Parola “Sport sportašima” nije baš ništa više od isprazne demagogije – evo zašto

Dok god sport nije slobodan od politike i kriminala

Milijun smo puta čuli kako bi, eto, u našem sportu sve bilo bolje da je sport prepušten sportašima; da sportaši, dakle, upravljaju glavnim hrvatskim sportskim organizacijama. Praksa, međutim, pokazuje suprotno.

Činjenica je da je stanje u hrvatskom nogometu malo kad bilo močvarnije nego sad, otkako je na HNS-ovu čelu proslavljeni centarfor Davor Šuker. S druge strane, činjenica je da vaterpolisti, čiji savez vodi svojedobno briljantni igrač Perica Bukić, gotovo redovito osvajaju medalje na najvažnijim svjetskim natjecanjima, poput nedavnog olimpijskog srebra u Rio de Janeiru. No, vaterpolisti su ostvarivali odlične rezultate i prije Bukićeva razdoblja, poput srebrne medalje na Olimpijskim igrama u Atlanti.

Činjenica je, naposljetku, da rukomet, kao jedan od kontinuirano uspješnih hrvatskih sportova, ne vode rukometaši nego jedan gospodin sumnjive poslovne reputacije, koji cijelu vječnost rezultatski uglavnom solidno vlada hrvatskim rukometom.

A tek će se pokazati hoće li košarkaško preuzimanje Hrvatskog košarkaškog saveza dovesti do sređivanja stanja u svojedobno uvjerljivo najuspješnijem nacionalnom sportu. Premda su Stojko Vranković i Dino Rađa postupili razumno kad su Aci Petroviću napokon omogućili da trajno vodi državnu reprezentaciju, i dalje je sasvim nejasno kako ova dva slavna centra zamišljaju oporavak hrvatske košarke.

Geslo „Sport sportašima“ najčešće je zapravo čista demagogija. I u Hrvatskoj i na Zapadu.

Evo zašto.

U velikim državama razvijene demokracije vrhunski je sport reguliran tržištem: i NBA, i nogometne lige ‘Petice’, i ATP i WTA i mnoge druge profesionalne su komercijalne organizacije kojima upravljaju osobe kompetentne za taj složeni posao. Ponekad su to bivši veliki sportaši, ali češće naprosto, vrhunski menadžeri bez ozbiljnijeg sportskog zaleđa, poput komesara američke košarkaške lige.

Slična je situacija i s krovnim sportskim asocijacijama. FIFA-u je 17 godina vodio Sepp Blatter, koji nije bio profesionalni nogometaš, dok je UEFA-om predsjedao genijalni francuski fantazist Michel Platini. Na kraju se pokazalo kako su obojica ozbiljno korumpirani, pa su morali otići.

Kad je, pak, riječ o Međunarodnom olimpijskom odboru, njegovim bi predsjednikom s vremenom mogao postati srednjeprugaški šampion i političar, šef Britanskog olimpijskog odbora, lord Sebastian Coe. Ako se to dogodi, ništa, naravno, ne može jamčiti da će lord Coe biti bolji šef olimpijskog pokreta od, recimo, markiza Antonia Samarancha, koji se nikad nije seriozno bavio sportom, ali je vodio Međunarodni olimpijski odbor u doba žestoke ekspanzije Olimpijskih igara po pitanju broja zemalja-sudionica, ali i broja zastupljenih sportova.

Tržište, politika ili kriminalni milje

U zemljama sa slabije razvijenom demokracijom, poput Hrvatske, sport je nužno transmisija političke moći, sve dok su vladajuće političke strukture zainteresirane za njega.

Opće je mjesto da se u vrijeme predsjednika Franje Tuđmana o nogometu odlučivalo na Pantovčaku, dok su se i u nizu drugih sportova odluke donosile prema političkim, a katkad, nažalost, i etničkim kriterijima. Poslije Tuđmanove smrti hrvatski je nogomet počela preuzimati organizacija Zdravka Mamića, koja njime vlada i danas preko Davora Šukera. Stoga je potpuno svejedno je li formalni predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza bivši briljantni nogometaš ili netko tko nikad nije profesionalno igrao nogomet; baš kao što je sredinom 1990-ih bilo sasvim irelevantno tko predsjeda HNS-om, jer je o izborniku nogometne reprezentacije, kao i o proračunu i imenu NK Dinama zapravo odlučivao sam Tuđman.

Na velikoj, svjetskoj pozornici podjednako je nevažno tko upravlja, primjerice, ruskim olimpijskim sportovima – jer pokazalo se neospornim da je masovno dopingiranje ruskih sportaša naredio – ili, barem odobrio – tamošnji demokratski izabrani diktator Vladimir Putin, sve kako bi i sport pridonio oporavku ruske globalne moći.

Više je nego očigledno kako zapravo nigdje nije važno upravljaju li pojedinom sportskim tijelima bivši vrhunski sportaši ili naprosto kompetentni menadžeri. Važna je struktura upravljanja pojedinim sportom ili sportskim tijelom.

Ako je ta struktura komercijalna, taj će sport voditi one osobe koje su to kadre uspješno raditi, neovisno do svog (ne)sportskog zaleđa. To ne vrijedi samo za klasične profesionalne sportove poput nogometa, košarke ili tenisa, nego i za one bazične kao što je atletika, koja je u svom najvišem segmentu već jako dugo itekako komercijalna. Takvo, tržišno i meritokratsko upravljanje sportom ne jamči izostanak korupcije: nogomet je gotovo svugdje u svijetu premrežen raznim njenim oblicima.

Ako se sportom upravlja prema političkim kriterijima, također je sasvim irelevantno vode li pojedinu sportsku organizaciju bivši sportaši ili pravnici i ekonomisti, budući da se strateške odluke donose u političkim tijelima.

Naposljetku, ako sportom upravljaju kriminalne grupe, kao u Hrvatskoj, niti jedan vrhunski sportaš ne može im se suprotstaviti sve dok im se ne suprotstavi država.

Teoretski gledajući, bilo bi jako dobro da Zvonimir Boban postane predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza. U stvarnosti, međutim, gospodin Boban ne bi mogao učiniti ništa zaista dobro za hrvatski nogomet sve do pravomoćnosti eventualne presude protiv Zdravka Mamića.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.