Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Aco pragmatik

Zašto je Aleksandar Petrović (ipak) dobro rješenje za klupu reprezentacije

Zadnja izmjena: 15. siječnja 2017. Igor Kralj/PIXSELL

Od završetka Olimpijskih igara u javnosti se spekuliralo s imenom budućeg izbornika košarkaške reprezentacije. Onima upućenijima u problematiku je, pak, od početka bilo jasno da je Aleksandar Petrović daleko najizgledniji kandidat – a to je sada potvrdio i Stručni savjet Hrvatskog košarkaškog saveza na čelu s Dinom Rađom, koji je predložio Upravnom odboru saveza da produži suradnju s Acom. U konačnici to znači da on ostaje izbornik jer je potvrda odluke čisto formalne prirode.

Prošlog proljeća izbornička klupa bila je izrazito vruća i malo se tko nakon fijaska na Europskom prvenstvu htio prihvatiti posla gašenja vatre. Više od dva mjeseca nakon dobivanja pozivnice za kvalifikacijski turnir u Torinu, putem kojeg se trebalo izboriti za Olimpijske igre, mjesto izbornika bilo je prazno.

Velimir Perasović i Neven Spahija zahvalili su se na pozivu, opravdavši se klupskim obvezama. Zatim se okrenulo Talijanu Andrei Trinchieriju, koji zbog hrvatskih korijena odlično govori jezik. No, to je bilo čisto žongliranje imenima za javnost, je blagajna saveza odavno je prazna. Tako se zamolilo Petrovića da kao dežurno rješenje preuzme reprezentaciju i povede je na kvalifikacijski turnir u Torino.

Pred polazak se ismijavalo reprezentaciju, konačni popis igrača te govorilo da je bolje ne otići nego gledati nova sramoćenja na terenu i pred malim ekranima. No, kao i puno puta ranije u karijeri, osuđivanja javnosti i druge otegotne okolnosti nisu omele Acu, koji je čitavo okruženje shvatio kao motiv i dodatno pogonsko gorivo da napravi nemoguće.

A napravio je čudo i preko domaćina Talijana i favoriziranih Grka izborio vizu za Rio.

Ondje su nastavljene dobre igre, prošla se vrlo teška grupa, ali u četvrtfinalu se nije moglo preko objektivno jače Srbije koja je imala i puno dužu klupu. Međutim, Acu su i nakon toga dočekale kritike i priče da je porazu kumovalo zvanje pojedinih igrača koji nemaju kvalitete za reprezentativnu selekciju, bez obzira što je identični sastav mjesec dana ranije izborio olimpijski turnir u kvalifikacijama.

Aco motivator, ekscentrik i – pragmatik

Trenerski je posao nezahvalan – pogotovo kod nas gdje kritiziranje izbornika u bilo kojem sportu, s argumentima ili bez njih, spada u folklor. No, priča se mogla i okrenuti i zapitati se bi li reprezentacija uopće prošla skupinu u Brazilu da je izbornik mijenjao sastav i išao protiv volje vodećih igrača, te tako narušio odnose u svlačionici.

Govor tijela igrača na terenu slao je poruku da se neće predati do samog kraja. To je nešto što se igračima ne može usaditi ako nemaju povjerenje u trenera

Trenerski potpis nisu samo beskrajni ofenzivni i defenzivni setovi, već možda i više od toga vještine upravljanja svlačionicom, odnosno stvaranje dobre atmosfere među igračima. Vrhunski treneri pozivaju se na menadžerske seminare o upravljanju ljudskim potencijalima, jer rukovoditi ekipom prepunom ega, gdje mnogi igrači misle da su najbolji i da moraju imati punu minutažu, posao je čiju težinu sa strane ne možemo pojmiti.

Pogledajte samo što je svlačionica napravila Željku Obradoviću na Europskom prvenstvu u Novom Sadu kad su domaćini ispali od Francuza. Raštimani orkestar prepun odličnih individualaca od kojih je svatko odlučio bojkotirati dirigenta na klupi i igrati privatne utakmice za svoju statistiku.

Aleksandar Petrović kontroverzan je izbor jer ga mnogi smatraju motivatorom bez pravog trenerskog znanja; gestikulirajućim ekscentrikom koji namjerno skuplja tehničke na klupi. Bio je kontroverzan i kao igrač, kumujući spartanskoj stezi koju je u ondašnju Jugoplastiku uveo Božo Maljković, ne želeći da njegovi igrači poput Ace ‘vozaju avione’ po parketu nakon svake zabijene trice.

Aco gotovo sigurno ne gubi dan i noć smišljajući genijalna rješenja u napadu i drilajući 150 akcija do iznemoglosti na treningu, a niti tvrdoglavo zahtijeva krutu taktičku odgovornost igrača na terenu, izvan koje je smrtni grijeh iskočiti i pokazati individualnu kvalitetu ili inspiraciju. On pragmatično analizira čime raspolaže i prilagodi se igračima i njihovim sposobnostima, ne izmišljajući toplu vodu naprednim napadačkim sustavima od kojih u prošlosti nismo imali puno koristi na prvenstvima.

Obrana krvavih koljena

Na duge staze i u klupskom okruženju to sasvim sigurno nije recept za uspjehe niti dugovječnost na klupi, ali treniranje reprezentacije i sam proces njene pripreme razlikuje se od treniranja kluba.

Petrović je, uostalom, davno izgubio interes ozbiljno se baviti trenerskim poslom, vjerojatno mu se niti ne da tijekom cijele sezone biti posvećen radu s klubom, ali za reprezentaciju i naš mentalitet nije uopće loš, dapače. Ne filozofirajući previše, u manje od mjesec dana uspio je preokrenuti tmurno ozračje koje je vladalo u svlačionici i dobiti simpatije javnosti na svoju stranu, kao i na stranu reprezentacije.

Već u kvalifikacijama počeli su se vidjeti obrisi neke nove Hrvatske i promjene koje je donio sa sobom. Za razliku od prethodnog prvenstva, sve ovlasti u igri dobili su Bojan Bogdanović i Dario Šarić. Igra je ubrzana, smanjila se rotacija unutar sastava, a ostali igrači dobili su točno određene uloge i oni s klupe nisu vađeni van s parketa već nakon prve greške. Darko Planinić je, primjerice, izgledao kao ozbiljan euroligaški centar, prodajući up and under poteze ili radeći inteligentne leđne blokove u kontri za bekove, dok je u napadu nemilosrdno napadao ofenzivni skok. Napad jest bio trom i statičan na postavljenu obranu te ovisan o inspiraciji svega par igrača, ali to je cijena ‘ili-ili’ odluka kada se bira taktika prema onome što je dostupno.

Zapravo je najveća promjena bila upravo na planu htijenja i voljnog momenta, što se ogledalo u obrani ‘krvavih koljena’ i borbi za svaki odbijanac. Čak i kad se u nekim trenucima utakmice gubilo dvoznamenkastim razlikama, govor tijela igrača na terenu slao je poruku da se neće predati do samog kraja. To je nešto što se igračima ne može usaditi ako nemaju povjerenje u trenera, koliko god trenirali obranu.

Nije upitno da je reprezentacija krcata talentom i potencijalom. Nije ni to da postoje mnogi eminentniji i bolji treneri od Petrovića, ali niti to da igrači pozitivno reagiraju na njegovo vodstvo. Pitanje je bi li bilo isto s nekim ‘imenom’ poput Trinchierija, sve kad bi za njegov angažman i bilo novca u blagajni.

Ne propusti top članke