U Formuli 1, kao i u svim sportovima na najvišoj razini, gotovo ništa nije sigurno. Predviđanja su često nemoguća, a izvanjski faktori — sreća, mehanički kvarovi, sudari i uvjeti na stazi — mogu pomrsiti račune i najboljim vozačima u najboljim bolidima. Čitav sport zamotan je u sloj nepredvidljivosti i mistike.
To je, naravno, jedan od razloga zašto je Formula 1 neodoljiva. Tko je, uostalom, mogao znati da će Red Bull ove sezone, nakon sedam godina Mercedesove dominacije, proizvesti bolid koji (zasad) može konkurirati za titulu? Štoviše, tko je to mogao predvidjeti nakon što je Mercedesov lanjski W11 pomeo konkurenciju i 2020. pobijedio na 13 od 17 utrka — pogotovo s obzirom na to da je COVID-19 doveo do toga da se ove sezone utrkujemo s de facto lanjskim šasijama, uz samo određene preinake?
Pa ipak, postoje određeni vozači koji se izdižu iznad okolnosti. Ono što Maxa Verstappena čini Maxom Verstappenom, a Fernanda Alonsa Fernandom Alonsom upravo je činjenica da, unatoč tome što nas oduševljavaju svojim izvedbama na stazi, istovremeno nas i živciraju jer znamo da će, u 99 posto slučajeva, isporučiti maksimum od onoga što njihov bolid može postići. Drugim riječima, Verstappen je genijalan i dosadan, baš kao i Alonso. Najveće face dosadnom dosljednošću uništavaju napetost. U tu kategoriju možemo ponekad staviti Charlesa Leclerca, a do početka ove sezone bez ikakve sumnje i Lewisa Hamiltona.
Dosadno, konzistentno — očekivano, ali svejedno apsolutno maestralno. Najbolji vozači na svijetu nastupaju tako dobro da od izvanrednog čine uobičajeno. Upravo zato sada djeluju blesavo predviđanja da će Alonso imati problema s povratkom u sport.
Bilo je blesavo sumnjati u njega. Trebalo nam je svima biti jasno da se takav talent ne gasi ni nakon 40, a svakako ne zbog trivijalnosti poput dvogodišnje pauze
Alpineov vozač nedavno je zagazio u svoju 41. godinu, a do početka sezone je pune dvije godine bio izvan sporta. Doduše, nije sjedio na guzici: 2019. je postao svjetski WEC (World endurance championship) prvak, dvaput je osvajao utrku 24 sata Le Mansa, nastupao je na Reliju Dakar i vozio u IndyCar prvenstvu na legendarnoj stazi Indianapolis 500. Gdje god da je otišao, u čemu god da se okušao, bio je odličan. Ali vratiti se u Formulu 1 nije lagano, pogotovo nakon dulje pauze, i to u periodu kada su predsezonska testiranja ograničena na jednu trodnevnu sesiju i kada je vremena za ponovnu prilagodbu manje nego ranije.
Mnogi (uključujući i mene) su sumnjali, uključujući i mene, čak i postavljali filozofska pitanja nakon što je Renault lani objavio potpis ugovora s Alonsom: “Nije li vrijeme da damo prostor mlađim vozačima? Ima li stari jarac poput Alonsa više išta za reći na stazi?”
U višoj brzini
Sada je jasno. Naravno da ima. U neku ruku, pesimistična očekivanja mogu se razumijeti upravo u kontekstu Alonsove briljantne reputacije u utrkivanju. Ne bi li činjenica da čak i takav vozač ne uspije na svom povratku, kao da su se pitali oni koji su u njega sumnjali, dokazala svu velebnost i veličanstvenog Formule 1 kao (navodnog) vrhunca trkaćeg sporta?
Nažalost — ili nasreću, ovisi s koje strane ograde se nalazite — Alonso nije običan vozač, čak ni običan višestruki svjetski prvak.
Najbolji pokazatelj Alonsova utrkivačkog mozga i njegove sada već neupitne pozicije među najboljim vozačima svih vremena bila je izjava da će mu biti potrebno pet utrka da se vrati na svoju uobičajenu razinu.
“Velika nagrada Francuske bit će početak novog prvenstva za mene”, izjavio je na početku lipnja. Od sedme utrke sezone, uvjeravao nas je, vidjet ćemo pravog Alonsa. Logika je bila solidna: od prvih šest utrka, dvije su bile iznimno zahtjevne ulične staze — Monako i Baku, gdje narav staze ne trpi pogreške — a dvije (Portimão i Imola) nove staze, na kojima Alonso godinama nije vozio, dok je čitav grid imao iskustvo od prošle sezone.
I zamislite, Alonso je nakon Francuske ubacio u višu brzinu, baš kao što je i najavio. Štoviše, napravio je to utrku ranije, kada je u Bakuu u trans bacio gledatelje fenomenalnim startom i vožnjom u posljednja dva kruga nakon crvene zastave. Tko bi rekao, čovjek koji u kokpitu, dok se ostali mole da Pirellijeve gume izdrže do sljedećeg ulaska u boks, radi simulacije strategija utrke dok vozi 300 na sat pogodio je koliko će mu trebati da se vrati u formu.
U Bakuu je završio šesti, u Francuskoj osmi, u dvije utrke u Austriji deveti i 10., na Silverstoneu sedmi, a u Mađarskoj četvrti. U prvih pet utrka samo je dvaput završavao u bodovima — osvojio ih je tri. U idućih šest bodove je osvajao baš u svakoj — ukupno 35. U prvih pet utrka niti jednom nije završio ispred momčadskog kolege Estebana Ocona (iako bi vjerojatno uspio u Bahreinu, da nije imao mehanički kvar). U idućih šest, Ocona je pobijedio četiri puta, a usput mu je i na pladnju donio debitantsku pobjedu, kada je u Mađarskoj 10 krugova iza sebe držao bržeg Hamiltona.
Ako to na prvu ne djeluje dovoljno impresivno, ponovimo još jednom. Alonsa u sportu nije bilo dvije godine, vratio se kao 40-godišnjak bez vremena i prilika da se testiranjem privikne na novi bolid, izjavio je da će mu trebati šest utrka da se vrati u formu i onda je to napravio utrku ranije. S obzirom na to koliko se cijenjeni i talentirani vozači poput Daniela Ricciarda i Sergija Pereza muče s prilagodbom na novu momčad i novi bolid — a ne treba zaboraviti da je u prvih nekoliko utrka ogromne probleme imao i četverostruki svjetski prvak Sebastian Vettel — to je ne samo impresivno, nego pomalo i nevjerojatno.
Dogodine i za naslov?
Ocon je vozač u naponu snage: 24 su mu godine i cijelu je prošlu sezonu proveo prilagođavajući se na Renaultov R.S. 20, bolid koji predstavlja bazu ovogodišnjeg Alpineova A521. Unatoč tome, i nakon manje od pola sezone, Alonso trenutno vodi 6-5 u kvalifikacijama u srazu s njim i u prosjeku ima prednost u utrkama od 0,016 posto vremena kruga. Dodatno, momentum je potpuno na Alonsovoj strani: od Bakua je bio bolji od Ocona u svim utrkama osim te Mađarske, kao što je i bio bolji u svim kvalifikacijskim vožnjama. Uz sve probleme s početka sezone, Alonso trenutno u kvalifikacijama u prosjeku ima prednost od 0,076 posto vremena kruga.
Promjena sustava upravljanja učinila je svoje, kao što je i relativni pad forme kod Ocona (barem do Mađarske), ali to ne mijenja činjenicu da je 40-godišnjak, koji bi prema svim faktorima trebao biti debelo izvan svog vrhunca, ponovno jedan od najboljih vozača na gridu. Ako ni po čemu, onda po startovima i utrkivanju kotač o kotač: Daniel Ricciardo je to rekao nakon Silverstonea, Vettel nakon Hungaroringa: Alonsov racecraft trenutno je vjerojatno najbolji na gridu ili barem jednako dobar kao Verstappenov.
Bilo je blesavo sumnjati u njega.
Čovjek je iza sebe ostavio 18 sezona u kojima je, iz godine u godinu, konzistentno poput štoperice koja mjeri vrijeme krugova, pokazivao da je jedan od najboljih — štoviše, nema sumnje da je u jednom periodu, između 2009. i 2016. bio daleko najbolji od svih, poput Michaela Schumachera u 1990-ima. Trebalo nam je svima biti jasno da se takav talent ne gasi ni nakon 40, a svakako ne zbog trivijalnosti poput dvogodišnje pauze.
Trebalo nam je biti jasno da će, ako on to tako kaže, Alonso zbilja nakon pet utrka ponovno biti onaj stari, unatoč svoj buci i varijablama. Sasvim je, stoga, jasno da će se dogodine boriti za naslov, pod uvjetom da Alpine razvali nova pravila i proizvede bolid koji može pobjeđivati.
