Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Alexis Sánchez: Ljuštura

Kako je čudesni dječak postao mrtvo puhalo

Zadnja izmjena: 4. svibnja 2020.

El Niño Maravilla, čudesni dječak.

To je natpis na kipu koji je u gradiću Tocopilli otkriven u čast Alexisa Sáncheza i to je točno ono što je Manchester United računao da će dobiti od njega kad mu je dao plaću od 400 tisuća funti tjedno, čudesnog dječaka. Uostalom, to je ono što je Alexis bio igrajući za Arsenal. U ukupno 166 nastupa za Topnike, Sánchez je zabio 80 golova i dodao 45 asistencija. Vukao je klub i dominirao Premier ligom, driblao je, kreirao i zabijao. Svi koji su pratili Arsenal shvaćali su da je Alexis stvarno El Niño Maravilla i da je najbolji igrač momčadi. Zapravo, uz Edena Hazarda, bio je najbolji igrač lige i José Mourinho nije bio lud kad je rekao da je United prošao jeftino jer takvog igrača treba platiti.

Ipak, United nije dobio heroja koji će sam riješiti sve probleme. Dobio je tragičara koji je i sam ubrzo postao problem.

Sánchez je u zadnjoj punoj sezoni u Arsenalu zabio 24 gola i dodao 11 asistencija, a suigračima je kreirao još 12 velikih prilika koji su ovi promašili. Pucao je 3,9 puta po utakmici, imao prosječno 45 dodavanja i 2,4 ključna dodavanja po utakmici, a prevagu je dodatno radio s 3,2 uspješna driblinga po utakmici. Uostalom, Sánchez je bio igrač koji se dokazao u Argentini, Italiji, Španjolskoj i Engleskoj, sa sobom je donosio igračku klasu koja radi razliku na travnjaku, iskustvo vođe na terenu i dokazanu moć prilagodbe.

United ga ne želi, Interu ne treba i Alexis Sánchez nema kamo, a prije samo tri godine je u Arsenalu bio jedan od najboljih igrača Premier lige

United nije dobio ništa od toga. Za United je ukupno zabio tri gola i dodao šest asistencija. Usto je s 45 dodavanja, koliko je imao u Arsenalu, pao na samo 19, a od 3,9 udaraca po utakmici je pao na 1,4. U prvoj polusezoni u Unitedu bio je barem opasan u driblingu i pokušavao je nešto napraviti individualno, što se očitovalo u 3,9 driblinga po utakmici, više nego što je imao u Arsenalu. Igre koja će ga dovesti do gola nije bilo, pa se Sánchez nekako pokušavao sam izboriti i opravdati plaću koju je dobio. Međutim, u drugoj sezoni je pao i imao je samo 0,7 driblinga po utakmici.

Jednostavno se ugasio. I tu počinje priča o čudnovatom slučaju Alexisa Sáncheza.

Sjajna igra bez lopte

Sasvim logično, United ga se riješio čim se otvorila prilika. U trenutku kad je došao na Old Trafford, Sánchez je dobio 400.000 funti tjedne plaće, što je bilo daleko najviše u cijeloj ligi. Za usporedbu, prvi do njega su bili Paul Pogba i Kevin De Bruyne s 280.000, a onda Romelu Lukaku s 250.000 funti. S obzirom na to da je doveden praktički na isteku ugovora i da je za njega plaćena puno manja odšteta nego što biste očekivali za nekoga tko zabije 24 gola i doda 11 asistencija u sezoni, veća plaća je logična kompenzacija za manju odštetu. Međutim, to ne mijenja činjenicu da takva plaća donosi i očekivanja — kako od kluba, tako i od javnosti, a Sánchez nije mogao pobjeći od njih.

Inter je bio spreman preuzeti dobar dio financijskih obaveza na sebe, United je jedva dočekao da se riješi najbolje plaćenog igrača u svlačionici koji uopće ne igra i Alexis se vratio u Italiju. I on sam se odrekao dijela kolača samo kako bi počeo ispočetka.

Međutim, ni u Interu stvari nisu sjajne. Dapače, gore su nego u Manchesteru.

Apsolutno je moguće da je problem bio u Mourinhu i njegovoj taktici koja je od Sáncheza tražila da bude heroj koji će sam rješavati utakmice. Međutim, nije moguće da je problem i u Mourinhu, i u Oleu Gunnaru Solskjæru, i sada u Antoniju Conteu. Nije teoretski moguće da baš nijedan od njih ne razumije niti približno kako koristiti Sáncheza.

Ono što je Alexisa oduvijek razlikovalo od svih drugih igrača takve kvalitete bila je njegova igra bez lopte. Ne samo da je dobro osjećao prostor i da je znao kako pobjeći; imao je volju zabosti iza leđa obrane, iako je dobro znao da neće dobiti loptu kako bi odvukao suparnika i stvorio prostor suigraču. Igrači od 24 gola i 11 asistencija obično ne trče u prazno za druge i ne uklizuju kako bi vratili loptu nakon što je izgubi suigrač.

“Ponekad Alexis završi akciju i pomisliš kako je sada mrtav, očekuješ da će trebati neko vrijeme kako bi ponovo postao upotrebljiv”, opisao je Arsène Wenger njegove radne navike. “Međutim, on se odmah oporavi. Eksplodira i već u idućem trenutku ponovo daje 100 posto i naganja suparnike kako bi im oduzeo loptu. Njegova radna etika na terenu je fascinantna, ponekad ne mogu vjerovati da uspije izvući tu rezervu snage.”

Nema više eksplozija

Radio je za momčad u Arsenalu, ali možda je najbolji kontekst za vidjeti koliko je timski igrač bio baš onaj dok je igrao za Barcelonu. Ondje mu je statistika bila sjajna, jer Alexis Sánchez je u tri sezone bilježio gol ili asistenciju svake 72 minute provedene na travnjaku. Međutim, još impresivnije je bilo kako se nadopunjavao s ostatkom momčadi.

To se jako dobro vidi prošle dvije sezone kad se Antoine Griezmann, Ousmane Dembélé i Philippe Coutinho ne mogu uklopiti u igru, bez obzira na to što je za svu trojicu odšteta prelazila po 100 milijuna eura, baš zato što nisu imali ono što ima Sánchez. U Barceloni ima tko će diktirati tempom igre i ima tko će biti na lopti; potreban je netko tko će igrati bez lopte. Potreban je netko tko će napasti prostor i odvući suparnika, netko tko će igrati obranu kad se izgubi lopta, a Sánchez je radio upravo to i zato je bio sjajan dodatak Lionelu Messiju, Xaviju i Andrésu Iniesti. Njima je prepustio da dominiraju loptom, on je bio efikasan bez nje.

Danas toga više nema. Alexis Sánchez se danas vuče terenom kao mrtvo puhalo. Nema više onih eksplozija o kojima je pričao Wenger, nema igre bez lopte u kojima je razvlačio suparničke obrane i nema više naganjanja lopte kako bi je oduzeo klizećim startom.

One sezone kad je došao u Englesku, napravio je 123 starta na loptu i oduzeo je 69 puta u 35 utakmica. Za usporedbu, N’Golo Kanté — vjerojatno najbolji vezni igrač na svijetu u oduzimanju lopte — prošle je sezone u Chelseaju startao ukupno 119 puta u 36 utakmica. Kanté je, doduše, uzeo 75 lopti, što je bolji postotak, ali činjenica da je Alexis imao brojke usporedive s njegovima govori o tome koliko je bio aktivan u obrani. Uostalom, u sezoni kad je zabio 24 gola i imao 11 asistencija, Sánchez je igrao devetku i svejedno je startao na loptu 92 puta, što je dvostruko više nego idući napadač na popisu.

Kad nema toga, kad nema igre bez lopte, onda nema ni Sáncheza. Iz toga što radi bez lopte dolazi sve ono što radi s njom, iz energije koju pokazuje na terenu u konačnici dolaze udarci, driblinzi i asistencije. Međutim, to što nema energije i igre bez lopte je samo posljedica stanja i ne govori nam ništa o uzroku zašto se Alexis pretvorio u mrtvo puhalo na terenu.

Četiri teorije

Upravo zato postoji više teorija zašto je Sánchez upao u ovako debelu krizu.

Prva od njih je ona da mu se jednostavno ne da. Njegov pad se savršeno poklapa s ugovorom od 400.000 eura tjedno koliko je dobio od Uniteda i moguće je da više nema motivacije za treniranjem ni volje za ubijanjem od suhe trke na terenu. Pokvario ga je novac.

Druga je teorija da je izgubio samopouzdanje i da je jedan od momaka koji tiho pate, jer u sportu ništa nije tako krhko i dragocjeno kao samopouzdanje.

Treća je da je prerano počeo i da više nema goriva u rezervoaru. Ne bi bio jedini — Wayne Rooney, Fernando Torres i Michael Owen su baš poput njega profesionalni nogomet na najvišoj razini počeli igrati sa 16 ili 17 godina i vrlo rano su došli do statusa svjetskih klasa. Ali isto tako, svaki od njih je s 30. rođendanom udario u zid vlastitih rezervi fizičkih sposobnosti i nakon toga su postajali sjene samih sebe te kretali u nepovratni pad kao nogometaši. Počeli su četiri godine prije nego ostali, potrošili su se, i to se osjeti u one četiri godine kad se približava kraj.

Četvrta teorija je da Alexis stvarno nije kriv, da ima nesreću da je u zadnje dvije godine radio s trenerom koji ga nije znao koristiti, s trenerom koji ga nije želio koristiti i s trenerom u čiji se specifični sustav igre zapravo ne uklapa.

I svaka od ovih teorija ima donekle smisla, ali nijedna sama do kraja ne objašnjava čudnovati slučaj Alexisa Sáncheza.

Novac koji je dobio od Uniteda je velik, ali i prije toga je čovjek bio milijunaš. Sigurno je izgubio samopouzdanje, ali ni dolaskom u Inter se nije trznuo, iako je bilo jasno da ga žele i da ga trener cijeni. Fizički pad je činjenica, ali u Serie A mu je izmjeren sprint od 34 km/h, što znači da u njemu ima još barem malo goriva. A sve da ga treneri ne znaju koristiti u napadu, to opet ne objašnjava zašto je ovoliko pao u obrani i igri bez lopte.

Odgovor je, vjerojatno, u kombinaciji svih četiriju faktora i još ponešto dodatnih utjecaja sa strane. Međutim, upravo zbog toga i jest fascinantno kako se jedan toliko dobar i dominantan igrač može ugasiti gotovo preko noći i postati ljuštura samog sebe. United ga ne želi, Interu ne treba i Alexis Sánchez nema kamo, a prije samo tri godine je u Arsenalu bio jedan od najboljih igrača Premier lige.

Od dominantne sile do mrtvog puhala, El Niño Maravilla se pretvorio u ljušturu samoga sebe.

Ne propusti top članke