U ljudskoj je prirodi da voli statistike i rekorde, a ova nam je sezona Formule 1 uistinu omogućila pregršt užitka u tome. Ovo je, stoga, ponajprije priča o tome, ali i o nekim zanimljivim detaljima kojih se nismo stigli dotaći u redovnim člancima.
Za početak, Lewis Hamilton se sedmom titulom prvaka na vrhu vječne liste izjednačio s Michaelom Schumacherom. Ne dođe li do neke uistinu dramatične promjene (što nije posve nemoguće, u trenutku pisanja ovog članka još uvijek nije potvrđeno hoće li voziti i 2021., mada se ne čini nimalo vjerojatnim da bi mogao ‘izvesti Rosberga’), nagodinu uzima i osmu, a potom nakon najavljene promjene pravila za 2022., tko zna? Taj bi rekord mogao poprilično dugo stajati — najbliži je još aktivni pratitelj Sebastian Vettel, koji već dugo ne izgleda kao da bi mogao povećati broj osvojenih titula.
Ponajbolji vozač mlade garde, Charles Leclerc, sada je otprilike godinu dana mlađi nego što je Lewis bio kad je osvojio prvu titulu, ali pitanje je kada će se naći u bolidu dostatno brzom za borbu za naslov.
Hamilton je oborio i rekord po broju pobjeda, trenutno je na 95, a karijeru će najvjerojatnije završiti s troznamenkastim brojem. Od mladih je vozača najtrofejniji u pojedinačnim utrkama zasad Max Verstappen — ima ih 10, jednu više nego Valtteri Bottas, čija reputacija je ove godine, usprkos drugom mjestu u poretku vozača i dvjema pobjedama, dotakla dno. S obzirom na sve veći broj utrka po sezoni, vjerujem da bi ovaj rekord mogao biti oboren relativno brzo, u sljedećih 10-15 godina. Mada, s druge strane, iskustvo NASCAR-a nas uči da ne mora biti tako; ondje je Richard Petty s 200 pobjeda nedodirljiv, a posljednju je ostvario još 1984. Nitko od aktivnih vozača nema niti troznamenkast broj pobjeda.
Najzvučniji rekord, iza Hamiltonovih, postavio je Räikkönen, koji je s čak 330 nastupa postao najiskusniji vozač u povijesti ove kategorije
Naravno, u trenutku kada se razgovara o F1 sezonama od po 24 utrke, a prisjećamo se da su one iz pedesetih znale imati po njih šest ili sedam, ostaje pitanje kako uistinu uspoređivati epohe.
Ako jednostavno podijelimo broj pobjeda s brojem nastupa, statistički najuspješniji je Juan Manuel Fangio s 47,06 posto pobjeda, ali već drugo mjesto Alberta Ascarija s 40,63 posto pokazuje kako ovakvo mjerenje favorizira dominantne vozače iz vremena kada je voženo manje utrka. Hamilton se i u ovoj statistici sjajno drži, s 35,71 posto je na trećem mjestu svih vremena (zanemarimo li vozače koji su nastupali samo na Indy 500 u vremenu kada se računao za Svjetsko prvenstvo), pretekavši Jima Clarka. Ako se, pak, pitate kako stoji u onoj najčešće povlačenoj usporedbi, Schumacher je u trenutku prvog umirovljenja, na kraju 2006., imao 36,55 posto…
Max vs. Checo: poslastica
Max je najmlađi pobjednik utrke ikada, s nešto više od 18 i pol, a to će vjerojatno i ostati, jer je u međuvremenu uvedeno dobno ograničenje i ne smijete nastupati u F1 ako niste navršili 18. Ove se godine doimao mnogo zrelijim nego ikad ranije, ugrabio je dobar dio onoga što se dalo, ne radeći za dosadašnji dio karijere karakteristične idiotarije. No, nemojmo zaboraviti niti da ga samo još šest pobjeda dijeli do sustizanja ove godine preminulog Stirlinga Mossa i mjesta vozača s najvećim brojem pobjeda, a bez osvojene titule svjetskog prvaka. Suprotno nekadašnjim predviđanjima, više ne može niti srušiti Vettelov rekord i postati najmlađi prvak. Na suprotnoj se strani rekord Luigija Fagiolija, koji je pobijedio malo iza svog 53. rođendana, ne čini osobito ugroženim.
No, tek ćemo vidjeti kako će Max funkcionirati kada mu za kolegu nagodinu dođe Sergio Pérez. Meksikanac je sjajnom sezonom i četvrtim mjestom u vozačkom poretku zacementirao reputaciju odličnog vozača, ali svi se prisjećamo njegovih (pre)žestokih sukoba s momčadskim kolegama u prošlosti i naslućujemo da bi moglo biti vatre u Red Bullu. Uostalom, Max je već najavio da od sljedeće sezone ponajprije očekuje mnogo tekile, a svi znamo da se votka ipak bolje sljubljuje s najpoznatijim austrijskim energetskim napitkom…
Checo je ove godine došao do prve pobjede u karijeri, nakon čak 189 prethodnih nastupa bez nje, potaracavši dosadašnji rekord Marka Webbera koji je prvu pobjedu ostvario u svojem 130. nastupu. Taj će rekord stajati još neko vrijeme — najbliži pratitelji, Nico Hülkenberg i Romain Grosjean, niti imaju ugovor niti je vjerojatno da će dobiti neki u pobjedničkom bolidu u budućnosti. Carlos Sainz zasad ima 118 nastupa bez pobjede, te bi mogao biti favorit za obaranje ovog rekorda u budućnosti, ali ima ugovor s Ferrarijem, koji tvrdi da će nagodinu biti mnogo konkurentniji. Španjolac je ove godine nadmašio i momčadskog kolegu Landa Norrisa i oba Ferrarijeva vozača, te se doima kao netko tko bi, omogući li mu to bolid, trebao do pobjede u nastavku karijere.
Pérez je imao i alternativnu opciju dolaska na vrh, ali uspio ju je izbjeći: nedostajalo mu je samo 20-ak nastupa da skine Andreu de Cesarisa s mjesta vozača s najviše nastupa, a bez pobjede. Taj bi rekord, ali tek za šest do sedam sezona, mogao oboriti Lance Stroll, ako mu se ne zalomi koja, otkaz mu tata najvjerojatnije ipak neće dati…
U kategoriji neslavnih rekorda zamalo se našao i George Russell — da nije zamijenio Hamiltona na toj jednoj utrci ove bi sezone pretekao Maxa Chiltona i popeo se na treće mjesto vječne ljestvice vozača s najviše nastupa bez osvojenog boda. Početkom sljedeće sezone mogao je preteći i Charlesa Pica, a u drugom dijelu i nezaboravnog Lucu Badoera. Bodovima u Bahreinu postao je pak treći na vječnoj listi onih kojima je najdulje trebalo da dođu do prvih. Nije uspio nadmašiti Jonathana Palmera, a bogami ni rekordera Nicolu Larinija, koji je do prvih bodova u karijeri došao tek u 44. nastupu, one proklete nedjelje u Imoli…
Russell kao nova zvijezda
Russell se tim nastupom na VN Sakhira spasio od negativnih rekorda, ali je time što je u kvalifikacijama bio iza Bottasa izgubio priliku i za jedan impozantni pozitivan: 36 puta uzastopno bio je brži od momčadskog kolege u kvalifikacijama, što ga je izjednačilo na trećem mjestu vječne liste s Nelsonom Piquetom, a iza Schumachera (56) i Ayrtona Senne (44). Ali Russell, koji se tim jednim nastupom za Mercedes potvrdio kao jedna od najvećih nada suvremene Formule 1 i vjerojatni budući prvak, najuspješniji je debitant u povijesti s tim nizom od 36 uzastopnih pobjeda nad momčadskim kolegom na početku karijere.
Zanimljivo je kako je Max trenutno na 24 uzastopne kvalifikacijske pobjede (bilo bi i više, ali Monza 2019. mu se računa kao poraz, mada zapravo u normalnim uvjetima nikada nije izgubio od Alexandera Albona), a novi momčadski kolega nije baš majstor kvalifikacija… Naprotiv: Pérez je još od lani vozač s najviše nastupa (zasad 195) bez pole positiona, što bi mogao još neko vrijeme i ostati, jer najbliži pratitelj, Grosjean, odlazi iz F1. Checo nikada u karijeri nije startao ni iz prvog reda, vidjet ćemo može li u Red Bullu prekinuti tu crnu seriju.
Usput, kada već spominjemo te kvalifikacijske dvoboje momčadskih kolega, možete li pretpostaviti tko je, među svjetskim prvacima, relativno statistički najuspješniji u povijesti? Ne, ni ja donedavno nisam znao, ali od 59 nastupa u kojima nije bio jedini vozač svoje momčadi, James Hunt se samo triput kvalificirao iza momčadskih kolega. Koji baš i nisu bili prva liga, ali nema veze, rekord je i dalje impresivan.
Vratimo se malo luzerima.
Vozač s najviše nastupa na današnjem gridu bez najbržeg kruga je Stroll, ali njegovih je 78 i dalje mačji kašalj prema 161 Johnnyja Herberta. Strollov je ovogodišnji pole position u Turskoj (osim što je pokazao kako je Kanađanin ipak danas za nijansu bolji nego što je izgledalo ranijih sezona) gurnuo Estebana Ocona na vodeće mjesto među vozačima koji nikad nisu bili najbolji niti u jednoj od tri ključne statističke kategorije (pobjeda, najbrži krug i pole position), ali s dosadašnjih je 67 takvih nastupa Francuz španjolskog imena tek 19. na vječnoj listu, koju sa 158 takvih utrka predvodi Martin Brundle. Taj se popularni F1 komentator nikad u karijeri nije našao ni u vodstvu, a od današnjih vozača imamo dvojicu takvih s više od 100 nastupa, Kevina Magnussena i Daniila Kvjata, ali obojica su na izlaznim vratima i daleko od rekorda.
Najzvučniji rekord, iza onih Hamiltonovih, ove je godine ipak postavio Kimi Räikkönen, koji je pretekao Rubensa Barrichella i s čak 330 nastupa postao najiskusniji vozač u povijesti ove kategorije.
Problem s Kimijem je, mada se u nekoliko navrata tijekom utrka nalazio na mjestima koja Alfa Romeu ne pripadaju, to što je sezonu završio s točno istim brojem bodova, četiri, koliko ih je skupio i njegov momčadski kolega Antonio Giovinazzi. Talijan je ipak mnogo mlađi, a nizom je sjajnih startova, kojima se nametnuo kao najuspješniji vozač trenutnog grida u prvom krugu utrke, pokazao da je zaslužio ugovor za sljedeću sezonu. Kimi ga je također dobio, ali ako na kraju nje od iz Formule 1, a povratnik u momčad Alpine (tako će se odsad zvati Renault) Fernando Alonso ostane i 2022., Španjolac bi ga te sezone mogao i preteći po broju nastupa.
Dolazak novog Schumachera
Alonsov povratak je svakako jedna od stvari koje ćemo u 2021. promatrati s najvećom pozornošću. U prvom bi planu trebao biti momčadski dvoboj u Red Bullu, dok u Ferrariju i McLarenu očekujem da će Leclerc i Daniel Ricciardo, dvojica vozača koji su i ove godine impresionirali gotovo iz tjedna u tjedan, ipak pokazati da su bolji od — mada nipošto bezazlenih — momčadskih kolega. McLaren bi se s Mercedesovim motorima možda čak povremeno mogao umiješati i u borbu za pobjede, a od Ferrarija se svakako očekuje da bude… pa, barem bolji nego ove sezone, u kojoj ga je samo Leclercov bogomdani talent činio koliko-toliko vidljivim.
Seb odande prelazi u Racing Point, koji postaje Aston Martin, te ćemo napokon vidjeti istinu o tome je li Nijemac uistinu samo sjena nekadašnjeg vozača ili će ipak u prijateljskijem okruženju pomesti pod sa Strollom juniorom.
Iz Formule 1 odlaze Albon, Kvjat, Magnussen i Grosjean (te, od onih koji su nastupili tijekom ove čudne sezone, Hülkenberg, Pietro Fittipaldi i Jack Aitken), a uz povratnika Alonsa dolaze nam trojica debitanata: Mick Schumacher, Yuki Tsunoda i Nikita Mazepin. Najzvučnije je ime, dakako, sin sedmerostrukog prvaka, koji je uostalom i ovogodišnji pobjednik Formule 2 (Japanac, prvi F1 vozač rođen u godini koja počinje dvojkom, završio je treći, a Rus peti), no nisam dojma da je itko od te trojke talentom na razini Verstappena, Leclerca ili Russella. Nemojmo ipak zaboraviti da se ni Schumacher stariji u manjim kategorijama nije doimao kao netko tko će takvim intenzitetom pokoriti Formulu 1, zablistao je tek kada je došao onamo.
Veselimo se kompletnoj sezoni, mada ni ova sa 17 utrka nije uopće ispala loša.
Uostalom, dobili smo dvojicu novih pobjednika utrka, Pérez i Pierre Gasly doživjeli su tu čast, a — još značajnije — ostvarili su ih vozeći za Racing Point i Alpha Tauri. Obje su momčadi, dakako, pobjeđivale u nekim ranijim inkarnacijama, ali formalno su postale prvi novi konstruktorski pobjednici još od 2009. Tadašnji debitanti, Brawn GP i Red Bull će (u prvom slučaju, dakako, nakon Mercedesova preuzimanja) postati dominantne momčadi sljedećeg desetljeća, ali ipak je teško povjerovati da ćemo u ovom pred nama gledati borbe za titule na relaciji Silverstone-Faenza… Svakako, ovim iznenađujućim rezultatima pomogla je i najslabija Ferrarijeva sezona u 40 godina, ali ostaje činjenica kako je posljednju pobjedu nekoj od momčadi izvan velike trojke prije ove sezone donio još Kimi 2013., u danas već gotovo zaboravljenom Lotusu.
Tuga praznih tribina
Ove smo sezone gledali i neke neobične — što nove, što zaboravljene — staze, ali već sljedeće se sve vraća u dosadnu normalu. Imat ćemo čak 23 utrke, uz povratak nizozemskog Zandvoorta i novu stazu u Saudijskoj Arabiji. Njemačke i dalje nema, a još je neizvjesno hoće li, pored 22 potvrđene utrke, u kalendar Portugal ili neka druga utrka, nakon ispadanja Vijetnama. Borba protiv rasizma obilježila je ovu sezonu, borba za ostala ljudska prava neće ni sljedeću, što je izvidno iz popisa po toj kategoriji ne baš primjernih lokacija na kojima će se voziti.
Dolazi nam ograničenje razvojnog budžeta momčadi, Mercedes gubi prednost odsad zabranjenog DAS-a, a bit će i nekih promjena u strukturi trkaćeg vikenda. Usto, ukupno je vrijeme trajanja utrke, uključujući prekide, sada ograničeno na tri sata, što bi u slučaju ozbiljnijih nesreća moglo dovesti do nekih vrlo kratkih utrka, pa i polovičnih bodova, ne odveze li se dostatni postotak predviđene duljine utrke. Grosjeanova nesreća u Bahreinu i odgađanje restarta zbog nje neposredni su povod ove odluke. Cinici bi rekli da u Renaul… pardon, Alpineu, već proučavaju kritična mjesta na raznim stazama, gdje bi se Ocon mogao prikladno razbiti ako Alonso slučajno uspije osvojiti neki pole position i zadrži ga na početku utrke…
Ono što je ove godine — uz razinu sigurnosti bolida pokazanu spomenutom nesrećom — možda najviše impresioniralo bila je borba protiv pandemije. Ogromni logistički stroj bez problema je putovao Europom i Bliskim Istokom, uz gotovo zanemariv broj pozitivnih testova. Trojica su vozača — Racing Pointov dvojac i Hamilton — morala propustiti poneku utrku zbog bolesti, ali sve je prošlo bez većih posljedica. Nažalost, prazne tribine bile su veoma ružan prizor i iskreno se nadam da ćemo čim ranije, možda već i sljedeće sezone, svjedočiti njihovu ponovnom popunjavanju.
Jer, ruku na srce, osim same borbe za titulu, to je jedino što je ove sezone uistinu nedostajalo.
