Zapravo uopće nije bilo neke drame. Real Madrid je došao odigrati zadnji derbi na Calderónu i sačuvati prednost od tri gola. Gosti su znali da se utakmica može igrati sve dok oni ne zabiju gol u gostima, a dobro su znali da će ga zabiti – jer zabili su ga u svakoj u zadnjih godinu dana, nakupivši niz od 61 službenu utakmicu u svim natjecanjima.
Atlético Madrid se morao otvoriti, morao je juriti pobjedu po svaku cijenu u pokušaju da nadoknadi štetu koju je Cristiano Ronaldo napravio svojim hat trickom, a to je impliciralo ostavljanje Realu dovoljno šansi da napadne prorijeđenu obranu. Već dugo, od ere Joséa Mourinha, Real je najbolja svjetska ekipa kad gledamo sposobnost da kontrom iskoristi prostor koji suparnik ostavlja.
Nemoguće je zaustaviti toliko individualne kvalitete, brzine u osvajanju terena s loptom u nogama i sigurnosti u prvom dodavanju naprijed nakon oduzimanja lopte. To smo znali više-manje svi. Takva kvaliteta spojena s prostorom koji se nužno morao otvoriti radi situacije na semaforu značila je da će taj jedan gol utakmicu pretvoriti u revijalni oproštaj od mitskog Calderóna i ikonske autoceste ispod glavne tribine.
I zaista, nakon što je Isco zabio nakon briljantnog prodora Karima Benzeme, utakmica je pomalo utihnula. Tribine su izgubile vjeru, igrači su izgubili intenzitet i drugo poluvrijeme je postalo samo formalnost koju je bilo potrebno odraditi. Svi su bili svjesni kako je Iscov gol značio da je Real i četvrti put zaredom izbacio Atlético Madrid iz Lige prvaka.
Zvuči to pomalo nevjerojatno. Real Madrid je u tom razdoblju promijenio čak tri trenera, u La Ligi nikako nije mogao pobijediti Atlético na Vicente Calderónu – od onog gola Ángela di Maríje 2013. do Ronaldova hat tricka u studenom – mučili su se protiv organiziranog obrambenog stroja Diega Simeonea koji im očito nije odgovarao. Osim u Ligi prvaka, gdje su prošli četiri puta iz četiri pokušaja, golovima Sergija Ramosa u sudačkoj nadoknadi ili onim Chicharita dovoljno blizu nadoknade da bismo ga stavili pod istu egidu.
Otkrivanje slabih točaka
Ne znam je li riječ samo o mom dojmu ili dijelimo osjećaje, ali nekako mi se čini da je Simeoneovo ludilo u Madridu pomalo potrošeno. Zasićenje je neizbježno, a već šesta godina teče i Atlético sve manje izgleda onako beskompromisno kao što je izgledao dok su Realu trebali golovi u 90. za prolaz. Ipak, nije se dao bez borbe. Odlučio je barem pokušati i razotkriti neke Realove slabe točke prije finala.
Od samog početka nametnuo je svoj jaki presing. Klasični Atlético kombinira duboku zonu s visokim izlascima u zonski presing. I dok druge vrhunske ekipe obično štede svoje najbolje igrače, ovdje Antoine Griezmann ima najzahtjevniji zadatak, pokriva praktički tri igrača odjednom. Tijelom štiti koridor dodavanja prema Luki Modriću, a spreman je iskočiti i prema Raphaëlu Varaneu i duplirati Casemira te zatvoriti zamku na njemu. Uostalom, to izgleda kao nešto što bi Simeone u ovoj situaciji najviše volio, zato ga valjda i ostavljaju ovako, samo naizgled samog, znajući za njegove probleme s distribucijom lopte.
I to je, ako gledamo stvari u kontekstu finala, jako zanimljiva stvar. Kada imate Modrića i Tonija Kroosa, koliko god bili defenzivno dobri, nemojte računati na to da ćete im oduzeti puno lopti. Dapače, računajte da će svaki pokušaj zatvaranja presing zamke na njima iskoristiti da izbace dva ili tri igrača i vaš presing iskoriste protiv vas. Zato je ključno usmjeriti ih i natjerati da naizgled otvorenim koridorima dodaju loptu onamo gdje se može zatvoriti zamka, a to je najčešće kod Casemira. Zapravo, jedino kod Casemira.
Juveova vezna linija će uz pomoć Marija Mandžukića sigurno imati sličan plan zatvaranja zamki oko Casemira i pretvaranja oduzetih lopti u kontranapade
Onda kad Casemiru oduzmete loptu ili kad Sergio Ramos promaši okomito dodavanje kojim je sasvim nepotrebno pokušao probiti liniju, postoji dobro mjesto za usmjeriti svoj napad.
Obično su vaše najveće prednosti ujedno i najranjivije točke u igri koje suparnik može iskoristiti. Primjer je Casemiro, koji je ranjiv u presingu, ali je i dalje ključan i zaista nezamjenjiv zbog balansa u igri i obrambenog doprinosa kojeg donosi. Momčadi donosi dimenziju više, ali zbog toga suparnici mogu igrati upravo na njega.
Torinske bilješke
Marcelo također donosi dimenziju više igri Real Madrida. Ove se godine profilirao kao najbolji lijevi bek na svijetu, Realu donosi i širinu i opcije u posjedu u sredini i agresivnost u priključivanju napadu. Pa opet, Atlético je sve svoje akcije gurao njemu iza leđa, čak ne pokušavajući toliko iskoristiti neuigranu sponu Danila i Varanea.
Napadanje prostora oko Marcela bilo je aktualno i u postavljenom napadu, ali i u tranzicijskoj igri. Cilj ove strategije nije bio samo iskoristiti prazan prostor iza Marcelovih leđa, niti je on prepoznat kao slaba karika u obrani kao što je Casemiro slaba karika u distribuciji lopte, posebno kad ga se usporedi s Iscom, Modrićem i Kroosom.
Jedan od ciljeva ovakve strategije bio je i u tome da se Marcela što više veže uz obranu, obeshrabri ga se u izletima u napad i time se limitira njegov doprinos segmentu igre u kojem je najbolji. Kad bi Marcelo otišao naprijed, gotovo bez iznimke bi kanal iza njegovih leđa napadali Griezmann i Yannick Ferreira Carrasco, kao najpotentniji Atleticovi igrači u driblingu i stvaranju viška u tranziciji.
Ne treba sumnjati da su u Torinu jako pozorno gledali ovu utakmicu i bilježili opažanja. Vezna će linija uz pomoć Marija Mandžukića sigurno imati sličan plan zatvaranja zamki oko Casemira i pretvaranja oduzetih lopti u kontranapade. Gusta zona u sredini, pametna pozicijska igra i elitna obrana svakako će biti problem za Real Madrid, a iznimno će zanimljivo biti vidjeti kako će u izravnom dvoboju proći stari prijatelji Dani Alves i Marcelo, pogotovo ako znamo da se i Paulo Dybala, kao najbolji dribler u Juventusu, pozicionira na desno krilo.
Ako se isplatilo Atléticu, budite sigurni da će i Juventus probati iskoristiti sličan recept.
