više nego ijedna druga osoba u povijesti igre. Međutim, to je poanta za neki drugi tekst. Ovdje je bitna argumentacija kojom je Bosman izašao pred Europski sud pravde, zapravo se pozivajući na slobodu kretanja Europskom unijom u potrazi za poslom. Zbog toga unutar Europske unije ne postoje ograničenja za strane igrače, jednako kao što (uglavnom) ne postoje ograničenja za strane kirurge ili strane čistačice. Jedina mjera je kvaliteta rada.
Negativna selekcija
Iako je bilo slučajeva da su neki od njih s vremena na vrijeme u fušu odsudili i poneku utakmicu neke strane lige, obično u situacijama kad je pritisak na tamošnje domaće ‘djelitelje pravde’ bio preveliki, nogometni suci još uvijek odolijevaju tom pravilu. A to nije nimalo slučajno.
Liga ili savez zadržava svoju moć negativnom selekcijom sudaca i štiti je monopolom na vlastitom tržištu. U Hrvatskoj je to dovedeno do apsurdnih razmjera
Hrvatski nogometni savez posebno je zabrazdio u močvaru mutnih poslova, premreženosti vezama i korupcijom. Uostalom, HNS-u je ta korupcija i dokazana – i to u više navrata. Možda drugi savezi i nemaju isplatu ‘božićnica’ sucima, ali imaju slične principe razmišljanja. Recimo, svi znamo kako Englezi imaju najviši nogometni standard. Da žele napraviti sve kako bi imali i najbolje suđene utakmice, doveli bi strane suce, jednako kao što su doveli najbolje strane igrače i trenere koji su im bili dostupni. Ako se pogledaju neovisne analize, 35 posto grešaka koje rade engleski suci možemo klasificirati kao „značajne greške“. S druge strane, samo 18 posto grešaka koje naprave njemački suci su „značajne greške“, poput one Damira Batinića u Vinkovcima.
I zapravo greške nisu problem. Griješe igrači, griješe treneri, griješe i novinari. Svi griješimo jer smo ljudi, a ljudi – griješe. Međutim, problem je činjenica što nije napravljen maksimum u nastojanju da se nađu najbolji ljudi za posao. Dakle, očito je da Englezi ili Španjolci ne uspijevaju stvoriti dovoljno vrhunskih sudaca. Nameće se pitanje: zašto ih onda jednostavno ne kupe? Uostalom, temelj modernog nogometa je kapitalizam, a on se zasniva na meritokraciji.
Razlog je isti kao i u HNS-u: vodstvo lige bi time izgubilo moć. U teoriji, kroz sistem napreduju najbolji. No, Charles Darwin nije pisao o opstanku najjačih, nego najprilagodljivijih. Slično je i u savezima u kojima napredak sudaca i ostalih kadrova često ovisi o podobnosti mnogo više nego o znanju. Liga ili savez zadržava svoju moć negativnom selekcijom sudaca i štiti je monopolom na vlastitom tržištu. U Hrvatskoj je to dovedeno do apsurdnih razmjera.
Nemojte se zabuniti, ne radi se ovdje o zaštiti domaćeg kadra. Ovdje se radi o tome da se zaštiti status quo, koji im savršeno odgovara. Čelni ljudi liga i sudačkih organizacija pristaju imati mediokritete u svrhu učvršćivanja svoje pozicije moći, osiguravanja konstantnosti svoga utjecaja i održavanja iluzije nepogrešivosti. Dovođenjem stranih sudaca savezi bi morali priznati da nisu u stanju stvoriti dovoljno dobre suce. Nije da u drugim zemljama ljudi imaju bolji vid; dapače, imaju hendikep jer iskustvo hvataju u lošijim utakmicama. Dakle, to bi bio potez priznavanja vlastite neadekvatnosti, a to znači i gubitak moći.
Najbolji će suditi najboljima
Naravno, ovdje postoji i jedan sitni detalj. Proces internacionalnih transfera sudaca bi dodatno opustošio siromašnije zemlje i išao na ruku najvećima i najbogatijima. U redu, nama nemaju što uzeti; ako nam i uzmu ove suce koje imamo, brzo bi ih vratili. Međutim, Viktor Kassai, Milorad Mažić, Damir Skomina ili Ovidiu Hategan ubrzo bi zamijenili osrednje suce Engleskoj ili Španjolskoj. Sve nas to neupitno gura prema nekoj budućoj nogometnoj Superligi, ali ona je ionako realnost, samo je pitanje vremena i oblika u kojem će zaživjeti.
Zanimljivo, igrač koji se pozvao na pravnu stečevinu EU nije bio zvijezda. Jean-Marc Bosman je bio, u najboljem slučaju, osrednji igrač koji svoju starost provodi u alkoholizmu i siromaštvu. Vrhunski igrači, baš kao i vrhunski suci, imaju previše toga za izgubiti i oni sigurno neće rušiti sistem. Ali po istim Bosmanovim načelima i suci bi se mogli izboriti za svoja prava, jer Europski sud pravde bi presudio u njihovu korist.
I dalje će se griješiti i nećemo imati savršen sistem. Griješe igrači, griješe treneri, griješe i novinari, griješit će i suci jer su samo ljudi. Međutim, poanta će biti u tome što će baš najbolji doći u poziciju da sude najboljima, što će se sistem otvoriti i što će mreža korupcije i sitnih interesa biti nagrižena vanjskim utjecajima. A onda će sudac Batinić možda i uvjeriti nekoga kako je njegova pogreška bila sasvim slučajna i kako je on baš vidio taj penal, jednako kao što će vodstvo saveza uvjeriti nekoga kako daje svoj maksimum da osigura najbolje moguće suce za svoje natjecanje, a ne samo najpodobnije.
Radna su prava, barem u EU, prilično jasna. Pitanje je koji osrednji sudac će okušati svoju sreću ili barem poželjeti biti zvijezda na pet minuta, čime će otvoriti prostor da najkvalitetniji suci sude najkvalitetnije lige, bez obzira na nacionalnost. A oni će u pravilu to prihvaćati – što zbog novca, što zbog boljih radnih uvjeta, što zbog profesionalnog izazova.
