Koliko se on god trudio uvjeriti sve oko sebe da to nije istina i da Arsenal ide utakmicu po utakmicu, negdje u londonskom uredu Mikela Artete postoji kalendar s projekcijom rezultata do kraja sezone i zaokruženim ključnim datumima. Dan D je 26. travnja, datum kada Arsenal ide u goste Manchester Cityju i eventualnom pobjedom dolazi nadomak osvajanja titule. Drugi najvažniji datum je bio onaj jučerašnji.
Koliko god je ova sezona razočaranje za Liverpool, gostovanje na Anfieldu je Arsenalu bilo druga najteža utakmica do kraja sezone. Momčad Jürgena Kloppa je ove sezone izgubila samo jednu prvenstvenu utakmicu na domaćem terenu; nastradala je od Leedsa golom u 89. minuti, a pobijedila je City, Manchester United i Newcastle, sve tri momčadi koje trenutno drže poziciju koja vodi u Ligu prvaka.
U tom kontekstu, Arsenal je počeo sjajno. Već u osmoj minuti Gabriel Martinelli je zabio za 0:1, a Gabriel Jesus je u 28. podebljao vodstvo gostujuće momčadi.
Arteta nije izmišljao ništa novo. William Saliba je ozlijedio leđa i nije konkurirao za utakmicu s Liverpoolom. Na njegovo je mjesto uskočio Rob Holding, a ostatak momčadi je bio standardan; na bokovima su bili Oleksandr Zinčenko i Ben White, Holdingov stoperski partner bio je Gabriel Magalhães, veznu liniju su držali Thomas Partey, Granit Xhaka i Martin Ødegaard, a napadačke pozicije su zauzeli Martinelli, Jesus i Bukayo Saka. Arsenal je ove sezone najstandardnija momčad lige prema odigranim minutama startera i Arteta je za gostovanje na Anfieldu pripremio najstandardniju moguću postavu.
Arsenal titulu može osvojiti samo ako bude igrao kao Arsenal, a to nakon 30. minute više nije radio
Artetin se plan zasniva na pozicijskom nogometu, ali tako da se zone terena okupiraju dinamično. Što to zapravo znači? Prema nogometnoj teoriji koja je temelj napadačkog koncepta nazvanog Juego de Posición, teren dijelimo na pet vertikalnih zona koje su konstantne. Da bi momčad postigla optimalnu geometriju između svih igrača, potrebno je zauzeti svih pet vertikalnih zona, ali po principu da u jednoj vertikalnoj zoni nipošto ne smije biti više od trojice igrača i da u horizontalnoj liniji ne smije biti više od dvojice.
Obično treneri to rade kroz stabilnost posjeda u zadnjoj liniji. Stoperi izmijene par dodavanja s vratarom kako bi kupili dovoljno vremena da se ostatak momčadi postavi i zauzme pozicije u odgovarajućim zonama, a onda lopta krene prema naprijed i krenu se kreirati trokuti i opcije za dodavanja. Sličnu stvar radi i Arsenal. Cilj je ispuniti sve vertikale i razvući obranu kako bi se stvorio prostor kroz koji se mogu kreirati šanse. Ono što Arsenal razlikuje od sličnih momčadi je da igrači konstantno razmjenjuju pozicije te da dolaze u zone i odlaze iz njih.
Brzo i efikasno
Takav pristup pozicijskom nogometu traži visok stupanj usklađenosti kako se ne bi dogodilo da se u jednoj zoni nađu trojica igrača, a da druga bude prazna. Samim tim Arsenal ponekad izgleda šablonizirano. Čim Zinčenko uđe u sredinu, Xhaka se pomiče i zauzima novu poziciju. Ako je Martinelli široko, Xhaka odlazi na drugu desetku, a ako je napao dubinu, Xhaka se izvlači na krilo. Zapravo, Xhaka — ovisno o Martinellijevoj i Zinčenkovoj ulozi — mijenja pozicije između centralnog veznog, desetke, krila i lijevog beka kako bi popunio jednu od zona koja ostaje prazna nakon ove dvojice.
U suštini, cijeli Artetin koncept podsjeća na Chelsea pod Antoniom Conteom. Napadi se bez iznimke otvaraju u strukturi s trojicom stopera i dvojicom zadnjih veznih, jasni principi su pretvoreni u mehanizam, a on je doveden do razine refleksa. Ponekad sve djeluje previše robotski i nedostaje nepredvidljivosti u završnici kakvu su zadnjih sezona imali City i Liverpool, ali sve funkcionira i daje rezultate. Najbolji primjer za to je prvi gol.
Zinčenko je s lijevog beka prešao u sredinu i zauzeo mjesto zadnjeg veznog. Arsenal je na taj način dobio strukturu 3-2 u otvaranju napada; desni bek je postao treći stoper, a lijevi dodatni vezni. Xhaka se automatski počeo dizati visoko, Jesus i Martinelli su zamijenili pozicije tako da je lijeva bočna zona ostala popunjena. Liverpool je pokušao pratiti preslagivanje na lijevoj strani Arsenalovog napada, a desno je Saka, najbolji dribler u Artetinoj momčadi, ostao sam protiv suparničkog beka na ogromnoj površini.
Zadnja linija je razvučena; Saka je uz desnu aut liniju, a Jesus uz lijevu. Sredina je popunjena, Martinelli je ušao u ulogu centralnoj napadača, ali završnici se iz lijevog halfspacea pridružuje Xhaka, a iz desnog Ødegaard i Arsenal ima jako dobru situaciju za završnicu. Saka probija, lopta se pomalo sretno odbija do Martinellija, ali ovakve situacije je iznimno teško braniti.
I drugi gol je bio relativno sličan.
Zinčenko ulazi u sredinu kao dodatni vezni, Xhaka (označen strelicom) se podiže u liniju s Ødegaardom, a Arsenal ponovo ima dvije stvari: otvaranje napada u strukturi 3-2 i to da krila okupiraju bočne zone, napadač centralnu, a visoko postavljeni Xhaka i Ødegaard su u halfspace zonama. Ovaj put je Martinelli na lijevom krilu, Xhaka mu odigrava u dubinu i Arsenal ima 2:0.
To je slično kao s Arjenom Robbenom. Cijeli je svijet znao da će s desnog krila zasjeći unutra i pucati lijevom nogom, ali to je redovito prolazilo jer je to radio toliko brzo da nije bilo pomoći. Otprilike je ista stvar s Arsenalom. Svi već znaju što će Artetini igrači napraviti, praktički se ponavlja isti obrazac kretnji cijelu sezonu, ali to rade toliko brzo i efikasno da ih je jako teško zaustaviti.
Pred ciljnom ravninom
Kako se onda Liverpool vratio u utakmicu?
Jedinim dijelom je to bilo zato jer je Roberto Firmino u završnici odigrao jako dobru ulogu u spajanju linija i s njim – ali i s Thiagom Alcântarom, koji je ušao u drugom poluvremenu — Liverpool je postao tečniji u dolasku u završnicu, a samim time i puno opasniji. Međutim, dojam je da je Arsenal nakon 2:0 u početnih pola sata planirao završiti utakmicu na rutinu i samo privesti susret kraju.
Usporedimo li prvih 30 minuta s ostatkom utakmice, Arsenalu je pao intenzitet presinga za 30-ak posto, zadnja linija se spustila za 15-ak metara, a broj dugih lopti se utrostručio. Omjer udaraca u prvih pola sata bio je 5:3 za Arsenal, a u ostatku utakmice Liverpool je pucao 18 puta, a Arsenal samo četiri. U prvih pola sata Arsenal je imao minimalnu prednost u posjedu, a u ostatku utakmice Liverpool je preuzeo loptu i Arsenal je pao na samo 37 posto posjeda.
Ukratko, Arsenal se nakon drugog gola povukao i odlučio braniti vodstvo. Ne da ga nije obranio, nego može zahvaliti samo odličnom Aaronu Ramsdaleu na vratima i neraspoloženim Liverpoolovim strijelcima, što je odnio i ovaj jedan bod. Preduboko postavljena obrana omogućila je Liverpoolovim bekovima da se priključuju napadu, lopta je prečesto dolazila u Arsenalov kazneni prostor, a napadači su bili preduboko na svojoj polovici da izvedu efikasne kontranapade. Sve je išlo na ruku Liverpoolovim snagama; bočni igrači su dolazili u odlične situacije, a kad Trent Alexander-Arnold loptu na suparničkoj polovici dotakne više od 50 puta, onda znate da će do izražaja doći njegova napadačka genijalnost, a ne obrambena nestabilnost.
Arsenal naprosto nije momčad koja može ovakvu utakmicu završiti na rutinu. Barem ne još. Arsenal ima svoju igru, ima svoje automatizme i igrati na rutinu znači osloniti se na ono što je dovedeno do razine refleksa, a ne predati loptu Liverpoolu i braniti dva gola prednosti više od sat vremena.
Jasno je da se pritisak gomila kako Arsenal ulazi u ciljnu ravninu i jasno je da dva gola prednosti izgledaju kao kapital, pogotovo na gostovanju kao što je ono na Anfieldu. Međutim, Arsenal titulu može osvojiti samo ako bude igrao kao Arsenal, a to nakon 30. minute više nije radio.
