Taj podatak, dakako svi znaju, pa i oni koji nikada nisu pratili automobilizam ni motociklizam. Nažalost, većina površnih poznavatelja ovih sportova ni ne zna mnogo više od toga. Ne znaju zašto je Veliki John, koji je jučer preminuo u londonskoj bolnici St. George u 83. godini bio velik. Jako velik, možda i najveći, barem na dva kotača. Ni zašto iza njega nisu ostajali porušeni zidovi nego vječna prijateljstva i uzajamna poštovanja, čak i s ljudima s kojima to nije bilo nimalo lako postići, poput Enza Ferrarija…
John Surtees je debitirao u svjetskom motociklističkom prvenstvu 1952., ali nije se time ozbiljnije bavio sljedećih nekoliko godina. Prvu je pobjedu zabilježio 1955., u sezoni u kojoj je na najvećim engleskim utrkama izvan prvenstva tukao Geoffa Dukea, koji je tada smatran najboljim vozačem na svijetu. Zamijetio ga je grof Domenico Agusta i pozvao u svoju momčad.
Osvojio je titulu svjetskog prvaka u najjačoj klasi do 500 ccm u prvoj sezoni, pobijedivši u svim utrkama u kojima je nastupio. Sezona 1957. bila je nešto slabija, no u sljedeće dvije opet je pobijedio u svim nastupima, ne samo do 500 nego i do 350 ccm i dodao još četiri titule. Obje je obranio i 1960., ali tada je već gledao u drugom smjeru, prema automobilima… Uz detalj o vjernosti: kada mu je grof kao nagradu za titulu dao da odabere bilo koji novi automobil na tržištu, uzeo je BMW 507 – i zadržao ga do kraja života.
Prijelomne 1960. MV Agusta je nastupala samo u svjetskom prvenstvu, istovremeno zabranivši svojim vozačima nastupe za druge momčadi u ostalim utrkama. To je Surteesu donijelo pregršt slobodnih vikenda, koje je odlučio iskoristiti za okušavanje u auto utrkama. Kada je startao u Ken Tyrellovu Cooperu na startu utrke Formule Junior u Goodwoodu, prvi puta u životu našao se na nekoj auto utrci od početka do kraja – i to u kokpitu! Nikada ranije, čak ni kao promatrač!
Ratna sjekira
Ne, ovo ipak nije bajka: nije pobijedio otprve. Stigao je drugi. Iza Jima Clarka, jednog od najboljih vozača u povijesti, nakon što je u dva navrata i vodio.
„Nisam u potpunosti shvatio da je automobil širi od motocikla“, pričao je, „pokušao sam iskoristiti preusku rupu, našao se na travi i stigao drugi.“ Iste je godine već debitirao u Formuli 1, te već prije sezone 1962. dobio ponudu Enza Ferrarija, koju je odbio s obrazloženjem da još nije spreman. „Ne odbija se g. Ferrarija“, rekli su mu, „on nikada ne nudi drugu priliku.“ Što je načelno bila istina, ali samo glupani ne odstupaju od pravila – a Enza, kakav god bio, glupim ne možemo nazvati.
Surteesovo prokletstvo otada prati Ferrari: nekada nepobjediva, talijanska momčad nikada više nije osvojila Le Mans
Surtees je 1963. počeo voziti za Ferrari, a sljedeće godine ostvario ono zbog čega ga uvrštavaju u kvizove: titulu prvaka svijeta. Ostvario ju je u plavo-bijelom, a ne crvenom bolidu (ne pitajte…), u utrci u kojoj je njegov momčadski kolega Lorenzo Bandini izgurao sa staze vodećeg u prvenstvu, Grahama Hilla. Bilo je to džentlmensko doba, nitko nije postavljao pitanja ni pomislio da je bilo namjerno
Premda se odlično slagao s Enzom Ferrarijem, njegovom obitelji i tifosima, Surtees je stvorio i mnogo neprijatelja u Scuderiji. Brz na jeziku, nije se ustručavao tražiti – i nalaziti – rješenja za poboljšavanje bolida, što su inženjeri i konstruktori ponekad shvaćali kao uplitanje u posao, pogotovo frustrirani zemljak Mike Parkes.
No, najviše mu je problema zadavao sportski direktor Ferrarija Eugenio Dragoni, čovjek koji je igrao ulogu trojanskog konja, želeći približiti Ferrari Fiatu, kako bi ga torinski div preuzeo (što se na kraju i dogodilo 1969.). S tim je ciljem Dragoni protežirao talijanske vozače, ponajprije Ludovica Scarfiottija, koji je bio u rodu s obitelji Agnelli, i Bandinija. Od početka je postojao animozitet Surteesa i Dragonija: nakon pobjede kombinacije Surtees-Scarfiotti u Sebringu (prvi nastup u utrkama sportskih automobila uopće), Dragoni je uložio protest protiv pobjede vlastite posade, tvrdeći da su pravi pobjednici također Ferrarijevi vozači Willy Mairesse i Nino Vaccarella! Žalba je odbijena, ali ratna sjekira je iskopana i ostat će pri ruci za čitavog Surteesovog boravka u Ferrariju.
Surteesovo prokletstvo
Kada je 1965. doživio tešku nesreću za upravljačem Lole na utrci prototipova u kanadskom Mosportu, Enzo Ferrari je velikodušno naredio svojim osiguravajućim kućama da plate odštetu Surteesu, otkrivši da ga Lola nije osigurala. „Surtees je testirao za nas“, bile su Enzove riječi. A njih se u Italiji slušalo.
Početkom 1967. su svađe s Dragonijem i Parkesom eskalirale, a sve je puklo na 24 sata Le Mansa. Više nije mogao trpjeti, premda je vodio u F1 prvenstvu i činilo se da će mu još jedna titula teško izmaći. Otišao je na sastanak s gazdom, a on je ipak odabrao Dragonija i Parkesa i dopustio bivšem prvaku da ode. Obojica su znali da raskidom gube sve šanse za osvajanje gotovo neminovne titule. Ipak, razišli su se kao prijatelji, uz legendarne Ferrarijeve riječi: „John, moramo zauvijek pamtiti dobra vremena, a zaboraviti pogreške“. Surteesovo prokletstvo otada prati Ferrari: nekada nepobjediva, talijanska momčad nikada više nije osvojila Le Mans.
Pobjeđivao je još za Cooper-Maserati i Hondu, pa osnovao vlastitu momčad, koja se u F1 nije proslavila, ali bila je sjajna u manjim formulama. Povukao se 1972., ali je do pred smrt ostao aktivan, vozio utrke oldtimera, testirao aute za razne časopise i gurao karijeru sina Henryja. Nasljednik je, nažalost, poginuo u Brands Hatchu 2009., ali Veliki John nastavio je promovirati opasne sportove kojima je posvetio život i pronositi poruku o nekim ljepšim, boljim vremenima. Vremenima koja moramo zauvijek pamtiti, praštajući i zaboravljati greške.
Počivao u miru, majstore. Svijet utrka bez tvog širokog osmijeha manje je lijepo, ali i dalje fascinantno i uzbudljivo mjesto.
https://www.youtube.com/watch?v=-DntYryFFjI
