Bielsi se svidjelo ono što je vidio i postao je toliko uvjeren u Pépéov golgeterski potencijal da ga je uporno forsirao na poziciji centralnog napadača u formaciji 3-3-3-1, očekujući od njega da poveća svoju ulogu u odnosu na ono što je igrao u Angersu. Možda zato što je u mlađim kategorijama dugo vremena bio vratar pa je znao kako vratari razmišljaju i kako su odgajani, Pépé je pokazivao potencijal koji je trener pokušavao uobličiti u nešto što će mu na teren donijeti 20 golova u sezoni. Bielsa je tim velikim povjerenjem zapravo nametnuo set zahtjeva u kojima se Pépé nije mogao — ili nije želio, svejedno — snaći i prodisao je tek nakon što je Bielsa otišao, kada ga je Christophe Galtier vratio na poziciju desnog krila.

U suštini, Nicolas Pépé nije pojačanje — on je lice Arsenalova rebrandinga

Međutim, Bielsa je ipak bio u pravu. Nicolas Pépé je bio potencijal za puno više od jednodimenzionalnog krila kakvo je bio u Angersu, gdje je u 47 utakmica zabio tri gola i dodao samo dvije asistencije. Kroz kratko vrijeme Pépé je postao kompletno krilo za čije su usluge u redu stajali svi najveći europski klubovi. Njegov set vještina se toliko proširio da je od klasičnog krila koje voli napucati loptu i pretrčati suparnika napredovao u igrača oko kojeg možete graditi napad jer može stvoriti višak driblingom, dodavanjem ili kretanjem bez lopte. A kad imate igrača kojeg možete uklopiti u različite sustave igre, logično je da 22 gola i 11 asistencija, koliko je prošle sezone imao u Ligue 1, privlače kupce koji su spremni iskrcati lovu za takav učinak.

Na kraju je Pépé odabrao Arsenal. Arsenal je odabrao Pépéa i platio ga 80 milijuna eura.

Veliki klub bez velikih rezultata

Iz igračeve točke gledišta, logika je donekle jasna. U Lilleu su Pépé, Jonathan Bamba i Jonathan Ikoné tvorili napadački trojac nazvan Bip-Bip jer je brzinom ubijao suparnike. Kontekst igre u koji odlazi će biti donekle sličan.

Iako je navršio 30 godina i brzina bi mu uskoro trebala opadati, Pierre-Emerick Aubameyang je idealan partner koji će Pépéu omogućiti da nastavi igrati stilom na koji je navikao, a to mu može olakšati prilagodbu na ligu koja je ipak stepenicu više od onoga što je dosad igrao i u kojoj su obrane organizirane drugačije nego u Francuskoj, gdje je lakše doći do povoljne situacije zbog okrenutosti čuvanju čovjek-na-čovjeka.

Drugi dio njegove logike je činjenica da ni u jednom drugom velikom klubu neće imati toliko važnu ulogu kao što će imati u Arsenalu. Bilo je i drugih ponuda — možda je upitno jesu li bile visoke kao ova koju je poslao Arsenal, ali uzmimo kao pretpostavku da čak i jesu — jer je sezona koju je Pépé odradio bila stvarno vrhunska. Međutim, svaki klub koji sebi može priuštiti da iskrca 80 milijuna eura za takvog igrača već ima posložen kostur i jasnu hijerarhijsku strukturu u momčadi u kojoj Pépé može zauzeti tek poziciju druge ili treće violine. Arsenal to nema i iz njegove perspektive se otvara prilika da se nametne kao vođa te momčadi.

Tu dolazimo do Arsenala i perspektive iz koje klub gleda na ovaj posao.

Klub je zadnji naslov prvaka osvojio 2004. i već tri sezone završava izvan top 4, što znači da ne igra Ligu prvaka. To znači da, iako je definitivno riječ o velikom klubu, nema rezultate velikog kluba. I onda je suludo da se ponaša kao veliki klub i da sebe doživljava kao faktor na tom tržištu, posebno kad uzmemo u obzir koliko malo novca je Stan Kroenke spreman potrošiti. Izgleda da je Arsenal to napokon prihvatio i da je odlučio promijeniti logiku kojom gradi momčad, ući u neku vrstu rebrandinga.

Pépé je ogromni potencijal, ali je još uvijek daleko od sigurne stvari. Dijelom zbog konteksta i stepenice više koju mora preskočiti prelaskom u Premier ligu, dijelom zbog dokazane nesposobnosti da prihvati drugačije uloge unutar momčadi, Pépé sa sobom nosi visok potencijal da bude propala investicija. Međutim, on je projekt na kakav se Arsenal naprosto morao odlučiti.

Temelj za budućnost

Ako pogledamo Liverpool i način na koji se izdigao iz pozicije velikog kluba koji nije imao velike rezultate, iste one pozicije u kojoj se sada nalazi Arsenal, onda je taj rast počeo upravo prihvaćanjem realnosti i postavljanjem sebe u poziciju razvojnog kluba. Počeo je razmišljanjem i dovođenjem tipova kao što su Sadio Mané, Roberto Firmino i Mohamed Salah — za kojeg se odšteta od 42 milijuna eura činila pomalo previsokom s obzirom na rupe koje je Liverpool u tom trenutku trebao pokrpati u obrani i veznom redu — a oni su postali temelj na koji se idućih sezona moglo nadograditi s Virgilom van Dijkom, Fabinhom i Nabyjem Keïtom.

S obzirom da su ispljunuli 80 milijuna eura za igrača možda je malo smiješno govoriti o razvoju, ali upravo je to faza u kojoj se Arsenal nalazi i upravo je to način rada koji može ponuditi stvarni povratak u elitu.

S Pépéom koji se tek treba potvrditi na onoj elitnoj razini, ali i s Danijem Ceballosom koji se nije nametnuo u Real Madridu, Arsenal dobiva igrače na kojima može graditi temelj za budućnost. Dovođenje nekog novog Mesuta Özila, pa makar se on zvao i Philippe Coutinho koji je bez ikakve sumnje vrhunski igrač, Arsenal dovodi igrača koji zapravo radi korak natrag u svojoj karijeri. I premda će takav igrač vrlo vjerojatno za prvu ruku raditi veću razliku od Pépéa i Ceballosa, to više nije priča kakva treba Arsenalu dok ponovo uhvati korak s elitom i dok bude u situaciji u kojoj će dovesti ciljano pojačanje. To je recikliranje i pokušavanje da se postavi kao faktor na tržištu velikih, što u ovom trenutku definitivno nije.

Zbog toga Pépé nije doveden samo da bi bio pojačanje; svojim potpisom dao je Arsenalu novo lice. Od njega se očekuje da se nametne i da postane vođa momčadi, da se oko njega gradi igra i da raste zajedno s klubom. Uostalom, od njega se očekuje da pokaže kako Arsenal može biti takav klub i da može biti privlačan elitnim talentima.

U suštini, Nicolas Pépé nije pojačanje — on je lice klupskog rebrandinga i procesa koji će trajati neko vrijeme, ali koji je zapravo jedini način da Arsenal opet uhvati korak s elitom.