Ono što je Rogera Federera učinilo prokleto dobrim igračem, pa i što mu je pomoglo da duboko u svojim 30-ima igra na vrhunskoj razini, nije nešto nedohvatljivo ili ezoterično, već se dobrim dijelom može objasniti time da je čovjek vrhunski egzekutor strategije serve +1. Iako se uvijek više sjećamo dugačkih poena u kojima lebdi terenom i igra nevjerojatnom lakoćom, istina je takva da je Federer većinu poena igrao kratko i efikasno. Švicarac je, prije sad već 17-18 godina, svoju brutalnu dominaciju započeo upravo zahvaljujući tome što je počeo fantastično servirati; kad bi suparnici i stavili retern u teren, Federer je u većini poena igrao svoj ništa manje ubojiti forhend, i većinu je tih poena onda osvajao. Na neki način, serve +1 je zamijenio servis-volej i postao je iznimno bitan recept za uspjeh u novoj eri.
“Prije je bilo bitno da ste na mreži”, pojasnio je Christopheru Clareyju, autoru najnovije i stvarno odlične biografije o Švicarcu, The Master. “Ali danas, kad poslije servisa dobiješ lopticu nasred terena, bolje ti je da iskoristiš tu priliku. Jer inače ćeš platiti cijenu.“
Jedan od razloga zašto je Andy Murray potpuno uništio svoj desni kuk krije se upravo u činjenici da nikad nije bio posebno dobar egzekutor spomenute strategije. Zapravo, to je i jedan podosta bitan razlog zašto nije osvojio više Grand Slamova.
Murray je oduvijek imao pomalo nepouzdan servis — ima jedan od najnižih postotaka ubačenog prvog servisa na Touru, pa i suviše konzervativan drugi servis, iako je, usput budi rečeno, sa 191 cm najviši u Velikoj četvorki — a nije mu pomoglo ni to što ima forhend s puno varijacije koji je možda oku ugodan, ali s kojim u kontinuitetu naprosto ne može raditi veliku štetu.
I koliko se god činilo da je danas izgubljen, da jednostavno nije siguran kako bi trebao igrati taj vražji tenis, možete biti sigurni da se neće samo tako predati
To će reći da je, za razliku od Federera, ali i Novaka Đokovića i Rafaela Nadala, manje agresivan igrač, bez izrazitog oružja, te da je morao puno raditi za poene; iako je Federer pričao u ponešto drugačijem kontekstu, Murray je na kraju morao platiti cijenu. Kap koja je prelila čašu bila je zapravo ta brutalno dobra, ali i brutalno iscrpljujuća sezona iz 2016.; a kako je i sam sad već više puta priznao, nije mu pomoglo ni to što je na neki način bio ovisan o treningu. Kad se prva operacija kuka pokazala bezuspješnom, činilo se da je Murray odigrao svoje, čega se i sam pribojavao, kako je postalo jasno na onoj srceparajućoj press-konferenciji na Australian Openu 2019. Jedina preostala opcija bila je ugradnja umjetnog kuka.
Otprilike tri godine nakon druge operacije, čiji je primarni cilj bio riješiti se boli koja ga je smetala i u svakodnevnom životu, taj isti Andy Murray je 88. na ATP ljestvici.
U čemu je problem?
Krajem 2019. je osvojio i svoj 46. naslov, ATP 250 u Antwerpenu, što mu je inače bio i tek šesti turnir nakon operacije, svladavši u finalu Stana Wawrinku, tada 18. igrača na svijetu. U ove dvije i pol godine pobjeđivao je još neka velika imena, a upisao je i tri top 10 pobjede (Sascha Zverev, Hubert Hurkacz i Jannik Sinner). Jedan od najboljih mečeva koje je odigrao zapravo je izgubio; pričamo o prvom kolu US Opena kad ga je u pet setova svladao Stefanos Tsitsipas. Bio je to jedan od onih mečeva koji su možda mogli označiti svojevrsnu prekretnicu koja se, međutim, još uvijek nije dogodila.
Murray je pokazao da može pobjeđivati igrače iz vrha, ali nije pokazao da to može činiti u kontinuitetu. Od svojeg povratka upisao je još samo jedno finale, i to iz serije 250. Na pet odigranih Grand Slamova samo je jednom ušao u treće kolo. Na zadnjih pet turnira ispadao je u drugom kolu, što mu se jako često događalo i prošle sezone; posljednji poraz dogodio se prije koji dan u Indian Wellsu, na turniru koji je, s obzirom na blagonaklonost ždrijeba, opet mogao biti prekretnica. To što Murray uopće igra tenis je stvarno nevjerojatno, ali on ga nikad nije igrao niti će ga ikad igrati zato da bi ispadao u ranim fazama turnira. Andy Murray je naprosto šampion; uvijek je bio i uvijek će biti i to je mentalitet kojeg se ne možeš tek tako riješiti.
“Neću nastaviti gubiti u drugim i trećim kolima”, rekao je prije još nekoliko mjeseci. “Bit ću sve bolji, napredovat ću i probit ću se za dva ili tri tjedna, ili za nekoliko mjeseci. To će se dogoditi.”
U čemu je, dakle, problem?
Problem je u tome što Murray igra sličan tenis kakav je igrao i prije ozljede kuka; tenis u kojemu se puno oslanjao na svoju konzistentnost s osnovne linije, fenomenalno pokrivanje terena i fanatičnu borbenost. Jedina je razlika upravo ta što sada ima umjetni kuk i skoro 35 godina. Pogledajmo sljedeću tablicu.
*vrhunac, uvjetno rečeno; za Murrayja razdoblje od prvog Grand Slam finala 2008. do kraja 2016.; za Đokovića od 2011. do kraja 2016.; za Federera od naslova Wimbledona 2003. do kraja 2016.; za Nadala od naslova Wimbledona 2008. do kraja 2018.
**druga faza karijere; za Murrayja razdoblje od druge operacije kuka do danas; za Đokovića od naslova Wimbledona 2018. do danas; za Federera od 2017. do ozljede u veljači 2020.; za Nadala od 2019. do danas.
FSR je first serve rating; ukratko, radi se o statističkom podatku koji kombinira postotak ubačenog prvog servisa i postotak osvojenih poena na njemu — množi se cijeli broj prvoga s decimalnim brojem drugoga — te na taj način bolje objašnava koliko je dobar prvi servis. Sve se brojke odnose samo na nezemljane podloge jer Murray zemlju više ne uzima kao prioritet. Naravno, koristeći ovaj, uvjetno rečeno, vrhunac karijere htjeli smo smanjiti utjecaj lošijih rezultata na početku karijere, a za Noleta smo namjerno uzeli njegovo najbolje razdoblje, čisto da vidimo je li u toj drugoj fazi karijere napredovao sa servisom čak i u odnosu na svoj zlatni period. Johna Isnera uvrstili smo čisto radi konteksta (njegove se brojke odnose na cijelu karijeru).
Kao što vidimo, Murray je i na svom vrhuncu imao dosta lošije brojke od Trojke, što će reći da je vjerojatno osvajao i manje takozvanih ‘besplatnih’ poena, od Federera i Đokovića gotovo sigurno; čak i te 2016. bilježi FSR od 45.6. Također, na slabiji prvi servis dolazio je taj konzervativni drugi, što je u tom razdoblju kompenzirao već spomenutim igračkim karakteristikama.
C’mon Andy!
Što se događa u toj drugoj fazi karijere, koja se odnosi na 30-e i periode nakon dužih stanki zbog ozljeda?
Federer ne bilježi veći FSR jer valjda teško može biti bolji — iako vidimo da se povećao postotak asova — dok dramatičan porast i zapravo prilagodbu godinama, o čemu smo već pisali mali milijun puta, vidimo kod Đokovića i Nadala. Potonji je i u novu sezonu ušao s jednom novinom, to jest s vrlo agresivnim drugim servisom, što ga inače svrstava među 10-15 igrača s najbržim drugim servisom na Touru (oko 165km/h). S druge strane, Murray na zadnjih nekoliko turnira ima prosjek od 150 km/h, kao i David Goffin i Roberto Bautista Agut, a vidimo i da generalno nije postao ubojitiji na servisu; dapače, čini se da u ovoj delikatnoj fazi karijere, kad je već izgubio pola koraka i ne kreće se više tako dobro ili to ne može činiti u kontinuitetu, osvaja još manje tih ‘besplatnih’ poena.
“Servis je udarac koji je najviše patio zbog mojih problema s kukom”, rekao je prije nekoliko mjeseci. “Na neki sam način izgubio tehniku i nisam ga mogao vratiti. Pa sam ga morao i mijenjati i tu sam dosta izgubio na brzini. Nisam to još povratio.”
Iako je odmah naglasio da su se poslije prošlogodišnjeg Wimbledona stvari ipak popravile, zasad se to baš ne vidi na rezultatima. Opet dapače, kad gledate njegove mečeve, katkad stječete dojam da jednostavno ne zna kako završiti poen. Dojam je onda i da bez nekog značajnijeg napretka na servisu ne može probiti onu granicu, pogotovo kad uzmete u obzir i taj prepasivni forhend koji se u 35. godini gotovo sigurno neće mijenjati.
Postoji, međutim, i jedna jako dobra vijest; to je ona da je zadnjih nekoliko mjeseci potpuno zdrav i da igra u kontinuitetu.
U tom je kontekstu odluka da preskoči zemljanu sezonu potpuno ispravna. Škot je, inače, prije nekoliko dana objavio i da će po treći put raditi s Ivanom Lendlom, čovjekom koji je bio u stožeru prilikom sva tri njegova Grand Slam naslova. Koliko će mu Lendl pomoći, pa i hoće li to ići u smjeru toga da pokuša igrati više kraćih poena — Murray je pomalo skeptičan prema toj ‘mantri’ i zasad inzistira samo na agresivnijem prvom servisu — stvarno je teško reći.
Također, Andy je nedavno promijenio reket, a prilagodba obično traje nekoliko mjeseci; za pretpostaviti je da je uzeo veću glavu reketa, čime se smanjuje margina za pogrešku, što mu može pomoći onda kad kasni na lopticu. I jest, da, Murray možda više nije igrač kakav je bio, ali je zato sasvim ista osoba i karakter na terenu; nekima je možda suviše sarkastičan i arogantan, ali to je jednostavno true Murray. Murray koji se svako malo nešto žali, njurga i gunđa, ili se pak živčan poput psa izderava na sebe samog, ponajprije nakon izgubljenog poena, koliko je god taj poen bilo nemoguće spasiti. Zapravo je jedan od rijetkih koji to može činiti, a da na njega to ne utječe toliko negativno. Na kraju krajeva, radi se o perfekcionistu, ali i fanatičnom borcu, što se pored Rafe svih ovih godina uzimalo zdravo za gotovo.
I koliko se god činilo da je danas izgubljen, da jednostavno nije siguran kako bi trebao igrati taj vražji tenis koji je godinama igrao kao malo tko drugi na ovom svijetu, možete biti sigurni da se neće samo tako predati. Gdje će ga to točno dovesti, opet je teško reći. Siguran sam samo u to da ću ga nastaviti pratiti i da ću, nakon svakog osvojenog poena, tiho u sebi i pomalo dječački naivno i dalje drukati: C’mon Andy!
