“Možete ubiti generala u jednoj vojsci, ali ne možete ubiti ambiciju u običnom čovjeku”, rekao je Konfucije; ambicija je nešto što nas vodi kroz život, ali može se razlikovati od osobe do osobe. Tako je i u kontekstu sportaša, koji od malih nogu pa do zalaska karijere teže zadovoljavanju sportskih ambicija. Doduše, nemaju svi jednaku želju i odlučnost za postizanjem uspjeha. Niti je trebaju imati. Znači li to da je nedostatak ambicije automatski neuspjeh? Ne. Onaj tko nikad nije težio boljemu, nije ni mogao doživjeti neuspjeh. Poanta nije u tome da nikad ne doživite poraz, već u tome da ustanete kad padnete. Gura nas prema naprijed i kad je teško. Pa čak i kada zastanemo, malo skrenemo sa staze kako bismo sjeli i odmorili se, ona je prisutna da nas podsjeti da uvijek možemo napraviti još koraka.
Karijera Darija Šarića trenutno se nalazi na neoznačenom putu, ali dovoljno preglednom i blizu raskrižja da se stigne okrenuti.
U NBA-u teško da može dobiti više od veteranskog minimuma na godinu dana. Neke će možda iznenaditi što vide igrača njegova kalibra dostupnog po toj cijeni, no iza njega je sezona u kojoj je imao najmanju ulogu u karijeri, a godinu prije toga pauzirao je zbog ACL ozljede. To je realno stanje stvari. Druga opcija je vratiti se u Europu i pokušati iznova izgraditi status. Ni jedno ni drugo nije neuspjeh, nego pitanje ambicije.
Prema posljednjim informacijama, za njegove se usluge zanima Golden State, gdje bi se odlično uklopio. Warriorsima nedostaje širine na visokim pozicijama, a Šarić može popunjavati minute na četiri i pet, što ga čini idealnom metom.
Pred njim je još nekoliko godina ozbiljne košarke i pitanje je na koji način ih želi iskoristiti: održavajući poziciju back-up centra u NBA-u ili vraćajući nekadašnji ugled
U karijeri ima 36 posto šuta za tri poena. Zadnju sezonu je, iako u manjem opsegu, šutirao tricu s preciznošću od čak 39 posto. Posjeduje košarkašku inteligenciju i može igrati u postavama uz Draymonda Greena i Kevona Looneyja. Vjerojatno bi podigao i broj asistencija, što se zagubilo u njegovoj igri nakon povratka od ozljede, jer bio bi u sustavu koji razigrava i otvara prostor cutterima i šuterima. Imao bi ulogu sličnu onoj Nemanje Bjelice — pred njim ne bi bila golema očekivanja, a nakon godinu dana mogao bi se izboriti za ugovor Otta Portera Jr. (šest milijuna dolara po sezoni).
To je sve lijepo i krasno, kako veli narodna mudrost: on bio bi u momčadi sa šampionskim ambicijama, osjećao bi se važno i usput mogao revitalizirati svoju karijeru. Negativna strana tog scenarija jest da bi bio u sporednoj ulozi, u ograničenoj minutaži i bez mogućnosti da bude starter. I da završi u nekoj drugoj momčadi, ishod se ne bi bitno razlikovao. I tako se stiže do raskrižja i biranja drugog puta. Ili čak pothvata. Možda brdovitog i bez vidljivih markacija, ali po ulozima i zahvatu ambicioznijeg.
Sudbinu u svoje ruke
Djelomično bismo mogli gledati reprizu mladog Šarića, iz vremena kada je nosio dres Sixersa i bio jedan od hvaljenijih europskih igrača. Sigurno je da bi više bio pod povećalom i izloženiji kritikama, suočen s drukčijim stilom igre i pred većim zahtjevima koji se pred njega postavljaju. Nesumnjivo bismo gledali i uspone i padove. Međutim, time bi pokazao da u njemu još ima onog natjecateljskog žara i želje za pobjedom, da želi biti prvi među jednakima, a ne samo jedan od mnogih.
Iskreno vjerujem da Šarić u sebi još uvijek ima kvalitetu i sposobnosti vođe kakve je pokazivao u ranoj fazi karijere. To ne može odjednom nestati, potisnuto je u njemu zbog svega što je prošao, od razočaranja u Philadelphiji do napuštanja u Phoenixu. Nije ni prvi ni zadnji koji je na svojoj koži osjetio surovost NBA svijeta.
Mogao je to Šarić dobro vidjeti na primjeru Marija Hezonje, kojemu je povratak u Europu donio prestižnost i sazrijevanje. Ljutit i ogorčen na činjenicu da su ga u NBA-u marginalizirali, Hezonja je odlučio pokazati kako vrijedi i zaslužuje više. Prvo se nametnuo u Panathinaikosu, zatim je dobio slobodne ruke kod Velimira Perasovića u UNICS-u pa je u Real Madrid naučio igrati u sustavu.
Šarić je mnogo prije Hezonje igrao organiziranu košarku, ali danas je igrački u lošijem položaju od njega — što ne znači da je propao ili da nema želje za igrom. Štoviše, u njemu i dalje gori plamen ambicije, samo što ga valja rasplamsati, a ne gušiti ili ignorirati. Ne pomiriti se sa sudbinom koju mu je skrojio netko drugi, već je sam uzeti u svoje ruke.
Luka Mitrović je imao problema s ozljedama, lutao u formi i tražio se kroz različite momčadi, da bi naposljetku ponovno pronašao smisao u svojoj igri. Prilagodio se s četvorke na peticu i nastavio nadograđivati u tom pravcu. Nema šut s poludistance, ali ima igru iz kratkog rolla i leđima prema košu. Namjerno spominjem Mitrovića jer je po mnogočemu sličan Šariću. Razlika je u tome što hrvatski košarkaš ima i vanjski šut. Nije idealan, ali može pomoći.
Šarić u europskoj košarci može ponuditi više od Mitrovića, imati veću minutažu u Euroligi i potencijalno biti osovina momčadi. Netko na koga će se oslanjati i tko će znati voditi. Ne bih ga odmah stavio u red Saše Vezenkova ili Nikole Mirotića, ali u dobroj sredini i s pravim pristupom može biti euroligaška klasa. Pred njim je još nekoliko godina ozbiljne košarke i pitanje je na koji način ih želi iskoristiti: održavajući poziciju back-up centra u NBA-u ili vraćajući nekadašnji ugled. I on sam svjestan je da ovo nije njegov maksimum i da ne treba još tražiti razloge kako bi što bezbolnije osigurao igračku mirovinu. Mislim da nitko ne može reći da je dosad iza njega neuspješna karijera, ali jest ostavio prostora za nagađanja je li moglo bolje.
Put ka sreći
Do trenutka kad budete čitali ovaj tekst, njegova će sudbina možda već biti poznata. I još neće biti kasno. Ostanak u Americi ne mora biti pogrešan potez, može biti samo manje ambiciozan. Možemo li ga zbog toga kriviti? Mnogi odlični igrači nikad nisu dogurali do te razine niti su imali priliku igrati u NBA-u. No, isto tako ima frajera koji su se okušali, vidjeli da to nije za njih i radije odlučili biti prvi u selu nego zadnji u gradu. Za njih je to bio korak unaprijed i glad za većom kompetitivnošću.
Šarić danas ne može dobiti ugovor jednog Treya Lylesa, koji potpisao za 16 milijuna dolara na dvije godine. Igrač slabijih košarkaških vještina, ali svjestan svojih mogućnosti i potražnje na tržištu. Sacramento je u njemu kao rezervnoj petici dobio ozbiljne minute i mogućnost igranja s drugačijom postavom. Čovjek koji u karijeri šutira tricu lošije od Šarića (34 posto).
Koliko je spreman uložiti, toliko će mu se i vratiti. Nikome nije dužan jer oduvijek odgovaramo jedino sebi. Samo on može promijeniti sliku o vlastitoj vrijednosti. Kao što je to učinio Hezonja i time stekao veće poštovanje. Način na koji ga se danas percipira kudikamo je ozbiljniji. Ne može povratiti izgubljene godine, kao što nitko od nas nije u stanju utjecati na pogrešne odluke koje je donosio u prošlosti, ali može ustati, promijeniti diskurs i povećati uloge. Manjak ambicije dovodi do stagnacije, pa čak i nazadovanja, ali sigurno se može prevladati.
Na Šariću je da odabere koji je njegov put ka sreći.
