Arsenal, barem tako piše na službenoj web stranici kluba, postoji kako bi učinio navijače ponosnima bez obzira na to gdje bili i kako god izabrali pratiti momčad.
Nakon poraza od Chelseaja nije bilo ničega čime bi se navijači mogli ponositi. Dapače, dojam da je Chelsea u prvom poluvremenu nakon drugog gola digao nogu s gasa jer su igrači sami shvatili da Arsenal nije dorastao suparnik i da im ne može ništa, a to je najveće poniženje koje se može doživjeti u nogometu. Ozbiljan poraz može izazvati reakciju poraženih, može dati neki dodatni impuls motivacije za dalje. Ali sažaljenje koje suparnik pruži kada nakon 2:0 prestane ozbiljno igrati znak je da je priča svršena. Arsenal je trenutno na toj točki i to je bilo bolno vidljivo kada je Chelsea stao na loptu kako bi rutinski priveo utakmicu kraju.
Chelsea je odlična momčad. Europski prvak s vrhunskim trenerom, pojačan Romeluom Lukakuom i vrlo solidno složen u svim linijama. Izgubiti od Chelseaja nije problem. Pa nije problem izgubiti niti od Brentforda koji dolazi u euforiji svog debija u Premier ligi. Porazi će se događati jer sasvim je jasno da Arsenal sam sebe definira kao momčad u izgradnji.
Problem je jedino u tome koliko će ta izgradnja trajati.
Arsenal nije momčad u izgradnji, nije čak niti u fazi projektiranja. To je mrtvi kapital
Da bismo odgovorili na to pitanje, treba shvatiti gdje je Arsenal sada. Vrlo konkretan primjer je ta utakmica protiv Chelsea. Okej, Arsenal je kadrovski slabija momčad; manje novca je uloženo u nju, imala je nekoliko izostanaka u užoj obrani i ispred nje, a ni produkcija igrača iz omladinske škole ne nudi projekt kalibra Masona Mounta. Logično je da će, barem tu i tamo, biti izgubljenih duela na račun manjka kvalitete. Međutim, problem je puno dublji.
Arsenal nije izgubio zato što je netko povremeno gubio duele, nego zato što uopće nije bio konkurentan. Najmanje što trener može napraviti, ma koliko mu ekipa bila inferiorna, jest da zatvori jedan dio terena i da se kocka na drugom. Arsenal nije zatvorio sredinu kroz koju je Chelsea bez ikakvih problema gurao lopte na Lukakua, a nije zatvorio ni bokove na kojima su Reece James i Marcos Alonso radili kaos.
Vlasnika nije previše briga
Dakle, ne pričamo o problemu koji će se riješiti jednim pojačanjem. Eto, umjesto Alberta Sambija Lokonge kojeg je Arsenal kupio iz Anderlechta za 17 milijuna eura, idući put će dovesti Wilfreda Ndidija za 60 milijuna, pa će on uzeti koju loptu više u sredini s Thomasom Parteyjem i Arsenal je dobar. Ili će umjesto Gabriela Martinellija za šest milijuna dovesti Karima Benzemu ili Lautara Martíneza za 80 milijuna eura, pa će se oni spustiti među linije i ondje primiti loptu s kojom će povezati redove kada je teško organizirati napad.
Da se razumijemo, Ndidi i Benzema bi donijeli individualnu kvalitetu više u odnosu za Lokongu ili Martinellija, a samim time bi na kraju sezone Arsenalov bodovni konto bio bolji i puno bliži zoni Lige prvaka. Kadar ima rupe; treba popuniti barem desnog beka i još jednog stopera kako bi se došlo na neki srednji nivo, a onda dalje. Međutim, poanta je ista: Arsenal jednostavno nije u situaciji da je za jednog ili dvojicu igrača udaljen od gotovog proizvoda, pa da bi problem igrača bio konkretan.
Isto tako, Arsenal od gotovog proizvoda ne dijeli samo bolji trener. Otjeran je Unai Emery i došao je Mikel Arteta koji je napravio šok terapiju, ali nakon toga se sve vratilo na staro. Arteta nije problem i ništa se neće dobiti njegovim tjeranjem, ali nije ni rješenje. Jednako kao što nije rješenje niti jedan jedini trener na svijetu. Vjerojatno nitko nije dovoljno dobar da dođe i instantno okrene stvari na bolje u njihovoj suštini, a sve da i ima netko tko je toliko dobar, teško da bi došao u ovakav Arsenal jer ovaj Arsenal je svršena priča.
Glavni razlog takve situacije je to što izgleda da nitko u Arsenalu ne zna kako bi taj gotovi proizvod trebao izgledati.
Vlasnika nije previše briga. Stan Kroenke je vlasnik, redom, Los Angeles Ramsa, pa Denver Nuggetsa, pa ranča u sjevernom Teksasu s kojim se ponosi i za koji je istresao 800 milijuna dolara, pa tek onda Arsenala. Klub proizvodi novac, prihodi kapaju, rashodi se drže pod kontrolom i to je ono što vlasnike zanima. Kako će klub izgledati sutra, to je više-manje prepušteno inerciji. Uostalom, sam Kroenke nije direktno uključen u rad kluba. On je involviran u svakodnevne operacije Ramsa, a o Arsenalu se brine njegov sin Josh, čija je rezidencija u Denveru, gdje radi u Nuggetsima i u NHL franšizi Colorado Avalanchea. Prošle sezone su otac ili sin Kroenke na Emiratesu bili ukupno šest puta.
A ako vlasnika ne zanima vlastiti klub i ako u ovoj situaciji ne vidi nešto što bi se trebalo mijenjati iz temelja, onda je teško je očekivati da će zanimati ikoga drugoga.
Gdje su temelji?
I tu trenutni rezultati nisu ključni. Osvojeni bodovi će, doduše, biti dobar indikator da je Arsenal blizu točke u kojoj se može reći da su došli onamo gdje trebaju biti, ali Artetu ne bi trebalo brinuti to što ima nula bodova i nula golova iz prve dvije utakmice. Ono što ga treba brinuti jest to da mu momčad pušta i kroz sredinu i na bokovima. Okej, ne možeš pobijediti Chelsea i nije realno da ga pobijediš, ali ne možeš puštati i po sredini i na bokovima.
Upravo zato je priča o Arsenalu u izgradnji iluzija kojom navijači sami sebi mažu oči. Arsenal nije momčad u izgradnji, nije čak niti u fazi projektiranja. To je mrtvi kapital, zemljište koje stoji bez neke prevelike svrhe.
Netko tu i tamo istrese na njega kamion šljunka u vidu Nicolasa Pépéa ili Emilea Smitha Rowea, koji mogu biti iskorišteni u nekog budućoj izgradnji, ali tu izgradnju treba netko pokrenuti. Netko s idejom kako će izgledati, s nacrtom te ispravno posloženim etapama i troškovnikom. Tek kad dođemo do toga, onda možemo odgovoriti na ono prvo postavljeno pitanje — koliko će izgradnja trajati? Jer sada je to potpuno apstraktno s obzirom na to da nema nikoga tko bi počeo kopati temelje. Možemo mi pričati o treneru koji će razvući instalacije i učiniti kuću useljivom ili igračima koji će fino pobojati zidove i objesiti slike, ali ne možemo pričati o tome prije nego što su iskopani temelji i podignuti zidovi.
Tu je glavni problem ovog Arsenala. Uostalom, utakmica protiv Chelsea je najbolja ilustracija stanja u Londonu. Jedna momčad zna kuda ide, a druga stoji na mjestu prepuštena inerciji.
