Na Svjetskom prvenstvu 2002. američka je košarkaška reprezentacija udarila u nekoliko santi leda. Oštećenog trupa nastavila je ploviti, nakrivila se i zamalo potonula. Trebalo je skoro četiri godine da shvati kako treba ići na remont, a kao jedan od glavnih razloga pokazala se stara oholost, odnosno pretjerano samopouzdanje. Amerikanci su bili toliko puni sebe da su sastavljali reprezentaciju putem faksa ili slanjem pisma igračima i njihovim agentima. Praksa je bila jednostavno izabrati onoga tko je dostupan i zainteresiran za natjecanje, bez kontinuiteta i planiranja. Nisu marili za trajnu i stabilnu infrastrukturu sve dok se u međunarodnoj košarci nisu susreli s dostojnim suparnikom, s momčadi koja ostaje zajedno jednu cijelu generaciju i ne boji ih se.
Zaokret se dogodio 2005. dolaskom Jerryja Colangela na mjesto direktora reprezentacije. Nakon toga se promijenio kompletan pristup u odabiru igrača.
Talent je bio najmanje sporan, želja je bila postići predanost četverogodišnjem ciklusu. Colangelo nije imao samo viziju vratiti Amerikance na tron, već i promijeniti stil igre kojim će se osvajati velika natjecanja. Svatko tko nije imao dovoljno strasti za izazov koji je pred njim, ostavljen je po strani. Skup individualnosti postao je prošlost. Promijenio se i način gledanja na suparnike, više se počelo ulagati u skautiranje i samu pripremu utakmice. Primjerice, kad bi Mike Krzyzewski trebao detaljniji uvid u branjenje Manua Ginobilija, obratio bi se Greggu Popovichu.
Implementiranje sustava u kojemu se razmjenjuju informacije, podizanje svijesti o drugim momčadima i prilagođavanje FIBA-inim pravilima i suđenju uvelike je pomoglo u izgradnji kohezije koja je i danas temelj američke reprezentacije. Premda se radilo o mladim i neiskusnim igračima, kao što je slučaj za predstojeće Svjetsko prvenstvo na Filipinima, Japanu i Indoneziji. Samo dvije reprezentacije sastavljene od NBA igrača imale su manje iskustva — ona za Olimpijske igre 2004. i ona za Svjetsko prvenstvo 2014., ali nijedna dosad nije bila bez igrača koji nije osjetio reprezentativnu košarku.
Amerikanci nisu slagali momčad po igračkoj veličini i društvenom statusu, birajući isključivo zvijezde. Napravili su ozbiljnu selekciju stavljajući naglasak na kolektiv
Čovjek odgovoran za izgradnju ove momčadi, novi izvršni direktor Grant Hill, žonglirao je s nizom varijabli prije sastavljanja konačnog popisa. No, nastavio je Colangelovim kursom, radeći u suradnji sa Steveom Kerrom, vodeći se prilikom odabira igrača prvenstveno mišlju da odgovaraju stilu igre koji je trener zamislio. U prošlosti Amerikanci nisu uvijek bili spremni koliko su mogli biti, davajući minimalno pažnje drugima, ali svoje suparnike više ne shvaćaju olako. Svjesni su da niti oni neće svaki put imati na raspolaganju najbolje igrače i da je nemoguće održavati sistem četverogodišnje obveze.
Iz tog kuta treba gledati i na aktualnu vrstu. Možda nema igrača koji je uvršten u All-NBA petorku ili ima iskustvo igranja na reprezentativnoj razini, ali radi se o vrlo talentiranim, svestranim i pomno odabranim pojedincima.
Od svega pomalo
Colangelo nije uspio pokrenuti sve promjene koje je želio, ali postavio je smjernice. Amerikanci su promijenili kulturu arogancije i samodopadnosti. Dovoljno je pogledati Kerrov stručni stožer. Prvotna želja bio je Monty Williams, zajedno s Erikom Spoelstrom i Markom Fewom, ali on se morao povući, pa je izbor spao na Tyronna Luea, u kojemu su i Hill i Kerr vidjeli čovjeka koji ima osobnost i karakter pobjednika. Ukupno sedam prstenova krasi njihov trenerski stožer. To, naravno, ništa ne mora značiti, jer Krzyzewskom nisu trebali prsteni da postane najuspješniji američki izbornik. Važno je da su odabrani ljudi koji su htjeli biti tu i međusobno se nadopunjuju.
Želja je bila sastaviti momčad koja će imati od svega pomalo: igrače s visokim košarkaškim IQ-om, adekvatne šutere, nekoga tko može štititi obruč, tko je u stanju braniti više pozicija i tko ima liderske sposobnosti. I možemo reći da su u tome uspjeli. SAD će težiti visokom tempu s niskim postavama i agresivnom obranom na perimetru. Koristit će dubinu na vanjskim pozicijama kako bi nametnula svoj ritam i time lomila suparnike. Pritom ima dovoljno svestranosti za kombiniranje različitih postava.
Kerr se na pripremama oslanjao na četvoricu igrača koji bi trebali biti među starterima: Jalen Brunson, Mikal Bridges, Brandon Ingram i Jaren Jackson Jr.
Kao vođa se nametnuo Brunson, Bridges kao primarna defenzivna opcija, Ingram kao realizator i Jackson Jr. u ulozi centra i zaštitnika obruča. U nekim je postavama njima pridodavan Cameron Johnson; u drugima, kao i u prvoj pripremnoj utakmici, Anthony Edwards. Jackson Jr. u Memphisu obično igra ‘četvorku’ uz Stevena Adamsa, ali je u završnici sezone pokazao da bolje funkcionira kad je jedini visoki na parketu i tako će provoditi većinu vremena u reprezentaciji. Brunson je logičan izbor ispred Tyresea Haliburtona, jer se od njega očekuje da ima loptu u rukama i kad bude neizvjesno.
Zapravo, ako ovoj reprezentaciji nešto nedostaje, onda je to alfa igrač u kojega se mogu pouzdati u završnima minutama. Brunson će sigurno preuzeti odgovornost, ali za Ingrama i Edwardsa je ovo prilika da pokažu kako se po tom pitanju na njih može osloniti. Njih su dvojica skriveni aduti o kojima bi mogao ovisiti doseg ekipe. Za NBA svijet oni nisu nepoznanica, ali reprezentativna košarka je nešto sasvim drugo. I za Ingrama i za Edwardsa ovo je pozornica na kakvoj još nisu nastupali.
Ingram iza sebe ima najbolju šutersku sezonu u karijeri (48,4 posto iz igre i 39 posto za tri), oduvijek je među vodećim strijelcima svoje momčadi i nedvojbeno posjeduje napadačku klasu. U niskim postavama s Edwardsom bit će važan i njegov udio u skoku. Minnesotina zvijezda, pak, ima elitnu kombinaciju eksplozivnosti, skoka i napadačkih mogućnosti. U napadu je višestruka prijetnja: iz driblinga, za tri ili s poludistance i prilikom dodavanja. Također, Edwards u paru s Bridgesom može činiti moćan obrambeni tandem. U tom bi slučaju Ingram okupirao mjesto niske četvorke.
Također, nijedan od trojice visokih igrača — Jackson Jr., Bobby Portis i Walker Kessler —dosad nije dijelio minute zajedno na terenu, što znači da vjerojatno ni neće, osim po potrebi. U jednom trenutku Kerr je čak isprobavao postavu s Paolom Bancherom kao niskom ‘peticom’.
Naglasak na kolektiv
Banchero u paru s Johnsonom ili Ingramom na visokim krilnim pozicijama nešto je što možemo očekivati i na Svjetskom prvenstvu. U njemu Kerr ima svojevrsnu verziju Draymonda Greena i Bama Adebaya s Olimpijskih igara u Tokiju, kada je spomenuti dvojac odmah nakon skoka mogao otvoriti brzu kontru ili polukontru. Razlika je u tome što Banchero obrambeno nije ni blizu Greena ili Adebaya, ali za nekoliko minuta promjene ritma ili zbunjivanja protivnika može koristiti.
Naiđu li na reprezentaciju koja je dominantna pod košem ili se oslanja na igru s dvojicom visokih igrača — poput Litve koja će gurati loptu Jonasu Valančiūnasu u post, uvijek postoji opcija spustiti Jacksona Jr. na četiri i zaigrati s više tradicionalnom petorkom. Iako je to ideja koju će izbjegavati i posvetiti se stilu koji je obilježio Kerrovu trenersku karijeru u Warriorsima — a to znači da na terenu istovremeno treba imati više ball-handlera, da bi bilo poželjno maksimizirati Haliburtona i Austina Reavesa i njihov napadački potencijal. Obojica su nesebični, prodorni i jako dobri pick and roll igrači. Štoviše, ne bi čudilo da se jedan od njih nametne toliko da natjera stručni stožer na preraspodjelu minuta.
U praksi bi to moglo izgledati tako da gledamo postave s Brunsonom i Haliburtonom, pri čemu bi onda primarni razigravač bio Indianin playmaker, dok bi Brunson igrao više od lopte. Nemojte se iznenaditi ako zajedno s njima ugledate i Reavesa, upravo zbog playmakerskih sposobnosti. Pridodajte im Johnsona i Banchera i dobivate ultra nisku drugu petorku u kojoj svi mogu napadati iz driblinga.
U suštini, oslanjat će se na brzi protok lopte i tranziciju. Izbjegavat će prilagođavanje suparniku ako je ikako moguće, ali bit će spremni na adaptaciju i promjenu obrane. Ne zaboravite koje ljude imaju u stožeru i po čemu su poznati. Zato su roster i zaokružili Joshom Hartom. Iako su mogli uzeti boljeg igrača od njega, htjeli su nekoga tko ne traži loptu, može odgovoriti obrambenim zahtjevima i odličan je skakač za svoju poziciju, a napredovao je i kao šuter za tri poena.
Amerikanci nisu slagali momčad po igračkoj veličini i društvenom statusu, birajući isključivo zvijezde kako bi se dodvorili širem auditoriju. Napravili su ozbiljnu selekciju stavljajući naglasak na kolektiv. Portis, Kessler ili Hart sigurno se neće žaliti na minutažu, čast im je što su dio programa i odradit će sve što se od njih traži. A nisu se ovdje našli slučajno, zato što nitko drugi nije htio igrati. Izabrani su da budu jedan dio slagalice, da svojim pristupom i karakterom doprinesu kemiji unutar ekipe. Pokazao je to i lanjski Eurobasket, na kojem u borbu za medalje nisu ušle reprezentacije koje imaju klasne pojedince, već su se u njoj našle najbolje momčadi.
Petorica igrača s američkog popisa imaju po tri godine NBA iskustva ili manje i bit će zanimljivo vidjeti ih prema FIBA-inim pravilima. U većini slučajeva takve američke reprezentacije nisu osvajale zlato, a opet su među glavnim favoritima. Nikoga neće podcijeniti i protiv svakoga će se htjeti dokazati, jer su i sami gladni uspjeha na međunarodnoj sceni. Uostalom, potencijalno mogu kupiti kartu za Pariz. A svatko bi volio predstavljati svoju zemlju na Olimpijskim igrama u Gradu svjetla.
Roster je košarkaški logičan i precizno balansiran i možda baš ova skupina ušutka najžešće im kritičare, one što su ih prozvali “F-selekcijom”.
