Zašto obožavam Andreja Kramarića

On je ono što bi Hrvatska mogla i trebala biti

Zadnja izmjena: studeni 17, 2016 Profimedia

Oduvijek je bilo tako – gotovo svaki put kad bih ga gledao, čak i onda kad mu nije išlo, vidio bih u njemu nešto što me opčinjavalo i uživao sam u svakoj njegovoj kretnji na terenu. Želim nešto priznati: obožavam Andreja Kramarića.

Ovdje na Telesportu trudimo se pružiti nešto više od samog subjektivnog dojma: koristiti statistiku, gledati nogomet (i druge sportove) analitičkim naočalama, primjećivati stvari koje možda nisu svima očite na prvi pogled. No, na kraju dana, ljudi su subjekti i objektivnost je iluzija, pokušavali mi približiti joj se ili ne.

Andrej Kramarić igrao je za momčadi koje su rivali klubu za koji navijam. U navijačkoj pristranosti, od koje je također teško pobjeći, ponekad prije uočavamo mane „onih drugih“ i skloni smo ih prenaglašavati, ne dajući im emotivni kredit koji ulažemo u svoje pulene, koliko god ponekad i poneki od njih loši bili.

Navijački sentiment može zauzeti različite oblike i ne znam kako to netko drugi doživljava, ali za mene osobno su igrači Dinama – jer o njima je riječ, i Kramarića ću uvijek doživljavati kao dinamovca – uvijek bili podijeljeni u dvije skupine: one koje mogu cijeniti i priznavati na osnovu objektivnih pokazatelja i kvalitete te one, rjeđe među njima, koji me ‘izuvaju iz cipela’. Takvi su bili, primjerice, Eduardo i Luka Modrić. Takav je prošle sezone bio i Marko Pjaca.

Takav je, možda još ponajviše od njih (ne želim time reći da je i najbolji igrač od navedenih), Andrej Kramarić.

Kramarić je u neku ruku avangarda za ove Vatrene – onaj kotačić s kojim bi, ako ga stave u funkciju, mogli pojuriti brže, bolje, jače. Ali još uvijek je smatran alternativom

I možemo sad razlagati njegovu statistiku iz Hoffenheima (gdje je trenutno vodeći asistent Bundeslige) i reprezentacije, možemo analizirati njegove kretnje, sudjelovanje u napadačkoj i obrambenoj tranziciji, otvaranje prostora, tehniku… Vjerojatno i hoćemo nekom skorom prilikom, ali – sasvim subjektivno govoreći – sve je to sporedno, tek kontekst za ono što je sasvim očito i bez podrobne analize: Kramarić je fenomenalan. I upravo onakav igrač kakav treba Čačićevoj reprezentaciji da bi se približila svom optimumu.

Istinsko dijete kluba

Neću sad pisati ni o tome koja mu je idealna pozicija ili uloga u toj momčadi, to je već sasvim jasno naznačio Mihovil Topić u svojoj analizi. Ono što mi puno češće od toga pada na pamet kad ga gledam je Kramarićev simbolički značaj u hrvatskom nogometu.

Dugih 16 godina je Andrej gotovo svakodnevno prolazio put od pet tramvajskih stanica iz obiteljskog doma u Šubićevoj ulici do Maksimira. U prvih 12, od kad ga je otac Josip kao šestogodišnjaka odveo na trening pa do kraja njegova juniorskog puta, zabio je 452 pogotka za razne momčadi Dinamova podmlatka. Tako barem kaže statistika koju je sam vodio. Ta nezasitna glad za golovima kasnije je ustupila mjesto sazrijevanju, igračkom koliko i psihološkom, i danas je Kramarić više ono što Francuzi zovu „neuf et demi“ (devet i pol) nego klasična devetka. Zapravo to znači da je moderni centarfor koji uistinu sudjeluje u igri, koji „ljulja cijelu tribinu svojim driblinzima“, kako je jednom rekao Niko Kovač, koji nije ograničen samo na jednu poziciju i nije one-trick-pony koji zabija gotovo isključivo otpatke s tri metra od gol-crte.

Nego zabija, recimo, onakve golove kao što je bio sinoćnji. Između ostaloga.

Kad je Ante Čačić u zimu 2011./12. preuzeo Dinamo, Kramarić je ekspresno otpravljen u Lokomotivu, jer procjena je bila da nije nužan pored Beqiraja, Krstanovića, Rukavine i Čopa. Kao što su ranije bliže oltaru bili Slepička, Dodo, Papadopoulos, Sivonjić… Danas to zvuči strašno, ali bilo je i tada – možda je bio nezreo i nebrušen, ali proljeće još jednog od unaprijed dobivenih prvenstava bilo je idealna prilika da supertalent, još k tome i istinsko dijete kluba, purger, procvjeta u igrača kakvog je njegov potencijal obećavao.

Pa je poslan natrag u Lokomotivu i idućeg ljeta, a 2013. pušten u Rijeku, bez da je uistinu dobio pravu priliku u svom klubu. Na Kantridi je, na neki način, postao simbol otuđenosti dinamovaca od Dinama.

Simbol otuđenosti i otpora

U listopadu 2014., nakon što je GNK doživio jedan od svojih većih europskih potopa (u Salzburgu), Facebook stranica građanske inicijative Zajedno za Dinamo objavila je staru sliku Andreja Kramarića s postom koji je glasio: „Trebao je biti naša budućnost, ali agencija je rekla ‘di smo tu mi’ i Krama sad zabija drugdje! Bravo, Krama!“. Valjda nikad više ljudi na toj stranici nije stisnulo ‘like’, ‘share’ ili ‘comment’.Soccer - Europa League - Group G - HNK Rijeka v Sevilla FC - Stadion Kantrida

Andreju nitko nije zamjerio prelazak u Rijeku jer su znali da je bio otjeran. Štoviše, Dinamovi navijači s njime su se poistovjećivali i bio je njihov heroj možda upravo zato što je otišao, kao i mnoge klupske legende koje su prethodno protjerane iz vlastitog doma.

Bio je simbol otuđenosti, možda i simbol otpora. Obožavao bih ga i bez toga jer oduševljava me na terenu, ali ovo je dimenzija više.

Kad ga danas gledam, u njemu i dalje vidim Dinamo kakav bi mogao i trebao biti, onaj koji bi navijači bezuvjetno podržavali a rivali poštovali. No, vidim i igrača koji je u neku ruku avangarda za ove Vatrene – onaj kotačić s kojim bi, ako ga stave u funkciju, mogli pojuriti brže, bolje, jače. Ali još uvijek je smatran alternativom, ne i udarnim članom reprezentacije, još uvijek ne počinje utakmice i ne dobiva poštedu od beznačajnih prijateljskih susreta kao što dobivaju najveće zvijezde.

Uvjeren sam da Hrvatska jako treba Andreja Kramarića. On je i ono što bi Hrvatska mogla i trebala biti. Nije vam za to potrebna statistika niti detaljna analiza, dovoljno je golo oko.

Ne propusti top članke