Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

AC Milan: Povratak straha

Nastaje novi Milan – je li to momčad koje će se suparnici opet bojati?

Zadnja izmjena: 5. srpnja 2017. Profimedia

Kad su Alfred Edwards i Herbert Kilpin osnivali klub, Kilpin je objasnio da su oni momčad vragova i da su njihove boje crvena kao vatra i crna koja izaziva strah kod suparnika. Osvojili su talijansko prvenstvo 18 puta, a sedam su puta bili i europski prvaci. Ali rezultati su bili samo dio imidža koji je odisao veličinom i nekom aurom nepobjedivosti. Problemi današnjeg Milana nisu samo rezultatski; puno veći problem je u tome što ga se nitko ne boji.

Prije 31 godinu Silvio Berlusconi kupio je AC Milan za cifru koja bi se prevela na nekih današnjih osam milijuna eura od Giuseppea Farine. Velikan talijanskog nogometa bio je na koljenima; nakon što je dvaput ispadao u Serie B početkom 1980-ih, prvi zadatak novog vlasnika bio je izbjeći bankrot, a onda stabilizirati klub tako da uhvati korak s vodećima – kako u Italiji, tako i u Europi. Uspio je time što mu je vratio imidž velikog i nepobjedivog kluba.

Berlusconi nije škrtario. Odmah po njegovu dolasku na čelo kluba, igrači su dobivali velike ugovore, tako da Marco Van Basten nije imao previše razloga razmišljati hoće li prihvatiti ponudu iz Milana ili Fiorentine. Međutim, Berlusconi nije AC Milan podigao samo jednokratnim ubrizgavanjem novca i dovođenjem igrača uz pomoć Adriana Gallianija. Kad je kupio klub, na predstavljanju je odmah napravio spektakl slijetanjem helikoptera na centar terena. Kao medijski mogul, shvaćao je što može prodati običnom čovjeku, bilo mu je jasno što ljudi žele gledati i na čemu može zaraditi. Od nogometnog je kluba napravio brand, a povezivanjem nogometa i medijske kuće u svome vlasništvu otvorio je vrata ulasku milijuna od TV prava. Ne samo u Milan, nego u svijet nogometa općenito.

Iako je Berlusconi bio pionir neke nove nogometne klime, njegovu paradigmu su ubrzo prihvatili svi. Drugi su europski nogometni klubovi također dobili veliki priljev novaca od medija i sponzora, igrači su postajali sve veće zvijezde, a prijenosi sve skuplji. No, na globalnom tržištu neki drugi su imali prilično bolju poziciju, te danas jedna utakmica Premier lige nositelja TV prava košta oko 10 milijuna funti, a sponzori hrle onima koji su najgledaniji. Berlusconi je stvorio novu nogometnu paradigmu, ali se nakon nekog vremena našao u poziciji da drugi imaju dosta veće potencijale i da im Milan ne može parirati – što zbog porezne politike u Italiji i lošije ekonomske slike, što zbog šireg tržišta koje La Liga i Premier liga imaju zahvaljujući jezičnoj poveznici.

Kako se nije mogao prilagoditi, morao je prodati klub.

Agrokorovske kamate

Danas, u prilično izmijenjenom svijetu od onog iz sredine 1980-ih, novi kineski vlasnici imaju identični zadatak onome koji je imao Silvio Berlusconi – moraju uhvatiti korak s vodećima, koji su daleko odmaglili. Moraju natjerati nogometni svijet da ih se boji.

AC Milan je još 2006. s 234 zarađenih milijuna eura bio peti na tablici Deloitte Football Money League. Do kraja 2016. pao je tek na 16. mjesto. Dok je po Forbesovoj procjeni vrijednost kluba ostala gotovo identična kao prije 10 godina, vrijednost Real Madrida i Manchester Uniteda kao najvrjednijih brandova se utrostručila. To je razlika koja je nastala na Berlusconijevoj paradigmi poslovanja – i ako je Berlusconi nije mogao nadoknaditi, neće ni novi kineski vlasnici.

Problem je što ne mogu tu distancu skratiti ni upumpavanjem novaca u klub. Period mogućnosti je postojao i iskoristili su ga Chelsea, PSG i Manchester City. Njihovi su vlasnici dobili period u kojem su se mogli kockati s kratkoročnim gubitcima, koje bi onda uspjeh na terenu i povećana zarada pretvorili u dobit koja zadovoljava Financijski fair play.

Međutim, ne samo da su se pravila promijenila, nego ni kineski vlasnici nisu baš toliko bogati.

Yonghong Li, koji je na čelu konzorcija Rossoneri Sport Investment Lux, ima bogatstvo koje je procijenjeno na 500 milijuna eura. S tom crkavicom ne upada ni na popis 400 najbogatijih Kineza – a, za usporedbu, stari Berlusconi je težak oko 7 milijardi eura. Jasno je kako Li nije mogao samostalno kupiti klub za 740 milijuna eura, s tim da se obvezao uložiti 350 milijuna u pojačavanje momčadi unutar iduće tri godine. Zbog toga je sama kupnja odgađana čak dvaput.

Tko ne može sam, traži pomoć, tako da jedan važan dio u konzorciju ima Haixia Capital – kineski državni fond za investicije i razvitak pod izravnom vlašću kineske Vlade, a sam je posao sklopljen sudjelovanjem američkog hedge fonda Elliott. Dakle, fond koji se bavi poslovima s vrijednosnim papirima odobrio je Liju pozajmicu od preko 300 milijuna eura uz 11 posto kamate do listopada 2018. Kako će to Li vratiti kad je Milan zadnjih nekoliko godina poslovao s gubitkom od 70-80 milijuna eura po sezoni – to nikome još nije potpuno jasno. Međutim, Elliott se osigurao time da će preuzeti dionice kluba ako ne dobije novce.

Dakle, novi vlasnici ne mogu putem ni Berlusconija ni Romana Abramoviča. Ostaje im osmisliti način poslovanja koji će podignuti vrijednost kluba, tako da barem uspiju ispoštovati obaveze o ulaganju iz ugovora o kupnji i isplatiti kredit s ogromnom, agrokorovskom kamatom koji su morali uzeti kako bi zaključili posao.

Novi klinci, i oni nešto stariji

Odlučili su da moraju spiskati novce na koje ih ugovor obavezuje, ali će barem za te novce kupovati mlade igrače čija vrijednost još može rasti, povećavajući plafon i rezultata i vrijednosti kluba. Uostalom, zbog upitne mogućnosti da se vrati kredit, novim će vlasnicima i trebati igrači čija će cijena na tržištu rasti. Zbog toga biraju pojačanja koja još imaju prostora za razvoj, a ne gotove igrače. Jezgra momčadi je ionako mlada, tako da se nova pojačanja dobro uklapaju u smjer kojim se klub kreće. Milan treba jasan plan i ideju kako podignuti klub iz pepela, a očito su primijetili da za to nema boljeg rješenja od razvoja talenata, po uzorku Borussije Dortmund ili Atlético Madrida.

Svi su nositelji igre redom mlađi od 25 godina, neki od njih imaju ogromni potencijal i s njima se isplatilo kockati. Nova pojačanja su dobar zalog budućnosti

Manuel Locatelli je dobio šansu već prošle sezone ozljedom Riccarda Montoliva, a dobrim predstavama zaradio je čast da ga zovu ‘novim Pirlom‘. Svakom novom Pirlu je pametno pridružiti novog Yayu Tourea, tako da je iz Atalante doveden sjajni Franck Kessié. Njih dvojica svim karakteristikama imaju potencijal činiti nevjerojatni tandem u sredini terena, a tek im je 19 i 20 godina.

Alessio Romagnoli je također imao dosta dobru sezonu, pokazavši da može biti moderan stoper koji zna igrati s loptom, a za igrača od 22 godine pokazuje priličnu zrelost i stabilnost. Kako je Locatelli dobio novog partnera, tako je i Romagnoliju doveden Mateo Musacchio iz Villarreala – još jedan stoper koji ima vrlo visoku sposobnost iznošenja lopte iz zadnje linije, ali i veliku količinu nogometne inteligencije, što je apsolutna nužnost za jednog stopera, s time može kompenzirati očiti manjak fizičkih kapaciteta. Osim toga, novom Pirlu i novom Yayi Toureu dobra je ideja pridružiti demo verziju Matsa Hummelsa – posebno kad ga se upari s Romagnolijem, koji je odličan u duel igri.

Bekovi su prilično deficitarno zanimanje u modernom nogometu. Međutim, ni tu Milan nije odstupio od uhodanog mehanizma da starosjediocu dodaju novog partnera s komplementarnim sposobnostima. Mattia De Sciglio je solidna opcija na desnom beku; zato je lijevo doveden Ricardo Rodríguez, koji se nije u potpunosti razvio u Wolfsburgu. Možda su se pred njega postavila previsoka očekivanja, ali na startu svoje karijere pokazivao je potencijal koji ga je mogao lansirati u samu elitu svoje pozicije, što nije potpuno ispunio. Uostalom, još tamo 2014., dok mu je bila 21 godina, Transfermarkt ga je procijenio na čak 28 milijuna eura. Njegova probojnost, brzina i dobra tehnika mogu ekstremno doći do izražaja u sporijoj ligi kao što je Serie A, ali isto tako taktički zahtjevno okruženje može razotkriti njegove nedostatke u obrani. Milan se pomalo kocka s njim, nadajući se da će uhvatiti one vrhove koje je obećavao, ali teško da su mogli naći bolju opciju od njega, sve da ostane na trenutnoj razini.

„Ako“ na koji Milan mora pristati

Sapunica oko Gianluigija Donnarumme već je pomalo dosadila svima. Po novim vijestima, Dollar-rumma, agent Mino Raiola i AC Milan su našli zajednički jezik i mladi vratar će potpisati novi ugovor, te su s njime kompletirali obrambeni dio momčadi.

Napad su odlučili započeti s Andréom Silvom, kojeg su skupo platiti Portu u čijoj je akademiji potekao, što ga čini različitim od svih TPO dragulja koji su paradirali kroz Portugal zadnjih nekoliko godina. Iako je visok 185 centimetara, Silva nije tipični staromodni napadač koji će se hrvati s napadačima. Dapače, svojim karakteristikama bolje funkcionira uz jednog jačeg centarfora, što je vjerojatno razlog radi kojeg su u Milanu zagrizli za Nikolu Kalinića.

André Silva ima sve kapacitete za modernog napadača, što ni ne čudi s obzirom na to da je veći dio omladinske karijere bio korišten kao vezni igrač. Posjeduje hitrinu i iznimnu skočnost, sposoban je zadržati loptu i sudjeluje u izgradnji napada, dobro surađuje sa suigračima i razumije prostor, a po gubitku lopte može instantno vršiti presing. Glavni izazov za njega definitivno je konstantnost, jer zna se ugasiti nakon utakmica u kojima zabije mnogo golova, ali je isto tako sklon isključiti se iz utakmice na kraće vrijeme prije nego se ponovo aktivira u igru. Problem u susretima s organiziranim obranama kakve su standard u Italiji bit će i njegova sklonost da forsira duele jedan-na-jedan.

Vrijedi li onda za takvog igrača dati 38 milijuna eura? Pa ako ga se stavi u dobar sistem igre, a on poradi na svojim nedostacima, vrlo brzo će za njega pljuštati ponude u dvostruko većem iznosu. To je jedan „ako“ na koji AC Milan mora pristati, posebno kada znamo da je ovako kompletnom napadaču tek 21 godina i da će tek ući u doba kad će se njegova konstantnost stabilizirati.

Vjerojatno bi u Milanu bili sretniji da su uspjeli zadržati kvalitetu koju im je na krilu donosio Gerard Deulofeu, a najnoviji član momčadi je Hakan Çalhanoğlu, majstor slobodnih udaraca. Za njega vrijede slične stvari kao i za Silvu i Rodrígueza. Nije se razvio koliko je obećavao kad mu je bilo 19 ili 20, ali još uvijek ima nekoliko elitnih sposobnosti s kojima može uspjeti gdje god zamisli. Međutim, ima probleme s konzistentnošću i sigurno ulazi u kategoriju „ako“; ako zaista ispravi svoje crne rupe u igri, može postati istinska zvijezda.

S novim vlasnicima dolazi i novo vrijeme u Milan.

Vincenzo Montella je mlad trener koji forsira dopadljivu ideju igre, a sad uz sebe ima talentiranu i mladu momčad. Svi su nositelji igre redom mlađi od 25 godina, neki od njih imaju ogromni potencijal i s njima se isplatilo kockati. A u tom slučaju, nova pojačanja su dobar zalog budućnosti i plana. Budućnosti u kojoj će se drugi opet bojati Milana u post-Berlusconi eri, u kojoj više ne prolazi bijesno upumpavanje novca bez pravog plana razvoja.

Ne propusti top članke