Turobno i kišovito poslijepodne u unutrašnjosti koprivničkoga trgovačkog centra. Glasnice polako pucaju i razgovor se privodi kraju, iako bi mogao trajati još satima. Željko Kopić na svom laptopu pokazuje standardnu pripremu utakmice, koja za svakog suparnika, bio to Hajduk ili Cibalia, izgleda isto.
Svaki je idući suparnik predstavljen kroz tri posljednje utakmice. To je prvi folder. U idućem je svaka od triju utakmica podijeljena na poluvremena, dok su u sljedećem podfolderu elementi igre suparnika podijeljeni situacijski – najprije u napadačkoj pa potom u obrambenoj fazi. Tranzicija, prekidi, razvijanje igre od golmana, kretanja između linija, otvaranja za prijem lopte… Unutar svake te stavke ima prosječno 20-ak video-isječaka, koje za trenera Slaven Belupa pripremaju njegovi pomoćnici Zlatko Bašić i Toni Golem, dok on selektira što će od toga kroz tjedan pokazivati igračima.
„To je da se ‘razvališ’ od posla dok to napraviš“, kaže Kopić i napominje da se isti proces odvija i nakon svake utakmice koju njegova momčad odigra. „Nikad ne počinjemo proces pripreme za novu utakmicu dok nismo odradili analizu one odigrane.“
Otvara Kopić potom novi dokument, svojevrsnu vlastitu nogometnu Bibliju.
Na 400-tinjak je stranica i predstavlja nogometni DNK 39-godišnjeg Osječanina. Tu ima mali milijun grafika i dijagrama, situacijskih elemenata s treninga ciljano namijenjenih uvježbavanju pojedinih aspekata nogometne igre. Pitam Kopića je li sadržaj dokumenta zapravo gradivo s nogometne akademije. Uglavnom nije, odgovara. Gledajući sve te grafikone s rasporedom i iscrtanim linijama kretanja igrača prisjećam se Ivana ‘Đalme’ Markovića, koji mi je vrlo sličnu građu prije nekih 15-ak godina pokazivao u svom stanu, kompletno iscrtanu olovkom i spremljenu u desetke debelih fascikala.
„Đalma je bio ispred svog vremena“, komentirao Kopić, kojega je Marković trenirao u Dinamovim juniorima sredinom 1990-ih. „Zadnjeg veznog igrao je Igor Bišćan. Lijevo je bio Igor Ilić, a desno Davor Silić. Dva napadača – Antonio Franja lijevo, odnosno Zvonimir Kiseljak desno, igrali su vrlo široko, a ja sam se kretao negdje između. Razmišljao sam o tome baš prije neki dan. Igrali smo s falš-devetkom kod Đalme prije više od 20 godina!“
Pochettino iz HNL-a
Kopić je, dakle, bio ta lažna devetka u Đalminoj taktičkoj postavki. Bio je i juniorski reprezentativac u generaciji s Igorom Bišćanom, Ivanom Lekom i Igorom Tudorom. Negdje u to doba završio je trećeplasiran u Večernjakovom izboru za nadu godine u svojoj generaciji, završivši upravo iza Leke i Tudora. Spojite sve te ljude skupa i dobit ćete, moguće je, najtalentiraniju generaciju trenera u povijesti hrvatskog nogometa.
Njegova je igračka karijera bila ispodprosječna.
Koljeno je teško ozljeđivao i tri puta operirao nastupajući za Čakovec, Marsoniju (gdje je igrao s Ivicom Olićem) i australski Sydney United. Prekinuo je 2006. u dresu Hrvatskog dragovoljca, te je istog trenutka preuzeo darovitu generaciju pionira kluba iz Sigeta, u kojoj je igrao Marcelo Brozović. Taj tada 156 centimetara visoki i 49 kilograma teški dječačić definitivno će odrediti važan element Kopićeve nogometne filozofije: igru s playmakerom na poziciji zadnjega veznog igrača.
„Nogomet je u jednom dijelu igra intenziteta, duela i kontakta. U drugom je igra inteligencije u prostoru“, počinje svoj izlaganje. „Ako tako promatramo nekadašnji Ajaxov sustav 4-3-3, ili kasnije ono što je kod Guardiole radio Sergio Busquets, onda je igrač na toj poziciji – kompjuter. Ja ne želim klasičnoga zadnjeg veznog igrača, nego igrača koji igra s još dvojicom u liniji i koji se također u danom trenutku može dići na terenu. Ako želiš biti taj koji diktira stvari, onda na ključnoj poziciji na terenu moraš imati igrača koji diktira stvari. Ako želiš biti defenzivan, braniti i razbijati suparničke napade, onda ćeš tu staviti takav tip igrača. Brozović je još kao pionir bio izuzetan u viziji igre i u odlukama koje je donosio. To što se poslije razvio u igrača box-to-box profila posljedica je njegove enormne trkačke moći i intenziteta kojim igra.“
Uvijek je nastojao da njegova momčad bude ta koja kontrolira igru i uspostavi dominantni gard, stoga je tražio igrače koji to mogu. Tako je dolazio do rješenja s igračima kao što su Ljuban Crepulja, Nikola Jambor, kasnije Nikola Pokrivač, Selim Bouadla i Dalibor Stevanović.
„ Ako je priča o dvojici ‘šestica’, onda radije biram dva takva, primjerice Pokrivača i Jambora (s kojima je Slaven dobio Rijeku u opjevanoj utakmici polufinala Kupa prošle godine, op. a.) ili ove sezone Stevanovića i Bouadlu. Sve da bismo mi bili ti koji će diktirati razvoj događaja.“
Moraš stalno pomalo rasti da bi zadržavao status i da bi igrači shvatili kako se naporan rad isplati. Svaki sustav koji stagnira osuđen je na propast
Otkako je prije nepune dvije godine preuzeo Slaven Belupo i time potvrdio ono što se prethodno događalo u NK Zagrebu, Kopić je za mene postao izuzetno važan trener. Nisam siguran da smo ikad imali trenera tvrdolinijaša, koji je imao volje ići težim putem stvaranja igre kroz posjed. Imali smo velikih, svjetskih trenera, poput Tomislava Ivića i Branka Zebeca, ali koliko god genijalni bili, bili su reakcionari. Išli su linijom manjeg otpora, čekajući akciju suparnika. Moguće je da Kopić nikad neće doći ni blizu takvih veličina, ali je činjenica da je takvih trenera malo, čak i na svjetskoj sceni. On je zapravo HNL-inačica Mauricija Pochettina.
U ‘crvenoj zoni’
Pitam ga o trenutku i uzroku koji su ga formirali u tom smjeru. Isprva se muči pronaći ih, nakon čega napokon priziva u sjećanje djetinjstvo na osječkim ulicama.
„Mislim da je proaktivnost vrlo bitna. Da djeluješ, da nisi defenzivan. U Osijeku sam, kao klinac na haklu, želio igrati. Nisam želio trčati za protivnikom. Ja sam želio biti taj koji igra, koji ima loptu u nogama. Mislim da je to ono iskonsko u svakom nogometašu. Da naprave anketu među nogometašima s jednostavnim pitanjem zašto su počeli i zašto i dalje igraju nogomet, svaki bi odgovorio – zato da se dodajemo, da zabijamo golove… Naravno da postoji taj drugi dio, faza obrane, koji baš zato mora biti ekstra agresivan u pritisku da loptu čim prije vratimo, da opet bude kod nas. Iskreno, to je dio mene. Nisam ni o čemu drugome niti razmišljao previše. Uvijek sam mislio na to kako da moja ekipa uživa u igri.“
Kopić se zaustavlja. Već me treći put opominje da ne smatra to što radi ni po čemu posebnim, da je samo jedan u nizu mladih trenera od kojih su mnogi neobjašnjivo nestali sa scene iako su obećavali, te da se to sasvim sigurno može dogoditi i njemu. Ono što ne poriče, jer ne može, jest da je to što on pokušava igrati sa svojim momčadima najteže.
Što je to konkretno, molim ga da formulira sam.
„Volim da su načela jasno poznata. Kroz teoretski i praktički dio nastojimo da ekipa usvoji načela igre u fazi obrane, u fazi napada i u tranzicijama. Naravno, ovisno o protivniku, jer ne možeš s Rijekom i nekim drugim igrati na isti način. Pokušavamo da igrači podsvjesno nauče na individualnoj i na momčadskoj razini kako reagirati u svakoj situaciji. Nastojimo ih kodirati na zajedničke akcije. Tako treniramo. Pokušavamo da to bude jasna organizacije igre prema naprijed, počevši od vratara i zadnje linije. Jedna ideja je kontinuirani napad, druga je da se po izgubljenoj lopti isti čas pokuša reagirati i vratiti posjed.
Kaže kako je teško pronaći igrače za takav izuzetno visoki intenzitet igre.
„Velika je razlika između stalnog napadanja lopte i stavljanja pod pritisak i stajanja u zoni, gdje ti čekaš, usmjeravaš i tjeraš protivnika na krivi pas da bi je oduzeo. Mi jednostavno želimo stalni i agresivni pritisak na zonu lopte, a to je dosta teško za igrati s mentalnog i fizičkog aspekta, jer zahtijeva veliku potrošnju i automatizmom vodi padu koncentracije u nekim trenucima utakmice zato jer dosta vremena provodiš u ‘crvenoj zoni’. Da bi to mogli igrati, igrači trebaju dosta naporno trenirati, a to nije uvijek i svugdje lako sprovesti.“
Dugo je Kopić zdvajao, razmišljao kako pristupiti problemu s obzirom na opasnost od preopterećivanja igrača i njihova posljedičnog zasićenja.
„Došao sam do zaključka da je ipak bolje da im ja dam sve, a oni neka konzumiraju koliko žele – odnosno, mogu“, kaže. „Trener bi uvijek želio više, a igrač se podsvjesno pokušava izvući s čim manje.“
Važna pobjeda nad Dinamom
Slaven Belupo vrlo dobro izlazi iz presinga kroz pas igru od golmana i zadnje linije do veznjaka koji se uvijek spuštaju koliko treba. Te kretnje, međutim, ne prate napadači. Isto se događalo u Zagrebu i Lučkom. Pitam ga je li to princip ili problem.
„Uvijek nam je cilj u određenom dijelu terena postići brojčanu superiornost. Ako igramo na Rujevici i znamo da će Rijeka krenuti s visokim pritiskom, gledamo da u takvoj utakmici dvojica napadača koji su šire postavljeni ne dopuste Zuti i Ristovskom da izlaze u visoki pritisak. Stoperi po defaultu moraju držati liniju, gdje želimo da naša dvojica vežu četvoricu njihovih, a ostalih osam naših plus vratar igraju osam, odnosno devet, na šest. Dakle, da tu napravimo brojčani višak i da ih odmaknemo od pritiska koji rade. Ako su naprijed tri napadača, onda je to sedam protiv šest.“
Problem kod takvog pristupa je, kaže, što njegovi igrači trenutno nisu osobito dobri po sposobnosti podnošenja duela, odnosno zadržavanja lopte pod suparničkim presingom. To ih košta dosta suparničkih tranzicija.
„Tu pokušavamo tražiti neka rješenja, kao protiv Rijeke nedavno, dugim loptama na Hebera. Ne da bismo pustili suparnika da nas napada, nego da bismo mi izašli u presing, remeteći mu plan igre.“
Sve jake ekipe poput Dinama, Rijeke i Hajduka, kaže Kopić, po defaultu vole ‘gaziti’, odnosno trčati prema naprijed.
„Ne vole kad moraju trčati povratno. Mi ih pokušavamo živcirati. Naša je prva ideja uvijek igrati, ali zbog određenih okolnosti, kad ne uspiješ plan sprovesti, ideš tražiti pomoćna sredstva da bi suparnika taktički poremetio i probao doći do rezultata. Idealna priča bila bi da kroz posjed izvučeš protivnika van, zadržiš loptu i da na tu visoku postavku imaš izravan prostor iza leđa i da to koristiš. Prvo je, dakle, moraš zadržati u drugoj trećini, a onda, kad postanu svjesni problema iza leđa, jer se svi obrambeni igrači boje dubine, i kad se povuku, da imaš kvalitetu igre među linijama, dizanje bokova i da učiniš protivnika defenzivnim. Mi to, nažalost, u ovom trenutku ne možemo. A ne možemo zato jer naprijed nemamo igrača sposobnog primiti i zadržati loptu u otvorenom stavu.
Osim osobnog zadovoljstva, u opredjeljenju za proaktivni nogomet nije nevažna i ekonomska računica.
„Kad netko vidi stopera čiji su zahtjevi ispucati loptu i izaći, onda to vrijedi pet jedinica nečega. Kad na toj poziciji vidi igrača koji zna organizirati iz zadnje linije, spojiti između linija, koji može okrenuti stranu, onda takav vrijedi 15 istih jedinica. I to onda nosi benefite svima – igraču, klubu i treneru. Daje dimenziju više.“
Kaže da je njegova momčad ovog proljeća radila naporno, imala loše i bolje dane. Sve utakmice koje su bile 50-50, po njemu, odlazile su na stranu suparnika. Zato je pobjeda nad Dinamom značila jako puno, jer se tada sve vratilo.
„Znam da od igrača tražim puno. U njima se podsvjesno stvara protest“, zaključit će. „Zato je nagrada kroz rezultat neophodna. Da bi igrači shvatili kako se naporan rad isplati i da bi ovakav projekt uopće mogao opstati. Moraš stalno pomalo rasti da bi zadržavao status. Svaki sustav koji stagnira osuđen je na propast.“
