Utakmica protiv Japana je bila sasvim dovoljna opomena za Roberta Martineza. Znao je da uvođenje Marouanea Fellainija u trenucima kad ganja zaostatak nije bila taktička genijalnost nego potez očajnika i pokušaj da utakmicu dobije kroz provociranje izoliranih slučajeva u kaznenom prostoru, a ne kroz plan igre. Doduše, taj potez očajnika je promijenio utakmicu i odveo ga dalje, ali je znao da nešto takvo neće upaliti protiv Brazila.
Zato je izvukao lekcije i smislio potpuno novi plan igre.
„Nikad nisam izgubio utakmicu na taktičkoj ploči“, izjavio je Martinez nakon četvrtfinalne utakmice. „Ono što je bitno je egzekucija taktike, a ona je bila veličanstvena. Igrači moraju biti hrabri da promijenimo način na koji igramo i imali smo dva dana da to učinimo.“
Martinez je shvatio da u grupnoj fazi nije bio dovoljno testiran, iako je njegova obrana s trojicom natrag opasno plivala i protiv skromnog Tunisa. Stoga je u fazi postavljene obrane promijenio postavke formacije tako da je igrao s četvoricom igrača u zadnjoj liniji. Međutim, ono važnije, odlučio je odigrati tako da strateški iskoristi stil kojim igraju Brazilci protiv njih samih.
Brazilski izbornik Tite kao ključni aspekt u planu svoje igre ima doprinos bočnih igrača. Bekovi istovremeno daju širinu igri koja je potrebna za iznošenje lopte i stabilnost posjeda, ali i dinamiku koja omogućuje efikasnost u zadnjoj trećini. Slično doprinosu koji su imali Roberto Carlos i Cafú u osvajanju naslova 2002., napadačkoj trojci je dopuštena apsolutna sloboda u kretanju i improvizaciji s loptom (baš kao što su to 2002. imali Ronaldo, Rivaldo i Ronaldinho), što znači da su bočni igrači ti koji imaju presudnu ulogu u stvaranju mehanizama iznošenja lopti i kreiranja mismatcha u zadnjoj trećini ulascima iz drugog plana.
Potez koji je odlučio utakmicu
Belgiji je bilo olakšano činjenicom da je na desnoj strani igrao Fagner, treći izbor iza ozlijeđenih Danija Alvesa i Danila, a da je Marcelo imao problema s ozljedom i nije bio na svom maksimumu, što se vidjelo u tome koliko je bio sporiji na otvorenom terenu, trčeći u oba smjera.
Međutim, Martinez je ciljao baš taj segment igre.
Stvar koja je odlučila utakmicu bila je ideja da Romelu Lukaku odigra poziciju desnog krila. Cilj je bio da se pozicionira široko tako da bi po osvojenoj lopti mogao iskoristiti prostor koji iza svojih leđa ostavlja Marcelo, u tranziciji napadajući kanal između beka i stopera. Kako bi Brazil to kompenzirao, stoperi su morali stajati ekstremno široko, što je ostavljalo izloženom centralnu os terena. Martinez je to dodatno potencirao, otvarajući taj prostor kretanjem svojih igrača.
U fazi posjeda Belgija se vraćala u formaciju 3-4-3, Thomas Meunier se podizao s pozicije desnog beka u veznu liniju, Nacer Chadli se pomicao skroz lijevo, dok se Jan Vertonghen od lijevog beka pretvarao u trećeg stopera. Međutim, ključna je bila uloga Kevina De Bruynea.
De Bruyne je bio postavljen kao lažna devetka, svojim kretanjem je izvlačio brazilskog stopera i na taj je način potpuno praznio sredinu. Lukaku je ostajao široko, a on se spuštao kombinirati s veznim redom ili s Edenom Hazardom. Nakon što je izvukao stopera iz pozicije i ušao u zonu zadnjeg veznog te i njega povukao za sobom, De Bruyne brzo odigrava dupli pas s Hazardom koji je u kretanju i to otvara centralnu zonu u koju Hazard radi kaos i koju bez problema osvaja, sprintajući s loptom u nogama.
U međuvremenu, vidi se sva Lukakuova igračka inteligencija. On kreće u prazan prostor u sredini, ali ne ulazi u zaleđe.
Time i dalje okupira i stopera i beka, što otvara ogroman prostor za odigravanje viška na desnu stranu, gdje se priključuje Meunier koji iskorištava Neymarovu nedisciplinu u obrani. Međutim, sve da je Neymar i ispratio igrača sa svoje strane, Lukakuovo kretanje je nevjerojatno — jer tako dobro blokira obrambene igrače Brazila u iskakanju da istodobno s otvaranjem prostora sebi za napadanje dubine i Hazardu omogućuje da napadne obranu, driblajući s vanjske strane zbog inercije koja vuče Marcela unutra i nemogućnosti da brzo promijeni položaj tijela.
Vrijedi napomenuti kako je Brazil igrao bez Casemira koji bi bio bolji u krpanju rupa u sredini i osiguravanju tranzicije, ali Lukaku na desnom krilu je Martinezov taktički potez koji je otvorio put pobjedi.
Nevjerojatni Hazard
Isto tako, pošteno je naglasiti kako je Brazil u drugom poluvremenu bio osjetno bolja momčad. Trokut na lijevoj strani napada Marcelo-Philippe Coutinho-Neymar je kreirao i stvarao prilike, ali je nedostajalo konkretnosti i jednostavne egzekucije viška.
Nevjerojatni Hazard je u utakmici imao 10 dobivenih od 10 pokušanih driblinga i 21 od 27 duela, što je nevjerojatno dominantna statistika. S druge strane, Neymar je imao tek tri uspješna driblinga, 6/13 duela i pet izgubljenih lopti. Previše je komplicirao, previše se trudio iznuditi prekid, a premalo je surađivao sa suigračima koji nisu igri dali dimenziju više napadajući prostor iz drugog plana. Uostalom, jedan od takvih rijetkih ulazaka je završio golom.
Zato, ako pitate Titea, vjerojatno bi i on rekao da nije izgubio utakmicu na taktičkoj ploči. Međutim, Belgija je u egzekuciji svog plana bila bolja i neusporedivo preciznija. Iznenadila je suparnika, ostvarila prednost kroz dobar taktički potez i zasluženo ide dalje u utakmici koja konkurira za ljepoticu prvenstva.
