Zvali su ga La Bomba

Posveta Albertu Tombi, omiljenom skijaškom playboyu koji je pomicao granice

Zadnja izmjena: veljača 13, 2018

Neiskusnom oku nije lako primijetiti razlike u tehnici među skijašima. S takvom brzinom izvedbe i više-manje sličnim fizičkim konstitucijama, pritom bez pomoći grafika i službenih navlaka, nipošto nije jednostavno definirati različite forme i pristupe. Poput onih scena skijaških jurnjava u filmovima o Jamesu Bondu – kad zlikovci cijelo vrijeme love jednog lika misleći da je Bond, da bi na kraju ispao netko sasvim treći, praćenje skijaških tehnika i stilova uživo ili na televiziji nije jednostavna stvar.

No, u tom poprilično uniformiranom sportu teško da je postojala distinktivnija figura od velikog Alberta Tombe, poznatog i pod nadimkom ‘La Bomba‘.

Mogli ste se uključiti na pola njegove vožnje i s širokim kadrom već znati da je riječ o njemu. S tom istaknutom fizionomijom u kojoj su konkretno stršale njegove goleme, čvrste butine, Tomba je prije izgledao kao ragbijaš nego kao skijaš. Njegov nekadašnji trener Giorgio d’Urbano govorio je da su njegove noge toliko nabijene mišićnom masu da ih nije moguće uštipnuti.

Taj je robusni Talijan, međutim, redefinirao skijašku tehniku svojim uspjesima, ali i ekscentričnim ponašanjem, koje mu je pomoglo da postane jedan od rijetkih skijaša koji je istovremeno bio i mamac za tabloide. Za sport u kojem uglavnom prevladavaju čvrsti, tihi stoici iz alpskih ili skandinavskih država, Tombin je lik bio prava, zaista bombastična promjena.

Alberto Tomba i njegov životni put također odudaraju od tipične skijaške pozadine. Kao dijete bogatih roditelja – otac Franco bio je vlasnik lanca luksuznih butika – odrastao je u raskošnoj vili iz 16. stoljeća u predgrađu Bologne i zaljubio se u skijanje kad ga je otac s društvom redovito vodio na cjelodnevni boravak u najbliži skijaški resort u Sestoli; kasnije će postati prvi klinac iz velikog grada koji je osvojio skijaško olimpijsko zlato.

Doticaj sa stvarnim životom

Za razliku od brata Marca, Alberto se održao u skijanju unatoč svojoj nezgrapnoj konstituciji. S tom kilažom i fizikalijama uvelike mu je u proboju pomogla i činjenica da su 1982. na stazama u sklopu promjena unutar Svjetskog kupa uveli vrata od lakših materijala, što je značilo da ih više nije nužno trebalo zaobilaziti. To je otvorilo novu dimenziju u skijanju, kojom su profitirali teži skijaši; naravno, pod uvjetom da su znali kombinirati inerciju i kontrolu brzine.

Na svom prvom nastupu u Svjetskom kupu u Madonni di Campiglio izletio je sa staze, a još mu je dvije godine trebalo da uspije staviti naglasak na kontrolu istančane tehnike. Potvrda nadolazeće velike karijere bio je njegov prvi plasman na podij u Svjetskom kupu 1987., kada je kao 19-godišnjak u Alta Badiji završio na trećem mjestu u veleslalomu. Na završnici Svjetskog prvenstva u švicarskoj Crans Montani te je iste godine osvojio jedinu medalju za Italiju, veleslalomski broncu, da bi se nakon tog podviga opustio tako što je izašao u kamp i – prao aute suigračima.

„To mi pomaže da ostanem u doticaju sa stvarnim životom“, govorio je tada Tomba.

“U Italiji imate redom Papu, predsjednika, nogometnu reprezentaciju i Tombu. Izgleda da se taj poredak sada dramatično mijenja”

Brzo su krenule i priče o njegovom raskalašenom životu izvan skijališta. Godinu dana nakon tih prvih značajnijih uspjeha, Tomba je u veleslalomu na Kranjskoj Gori ubilježio i svoje prvo izlijetanje sa staze. Mnogi su to povezali s noćarenjem, kojem je tada već bio sklon; kuloari su pričali o njegovim druženjima s djevojkama kojima nije mogao odoljeti – možda bolje rečeno, one njemu – a koji su trajali do ranih jutarnjih sati. On je to kasnije negirao, odnosno svodio u okvire, komentiravši te priče pomalo i diplomatski.

„Prvo i osnovno, nije moguće da čovjek tulumari čitavu noć, pleše u klubovima i druži se s djevojkama do šest ujutro, a da onda ode na stazu na 3.000 metara visine i odvozi utrku u kojoj mora uložiti maksimum svoje koncentracije i snage u samo jednoj minuti“.

Omiljeni playboy

No, ti povremeni posrtaji nisu ga spriječili u rapidnom razvijanju dominacije. Na Zimske olimpijske igre 1988. u kanadskom Calgaryju stigao je već kao zvijezda, a njegova neskromnost odlikovala se u najavama kako je stigao s namjerom da osvoji zlato i u slalomu i u veleslalomu.

Svoje obećanje je i izvršio.

Iako ga je Italija obožavala i prije toga, Tomba je nakon te dvije zlatne medalje kod kuće postao božanstvo, približivši taj pomalo zatvoreni sport široj masi. Njegov je nastup na Olimpijskim igrama pratilo više od 16 milijuna Talijana, a po povratku kući dočekale su ga desetine tisuća navijača, kao i audijencije kod predsjednika i Pape. La Gazzetta dello Sport je s tog dočeka izvještavala riječima: „U Italiji imate redom Papu, predsjednika, nogometnu reprezentaciju i Tombu. Izgleda da se taj poredak sada dramatično mijenja.“

Omiljeni talijanski playboy, koji je nakon trijumfa u Calgaryju došao na podij ‘nažicati’ dejt s čuvenom klizačicom Katarinom Witt (priča se da je i uspio), postao je idol u rangu najpopularnijih nogometaša.

Tomba je nastavio svoj period izrazite dominacije, pa čak i kada je 1990. na Super G-u u Val d’Isereu slomio ključnu kost, što ga je praktički jedini put u karijeri ostavilo izvan stroja na duže vrijeme. Uz standardne uspjehe u Svjetskom kupu, uslijedila je titula prvog skijaša koji je obranio zlatnu medalju kad je 1992. ponovno trijumfirao u veleslalomu na ZOI u francuskom Albertvilleu, koje su navijači preimenovali u „Albertoville“.

Još jedno slalomsko srebro na ZOI u norveškom Lillehammeru 1994. i dva zlata na Svjetskom prvenstvu u španjolskoj Sierra Nevadi 1996. bile su krune njegove dominacije u 1990-ima. Na pragu svojih 30-ih, godine su polako uzimale danak, iako je pokušao prilagoditi svoj stil života.

„Priznajem da sam nekoć ludovao s tri žene do pet ujutro“, izjavio je. „Sada je to pet žena do tri ujutro“.

Kod ostalih reprezentativnih skijaša njegovi su celebrity status, vojska trenera i odvojeni termini treniranja izazivale zavist i odbojnost. U zemlji poput Italije nije lako biti idol; od tebe se očekuju pobjede i samo pobjede, a onog trenutka kada one izostanu, makar i nakratko, ta osebujna ličnost naglo postane predmet sprdnje i ubrzo su krenule šale na račun debljine i pogrdne varijacije na njegov nadimak.

S maskom ili bez nje

Nakon 12 godina aktivne karijere i osvajanja gotovo svega što se dalo osvojiti, Tomba je odlučio da mu je zlo od toga da je stalno u centru pozornosti. Ozljeda na ZOI u japanskom Naganu 1998. ubrzala je njegovu odluku o povlačenju iz skijanja.

„Mediji su postali više fokusirani na moj privatni život nego na moje pobjede i poraze“, rekao je. „Teško mi je bilo izaći navečer bez da me reporteri prate i odluka o umirovljenju bila je bolna. Ali da, nedostaju mi urlici navijača i zvuci zvona na kraju staze.“

Tomba nikada nije u potpunosti odbacio potrebu za pomalo i narcisoidnim pristupom bogatog ženskara; onog koji je svojedobno sudjelovao na izboru za Miss Italije, da bi s pobjednicom uskoro počeo i izlaziti.

„Još uvijek mi je čudan osjećaj“, priča La Bomba, „doći negdje i odvoziti rekreativnu dionicu, bez da te pritom ljudi prepoznaju, čak i dok nemaš masku na licu“.

S maskom ili bez nje, ljudi su ga tijekom karijere prepoznavali kao čovjeka koji redefinira skijanje i percepciju skijaša u medijima. Pojavljivat će se i dalje pojedinci koji će pomicati granice i uživati periode dominacije, ali takvu njušku i takvu popularnost teško da će opet spojiti.